fbpx

frederick douglass 2412

Pred kraj života, Frederick Douglass je nakratko služio kao ambasador Sjedinjenih Američkih Država na Haitiju. Ova porazna epizoda otkriva mnogo toga o dugoj borbi te države za suverenitet crnaca dok su bili pod stalnom prijetnjom američke imperije.

Administracija američkog predsjednika Benjamina Harrisona postavila je Frederica Douglassa, koji je u to doba imao 71 godinu, za ambasadora Sjedinjenih Država u Republici Haiti. Douglass je Harrisonu pomagao u kampanjama tokom predsjedničkih izbora 1888. godine, tako da je starom abolicionisti ta pozicija donekle bila nagrada. Međutim, kratki period tokom kojeg je bio na toj poziciji – od kraja 1889. do ljeta 1891 – bio je potpuni debakl za Douglassa. Svrha svega bila je da se ukaljaju kasne godine Douglassove besprijekorne karijere i mnogi – kako njegovi savremenici, tako i kasniji biografi i kritičari – smatraju kako je taj period bio katastrofalan.

U to vrijeme je Harrisonova administracija za ove neuspjehe pokušavala okriviti Douglassa. No ipak, Douglassov lični iskaz o tim godinama ukazuje na teške pregovore kroz koje prolaze crnci koji se odluče služiti američkom imperijalizmu. Njegov iskaz isto tako otkriva neobuzdan paternalizam i prijezir koji historijski oblikuje i upravlja “diplomatskim vezama” Sjedinjenih Država sa prvom nezavisnom crnačkom nacijom u njihovoj hemisferi. U njegovom iskazu isto tako možemo vidjeti nešto što će prethoditi stoljetnom uplitanju Sjedinjenih Država u izbore i finansije na Haitiju koje su dovele do uništenja ekonomije i podrivanja nezavisnosti Haitija – a sada i do kontinuirane krize demokratije u ovoj zemlji. Douglassov iskaz, poput ogorčenog završnog čina jednog uglednog života, otkriva o trenutnim odnosima Sjedinjenih Država i Haitija jednako koliko i o odnosima u prošlosti.

* * *

Douglassova podrška bila je od ključne važnosti na izborima 1888. godine, kada je Harrison bio u utrci za predsjednika ispred Republikanaca, kako bi se osigurali glasovi crnaca na sjeveru i porazio crnački kandidat za kongres koji je bio protivnik Harrisonovom čovjeku u Viriginiji. Kada je Harrison pobijedio, Douglass se nadao da će kao nagradu za službu dobiti neku lagodnu i unosnu poziciju na osnovi svojih prethodnih djela. Umjesto toga, državni sekretar James G. Blaine ponudio mu je poziciju ministra rezidenta i konzula u Republici Haiti, nakon toga dodavajući poziciju otpravnika poslova (chargé d’affairs) u Santo Domingu (glavnom gradu Dominikanske Republike) u Douglassov portfelj.

“Moj utjecaj, prema mišljenju Predsjednika”, pisao je Douglass prihvatajući povjereništvo, “bio bi najsnažniji koji možemo poslati tamo – za mir, blagostanje, i prosperitet zaraćenog i nezadovoljnog naroda.” Ministarstvo vanjskih poslova imalo je druge ideje u vezi sa Douglassovim utjecajem, i nadalo se da će ga moći iskoristiti kako bi sabotirali nezavisnost Haitija, dok bi u isto vrijeme jačali američki ekspanzionistički projekt u Karibima.

Bilo je presedana imenovanju Douglassa na tu funkciju, čime se samo nastavila politika slanja crnih ambasadora koja je započela kada su Sjedinjene Države formalno, i sa zakašnjenjem, priznale Haiti i Liberiju 1862. godine (Haiti se izborio za nezavisnost 1804., a Liberija 1847. godine). Sjedinjene Države, u istoj mjeri motivirane paternalizmom i cinizmom, mislile su da će imenovanjem crnačkih diplomata podmazati komercijalne i političke veze sa crnačkim republikama.

Bez obzira na to, Douglassovo imenovanje dočekano je sa kritikama. Crnački narod smatrao je da je ta pozicija preniska za čovjeka Douglassove veličine i raspravljali su o tome kako bi se umjesto toga trebao fokusirati na borbu crnačkog naroda u Sjedinjenim Državama. U isto vrijeme, bijelci su mislili da bi Douglassova boja kože utjecala na to da se priklanja Haićanima. Smatrali su da je na tu poziciju trebao biti imenovan bijelac, zato što bi Haićani pokazali manje poštovanja prema ambasadoru njihove rase.

Douglass je ignorirao kritike sa obje strane – ali od samog početka, uznemiravajući predznaci pratili su njegovo imenovanje. Bez obzira na političku poziciju, zbog rase, Douglass nije mogao dobiti smještaj prve klase na putovanju od Washingtona do Haitija. Kada je odbio da putuje u drugoj klasi, federalna vlada je poručila parobrode u kojima je prevezen od Washingtona do Norfolka, pa tek onda do Port-au-Princea. Kapetan parobroda Ossipee, bijelac, odbio je jesti za istim stolom sa Douglassom. Oficiri Kearsargea žalili su se na to kako su Douglass i njegova svita izbacili komandira iz kabine. Pored svih tih muka, Douglass je još i patio od morske bolesti veći dio jedanaestodnevnog putovanja.

Douglass je na Haiti došao u septembru 1899. godine, baš u vrijeme kada je novi predsjednik, Louis Modestin Florvil Hyppolite inauguriran. Hyppolitov uspon na mjesto predsjednika bio je kontroverzan i osporavan. Autoritet general Hyppolita, koji se u borbi protiv Predsjednika Françoisa Denysa Légitime izborio za kontrolu nad vladom Haitija nakon što je pomogao u vojnom udaru protiv njega, blagoslovio je sam predsjednik Harrison potpomažući ga eskadrilom američkih ratnih brodova koji su bili upadljivo usidreni u haićanske vode. Douglass je primijetio političku tenziju u državi, upadljivo prisustvo vojnika na ulicama Port-au-Princea, stalnost policijskog sata, i hronični strah od toga da bi se anti-hyppolitska grupa mogla pokrenuti protiv vlade u bilo kojem trenutku. No ipak, Douglassovo pismo sekretaru Blaineu je isto tako bilo protkano pozitivnim tonom punim nade u vezi sa političkim prospektima republike. Douglassov prvi kontakt sa Hyppolitom bio je srdačan i darežljiv. Tom prilikom, Hyppolite mu je rekao kako su svi Haićani pratili Douglassovu karijeru, te kako zbog toga Douglass njima predstavlja “moralni i intelektualni razvoj čovjeka afričke rase zahvaljujući ličnom trudu i mentalitetu.”

Douglassovi rani dani u američkom zakonodavstvu bili su dugi i zamorni, i često se vraćao u rezidenciju ambasadora dosta nakon sumraka. U isto vrijeme bio je obuzet služeći sitničavim molbama američke zajednice u Haitiju i pomaganju američkim firmama kako bi ishodile koncesije i ugovore sa vladom Haitija – i u nekim slučajevima podizale tužbe zbog novčanih potraživanja protiv vlade. William P. Clyde i Kompanija bili su začetnici nekih od najznačajnijih napora u ovom pogledu. Clyde i Kompanija bilo je trgovačko poduzeće sa sjedištem u New Yorku. Njihova linija Clyde nudila je usluge prevoza do mnogih atlantskih luka povezujući Kubu, Portoriko i Dominikansku Republiku. Kompanija je željela osigurati uporište na Karibima, šireći posao do Haitija, gdje su nastojali uspostaviti parobrodske linije između New Yorka i sedam haićanskih luka.

Douglass u suštini nije bio protiv ambicija kompanije. Smatrao je da povećan pomorski saobraćaj između Haitija i Sjedinjenih Država može predstavljati blagodat za trgovinu obje zemlje. No ono što mu se nije svidjelo bili su uslovi koji su su Clyde i Kompanija zahtijevali: smanjenje lučkih taksi i poreza po tonaži za američke brodove, monopol kompanije nad parobrodskim saobraćajem, i subvenciju od milion dolara (cifra koju su kasnije prepolovili) koju bi im dala haićanska vlada kao podsticaj da započnu sa svojim uslugama.

Pored svega toga, Douglassu se zgadio “diktatorski stav” jednog od agenata kompanije Clyde, rodom iz Južne Karoline, koji se nije ni trudio prekriti prezir prema Haićanima – ili prema samom Douglassu. Zahtijevao je da Douglass lično intervenira sa haićanskom vladom preko Josepha Anetenora Firmina, velikog haićanskog intelektualca i državnika koji je obavljao funkciju državnog sekretara za vanjske poslove u Hyppolitovoj vladi. Firmin se oštro protivio koncesiji. Smatrao je da bi ti zahtjevi iscrpili haićanski trezor, posebno zato što su i neki drugi američki građani mislili da polažu pravo na haićanske resurse i finansije. Kada ga je obavijestio o Firminovom stavu u vezi sa ovim pitanjem, agent je Douglassu rekao da se ode do Firmina i uvjeri ga kako Douglass neće “pritiskati Haiti da ispuni zahtjeve za plaćanje od mnogih drugih američkih građana” protiv haićanske vlade ukoliko Clyde dobije koncesiju.

Douglass je bio užasnut. “Taj prijedlog me je šokirao”, kasnije se prisjećao. “Zvučalo je poput riječi Satane na planini, i mislio sam kako je vrijeme da se sve to zaustavi.”

Douglass je zatvorio vrata za pregovore i mislio kako je stvar riješena. Ali agent je bio uporan. Vratio se Douglassu sa još jednim prijedlogom koji je bio još šokantniji i apsurdniji: zahtijevao je da haićanska vlada Clyde i Kompaniji plati troškove koje je kompanija imala dok je čekala da haićanska vlada odobri njihov prvi prijedlog. Douglassov odgovor bio je ironičan i ljutit: “Dakle, gospodine, to znači da s obzirom da vam neće dozvoliti da im uručite vruć krompir u ruke, onda ste naumili da vam plate zato što ste ga sami zagrijali.”

Douglass je mislio kako će Haićani smatrati da je taj prijedlog sulud – tako da je bio šokiran kada su pristali na zahtjeve kompanije i platili Clyde i Kompaniji pet hiljada dolara u zlatu. Ali čak i nakon što su primili isplatu, agent je nastavio da pritišće vladu Haitija da pristane na ostale zahtjeve. Douglassu je agentovo ponašanje predstavljalo savršen primjer bezobrazne ravnodušnosti američkog kapitalizma prema potrebama Republike Haiti i mukama kroz koje su prošli kako bi stekli suverenitet:

 

Njemu ništa nije značilo to što je Haiti već tada bio istrošen stalnim revolucijama; niti to što je već tada teturao pod težinom državnog duga; niti to da bi sam Haiti trebao prosuditi o sopstvenoj sposobnosti da iskešira pola miliona dolara u ovo novo i za njih sumnjivo poduzeće; nije mu ništa značilo to što su već stotinu puta čuli argumente koji idu njima u korist; niti mu je išta značilo to što su prema njihovom sudu imali mnogo preče stvari u koje bi trebali ulagati novac od prijedloga za ulaganje u subvencije za parobrode, kao što je on preporučivao; nije mu ništa značilo to što su mu rekli da ih je prosto strah da na svoj novčani teret nadodaju i ovaj novi i tegobni – i ništa to da su im već platili pet hiljada dolara u zlatu kako bi se riješili njegovog nametanja.

 

Douglassovo odbijanje da pritišće vladu Haitija Clydovom koncesijom – i njegovo vidno ogorčenje prema agentu – označilo ga je, kako se kasnije izrazio, kao “neprofitabilnog slugu”. Mnogima u američkoj poslovnoj zajednici ovaj incident poslužio je kao poruka da je Douglassova “pretjerana vezanost za Haićane” ugrozila njegovu sposobnost da služi američkim poslovnim interesima u Haitiju. “Od tada sam”, pisao je Douglass, “postao više Haićanin nego Amerikanac.”

Američke novine (Douglass je vjerovao da ih je na to poticao sam Clyde) su se okrenule protiv njega i zahtijevale da ga se ukloni iz izaslanstva u Haitiju. Njegovi zapovjednici u Washingtonu počeli su misliti da se ne mogu uzdati u njega. Blaine je razmišljao da opozove Douglassa, ali je oklijevao zbog zabrinutosti da bi to moglo izazvati moguće političke posljedice među Afroamerikancima. Odlučio je držati Douglassa stacioniranog u Haitiju, ali je uveliko potkopao Douglassov autoritet kao predstavnika Sjedinjenih Američkih Država. U isto vrijeme ugurali su ga u diplomatsku zbrku koja je u očima mnogih Amerikanaca ukaljala zadnje dane Douglassove karijere i ugrozila njegovu državničku ostavštinu: pokušaj Sjedinjenih Država da osiguraju dugoročni zakup Môle Saint-Nicolasa.

* * *

Sjedinjene Države žudjele su za Môle-Saint-Nicolasom koji je bio smješten na sjeverozapadnoj tački na Haitiju, oko 160 km od Windwardskog prolaza do Kubinog zaljeva Guantanamo. Čuvao je stražu pomorskim rutama između Atlantskog okeana i Karipskog mora, i od Karipskog mora dalje ka Panamskoj prevlaci i Tihom okeanu. To je američkim tvorcima politika bilo veoma bitno kako bi osigurali trgovinsku i vojnu dominaciju na Karibima, posebno zbog planova izgradnje Panamskog kanala.

Prvog januara 1891. godine, sekretar Blaine pisao je Douglassu upućujući ga da započne pregovore sa vladom Haitija kako bi osigurali dugoročni zakup Môle-Saint-Nicolasa koji bi Sjedinjene Države koristile kao mornaričku bazu i stanicu za ugalj. U isto vrijeme, na Douglassovo iznenađenje i razočarenje, Blaine ga je obavijestio da će njegova uloga u pregovorima biti uloga podređenog. Blaine je postavio kontraadmirala Bancrofta Gherardija, komandanta Sjevernoatlantske flote, na mjesto glavnog pregovarača. Douglass je u tim pregovorima služio samo kao figura crnca.

Od trenutka kada je Gherardi stigao sa američkom flotom u Port-au-Prince krajem januara, Douglassova podređena uloga bila je očigledna. Gherardi je poslao oficira američkog izaslanstva, zahtijevajući da Douglass bude prisutan na saslušanju na brodu Philadelphia. To je predstavljalo ozbiljan prekršaj diplomatskih protokola; prema hijerarhijskoj proceduri Douglass je trebao primiti Gherardija u izaslanstvu. Ti pozivi potvrdili su Douglassov umanjeni autoritet u Washingtonu, i po tom rezonu, i u Haitiju – a sve to je u isto vrijeme ukazalo na ukorijenjenu rasističku prirodu američke diplomatske infrastrukture i na Douglassovo bremenito i nesigurno mjesto u njoj.

Douglass se izborio sa poniženjem i otišao na brod. Tamo je Gherardi Douglassu obznanio svoju strategiju za pregovore. Douglass je slušao, sve vrijeme razmišljajući o tome da li bi trebao dati ostavku. Jedino što ga je spriječilo da to učini bio je osjećaj odanosti Sjedinjenim Državama i vjernosti Harissonovoj vladi.

Pregovori su bili katastrofalni po Sjedinjene Države. Kada su se Douglass i Gherardi sastali sa Firminom i Hyppolitom u predsjedničkoj palati kako bi predložili zakup, Gherardi je tvrdio kako Hyppolitova vlada ima dug prema Sjedinjenim Državama i da bi zakup pristaništa podmirio taj dug. Gherardi je podsjetio Hyppolita kako su Sjedinjene Države bile veliki prijatelj njegove vlade, te kako su mu pružale diplomatsku i vojnu pomoć tokom njegove borbe za predsjedništvo. Isto tako je ukazao na to da su Hyppolitovi izaslanici u Washingtonu obećali kako će podržati Sjedinjene Države u namjeri da zakupe pristanište ukoliko Hyppolite dođe na vlast. Douglass je malo šta rekao tokom prezentacije.

Pet dana kasnije, Sjedinjene Države su poslale formalni zahtjev za zakup. Kako na Gherardijevo, tako i na Douglassovo iznenađenje, Firmin je odbio razmotriti zahtjev. Ukazao je na to da je na zahtjevu stajao Gherardijev, a ne Douglassov potpis, iako je Douglass bio ovlašteni predstavnik Sjedinjenih Država u Haitiju. Rekao im je da bi vlada Haitija bila naivna kada bi promotrila taj zahtjev da s obzirom na to da Gherardi vladi nije predstavio akreditive iz Washingtona, te da zahtjev ne bi bilo moguće odnijeti izvršnoj vlasti Haitija.

Gherardi je bio uznemiren. Iako je mislio da je Firmin to učinio kako bi odugovlačio, bilo je malo toga što je u tom trenutku mogao učiniti kako bi ubrzao pregovore. Poslao je telegram za Washington kako bi dostavili pismo sa diplomatskim akreditivima. Trebalo im je dva mjeseca da stigne. Kada su konačno stigli – sa četiri ratna broda koja su prevozila 100 topova i 2,000 ljudi – izgledalo je kao da se Sjedinjene Države spremaju da silom preuzmu Môle-Saint-Nicolas i pregovori su samo pogoršani. Nadalje, u pismu u kojem se dalo ovlaštenje da Gherardi i Douglass zajednički vode pregovore, postavljeni su drugačiji uslovi zakupa od onih koje je Gherardi predstavio Firminu i Hyppolitu. Za razliku od Gherardijevog prijedloga, u novom zakupu nije stajalo da je Haitiju zabranjeno prodavati zemlju ili stavljati je na zakup drugim državama, osim SAD-u. Gherardi i Douglass su raspravljali oko toga koju bi verziju trebali predstaviti vladi Haitija. Gherardi je pobijedio u raspravi.

Douglass i Gherardi su 21. aprila 1891. godine Firminu predstavili novi prijedlog zakupa. Haićani su odgovorili sljedeći dan, odbijajući dati im dozvolu. Firmin je smatrao kako bi uvjeti zakupa prouzrokovali veliki udar na nezavisnost Haitija, s obzirom na to da bi u praksi ustupili suvereno pravo Haitija da raspolaže svojom teritorijom kako želi. Narednih dana, Douglass je pitao Firmina o tome da li bi razmislio o zakupu kada bi se flota Sjedinjenih Država povukla iz haićanskih voda. Firmin je bio suzdržan. No, kada je flota otplovila iz Haitija, pregovori su bili završeni. Nekoliko mjeseci nakon toga, na veliko olakšanje Harrisona i Blainea, Douglass je dao ostavku.

* * *

Teret neuspjeha Sjedinjenih Država da dobije Môle-Saint-Nicolas na zakup, pao je na Douglassova pleća. Bio je stavljen na stub srama u novinama, koje su ga krivile za neuspjeh postizanja dogovora, u isto vrijeme proglašavajući ga diplomatski nekompetentnim. “Ministar Douglass”, pisao je The New York Times, “je 'star' i nije ni od kakve pomoći vladi sa bilo kakvim diplomatskim poslovima.” U članku su tvrdili kako je “zbog godina, neaktivnosti i ograničenja svog temperamenta” Douglass bio krajnje nedorastao u pregovorima. Također su oživjeli ideju, koja se spominjala kada je prvi put poslan u Haiti, da Haićani neće ukazati mnogo poštovanja prema diplomati crne rase: “Fred Douglass” – upotreba podrugljivih umanjenica bio je standard za tadašnji The New York Times – “jednom običnom Haićaninu nije bio ništa dojmljiviji od bilo kojeg drugog čovjeka crne rase.”

Douglass je, međutim, znao da američki neuspjeh nije imao puno veze s njegovim naporima, ili nedostatkom napora. Zbog odgađanog fijaska Clydeovih pregovora, vlada Haitija postala je nepovjerljiva prema Sjedinjenim Državama. Prisustvo američkih ratnih brodova ne samo da nije pomoglo pregovorima, već je pokrenulo anksioznost javnosti zbog moguće prijetnje vojnom intervencijom ili predavanja haićanskog suvereniteta. “Kao mala zemlja u predatorskom svijetom, Haiti je imao izoštrenu osjetljivost”, primijetio je historičar Benjamin Quarles, “i bojao se da bi čak i manje prisustvo stranih sila na njihovom teritoriju moglo označiti početak gubitka njihovog suvereniteta.”

Nadalje, kao što je zamijetio Quarles, mogućnost zakupa je bila “osuđena na propast, bez obzira na to ko je predstavljao Sjedinjene Države.” Prema ustavu Haitija, bilo je zabranjeno prodati ili ustupiti teritorij stranim silama, prema čemu je prijedlog bio ilegalan, a i javnost na Haitiju je uveliko favorizirala ovu zabranu. “Ne postoji ništa odbojnije za mišljenje i osjećanja masa u toj zemlji”, pisao je Douglass, “od prepuštanja pa makar jednog akra njihove teritorije stranoj sili.”

Douglass je uspio održati lični integritet boreći se za suverenitet crnaca čak i dok je služio kao predstavnik Sjedinjenih Država. Previše njegovih savremenika crne rase osuđeno je na to da izgubi lični integritet.

Čak i uz sve to, kao i sa Clydovom koncesijom, Douglas se u suštini nije protivio američkoj bazi na teritoriju Haitija, te je bio i više nego spreman da prođe kroz ispravne diplomatske kanale kako bio pokušao osigurati zakup. Što se tiče ciljeva vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država, Douglass je smatrao kako je američki imperijalizam koristan i vjerovao je u pravedan i izniman karakter moći Sjedinjenih Država. Uistinu, Douglass je i više nego simpatizirao američku ekspanziju i “širenje američke moći i utjecaja” na Karibima i drugim mjestima. Podržao je aneksiju Santo Dominga 1870. godine i odobravao pokušaje da se osigura zaliv Samana u Dominikanskoj Republici za vojne svrhe Sjedinjenih Američkih Država. Douglass se okomio na one koji su smatrali da je on na neki način sabotirao ciljeve vanjske politike SAD-a, ističući kako je shvatio važnost američke dominacije na Karibima kad su njegovi kritičari “bili u pelenama“.

Ali Douglass je isto tako bio svjestan moralnih nedostataka američkog ekscepcionalizma i upozoravao je protiv zloupotreba – posebno protiv država kao što je Haiti koji nije imao ni ekonomske niti vojne resurse da bi se lako mogao oduprijeti pritisku Sjedinjenih Država. Iskustvo koje je stekao kao ambasador u Haitiju bilo mu je lekcija u tom pogledu. “Da li je slabost nacije razlog zbog kojeg bismo je trebali pljačkati?”, pitao je Douglass. “Da li bismo trebali iskoristiti ne samo njezinu slabost, već i njezine strahove?” Da li bismo ono što ne možemo postići pozivajući se na pravdu i razum od nje trebali iznuđivati prijeteći našom moći?

Douglass je isto tako veoma dobro razumio jedinstven kontekst na Haitiju, gdje je borba za slobodu crnaca do srži uzdrmala bjelački svijet; samo prisustvo Haitija za stolom slobodnih sila predstavljalo je sukob sa ideologijom nadmoći bijelaca. Posljedica toga bilo je to da se bjelački svijet nikada nije umorio od kažnjavanja Haitija zbog grijeha crnačke suverenosti. “Haiti je crn”, kazao je Douglass, “i još uvijek nismo oprostili Haitiju što je zemlja crnaca, niti smo oprostili Svevišnjem što ih je stvorio crne.”

U uvodu u izdanje knjige Život i vremena Frederica Douglassa iz 1962. godine, pan-afrički historičar Rayford W. Logan zamijetio je kako je zbrka Douglassovog veleposlanstva prethodila političkim debatama u dvadesetom stoljeću u vezi sa postavljanjem afroameričkih ambasadora u postkolonijalne afričke nacije. U današnje vrijeme, najrasprostranjenija analogija tim debatama bilo bi postavljanje crnaca na najistaknutije pozicije u izvršnoj vlasti.

Ponavljaju se iste debate: o dilemama rasne lojalnosti u sukobu sa nacionalnom lojalnošću; o podršci američkom imperijalizmu i američkoj moći nasuprot odbrani suvereniteta crnaca i prava na samoopredjeljenje; o moralnoj povezanosti ova dva oblika isprepletena kroz vrlo često sukobljene ekscepcionalizme – američki i afroamerički – koji se prizivaju u borbama za ravnopravniji i pravedniji svijet. Dokaz Douglassove diplomatske spretnosti je to što je uspio održati lični integritet boreći se za suverenitet crnaca čak i dok je služio kao predstavnik Sjedinjenih Država. Previše njegovih savremenika crne rase zbog neusklađenih vrijednosti osuđeno je na to da izgubi lični integritet.

U međuvremenu, Haiti i dalje zlostavljaju, izrabljuju i ne opraštaju mu izborenu nezavisnost.

Izvor: Boston Review

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU