fbpx

large SINAN

Dara Sekulić (1931-2021) (foto Jovica Drobnjak)

Ja sam Daru vidio mnogo puta poslije toga puta na Petrovu goru. Nikada je nisam pitao ništa o pokolju žitelja sela i zaseoka Kordunskog Ljeskovca. Prihvatio sam da ona neće da o tome priča, da ne kvari sjećanje na prvih deset i po godina života.

piše Sinan Gudžević

Hoću da sačuvam od zaborava jednu uspomenu na pjesnikinju Daru Sekulić, koja je preminula u ponedjeljak 12. aprila u Sarajevu i sahranjena ondje, u pravoslavnom groblju Sveti Marko. Na piramidi (bašluku) kojom se obilježava grob dok ne bude postavljena ploča, nije bilo ni krsta ni petokrake zvijezde. Moja uspomena, uprkos nekim zaboravljenim pojedinostima, ostala je svježa, a nastala je za jednog Goranova proljeća, iako ne znam koje godine. Jer sam na Goranovu proljeću bio tri ili četiri puta, pa mi se nešto stvari u sjećanju zamutilo. Pokušao sam to razbistriti, ali do slanja ovog teksta u štampu nisam uspio.

Bilo je kako je bivalo, došlo pjesnika iz cijele Jugoslavije, pa su svi koji su stigli prve večeri na otvorenju čitali svoje pjesme u velikoj dvorani Studentskog centra u Zagrebu. Na tom čitanju Dara je pročitala više od jedne pjesme, a meni je u sjećanju ostala jedna s naslovom "Strelište":

Zastajala sam kada sam se klela

da bih izmislila ušto se zaklinjem.

Jer ništa nisam imala do vjere u bolje

i želje da vas male

zlo veliko mimoiđe.

U lik mahnit neka udarim i luda svijetom ovim hodim

dok se svijet bijeli sviješću svojom ne osvijesti.

Dabogda nikada heroji ne bili.

I ja ne imala spomena i kolajne

i ne čekala u marami crnoj

naknadu za vaše mladosti

moji mili.

Nad snom vašim bdijem i strahujem

od potresa do lomova

od sudara do gromova

i ne znam kad će svijet ovaj da se smiri.

Sutra ćete na mom licu pročitati

da se opet negdje uznemiri.

Sutra ćete iz očiju mojih doznati

da opet negdje mati nad gladnom djecom bdi i pati.

A bogati smo. I svako pod nebom našim

malo mira i hljeba malo može imati.

Za koga mi ovo rađamo

za koga mi ovo rađamo.

Tako se bojim da vas neću moći sačuvati.

Sutradan, u Lukovdolu, na dodjeli "Goranova vijenca", meni je pri pogledu na Daru još zvonilo: Dabogda heroji ne bili. Pjesma koju je kazala u prepunoj dvorani odudarala je od svečarske atmosfere, a odudarala je još i po strepnji usred vremena i društva koje je imalo razloga da sebe zove zadovoljnim pa i sretnim. O Darinu životu nisam znao ništa, ali je njeno desiderativno, ili optativno dabogda djelovalo moćno, iako je bilo nenavadno za društvo koje je bilo sklono herojstvu i slavilo ga. Nadao sam se da ću u naredna tri dana imati priliku da od Dare čujem nešto o strepnji koja ju je vodila da napiše ono dabogda.

Sutradan, po dodjeli "Goranova vijenca" pjesniku u Lukovdolu, a prekosutradan od otvorenja, pjesnici su redovno išli u tri grupe, jedni u Čakovec, drugi u Istru, treći na Petrovu goru. Izabrao sam da idem na Petrovu goru, jer nikad ranije ondje nisam bio.

U autobus smo ušli ispred hotela Laguna u Kranjčevićevoj. Dara me je pozvala da sjednem kraj nje, ona do prozora ja do hodnika. Odmah me je krenula propitivati o djetinjstvu u planini. Našli smo da smo rasli u kući s mnogo djece, da smo u ranom djetinjstvu spavali svi u jednoj sobi. Jedina razlika je bila što je dječurlija u njenoj kući spavala na krevetima, a u mojoj na dušecima prostrtim na podu. Kad sam joj rekao da se moje selo zove Grab, kazala je da se neki važan izvor u njenom selu zvao Grabac. Ni moje ni njeno selo za našeg djetinjstva nisu imali struje, a put su imali takav da mogu njime ići pješaci i volujska kola. I tako dalje, u autobusu od Zagreba do Petrove gore saznao sam da je moje djetinjstvo više-manje bilo slično njenom. Osim u jednoj stvari: ja sam do škole pješačio mnogo više nego ona, pa sam rekao kako je nju škola jačala samo u glavu, a mene uglavnom u noge.

I tako, u tom razgovoru nam je prošao put u dvije dionice, nismo ni sa kim drugim progovorili, a bilo je u autobusu ljudi za razgovor samo takvih. Bio je Izet Sarajlić, bio je Dane Zajc, možda je bio i Abdulah Sidran, i sam mi je jutros rekao 'možda', i on je na Goranovu proljeću bio više puta, pa se i njemu onaj autobus u sjećanju odmaknuo. Bilo kako bilo, u autobusu nisam stigao da pjesnikinju upitam o pjesmi što me dva dana kopkala, pa sam to ostavio za povratak.

Prvo smo išli da vidimo nekadašnju partizansku bolnicu. Samo što smo stigli do bolnice odlikovane ordenom narodnog heroja, bihaćki pjesnik Husein Dervišević pokaže rukom prema grupi ljudi koja je došla prije nas i kaže: ‘Jarani, onaj čovjek što tamo ide sa onom ženom je doktor Pavle Gregorić.’ Pa mu je Huso i prišao i progovorio s njime dvije-tri riječi. Društvo je jako razveselilo Husovo pitanje: Doktore Gregoriću, Vi živite u Zagrebu? Da, sine, ja živim u Zagrebu, odgovorio mu je Gregorić. Znate, i moja sestra živi u Zagrebu, dodao je Huso. Aaaa, odgovorio mu je partizanski doktor Gregorić, to je dakle Vaša sestra! Tu smo se smijali genijalno duhovitom i brzom odgovoru čovjeka koga je Tito prozvao Brzi, pa smo među sobom još nadodavali riječi na riječi. Vaaaša sestra! Smijala se i Dara.

Nakon posjete spomen-bolnici i njenim zemunicama, dovezli smo se do Velikog Petrovca i skupili se na početku staze koja vodi do velikog spomenika autora Vojina Bakića. Tu sam, na trafici, vidio knjižicu turistički vodič za Kordun i Petrovu goru. Kupio sam je, i stojeći prelistavao. Na jednoj stranici, u poglavlju o onom kraju u NOB-u, naišao sam na rečenicu, koju pišem po sjećanju: Dvije sestrice Dara i Dušanka Sekulić, gledale su iz šume iza sela kako im ustaše, juna 1942. pale selo i kolju braću i rođake, ostavši bez četrnaest najbližih. Dara je bila na tri metra od mene, razgovarala je s nekim od pjesnika. Daro, zovnem je, vidi šta ovdje piše, sestre Dara i Dušanka Sekulić gledale ustaški pokolj svoga sela. A ti mi maločas reče da imaš sestru Dušanku, koja je učiteljica.

Dara priđe, uzme me pod desnu ruku, i kaže ovako: "Hajde, sad lijepo stavi tu knjižicu u džep. Pusti to šta u njoj piše. Ima u svijetu mnogo ljudi koji se zovu i prezivaju isto i jednako." Ja stavim knjižicu u džep, i svi krenemo uz one stepenice ka spomeniku. Dara me sve vrijeme drži podruku. Negdje na pola stepeništa, neko mi dodirne lijevu šaku. Okrenem se, Ambro Marošević. Šapne mi: "To je bila ona." I pokaže na Daru.

Okrene mi se cipcio svijet. Pogledam u Daru, Dara ništa, ide uza stube. Je li čula šta mi je Ambro šapnuo ili nije, ne znam niti pitam, ide Dara u korak sa mnom. Tu se završilo moje gledanje velikog spomenika i slušanje naših vodiča.

Na povratku za Zagreb Daru mi je "ukrao" Izet Sarajlić, ja sam sjedio sam. Kad sam se vratio iz Zagreba, dao sam se da se malo obavijestim o Darinu životu, nakon onoga vremena do kojeg me propitivala o mojem. Ustaše su joj spalile selo, pobile braću i rođake, otac joj je poginuo rano u partizanima, a majka umrla od tifusa godinu dana nakon ustaškog pokolja u rodnom selu Kordunski Ljeskovac. Živim čudom su se spasili Dara i dvije sestrice. Dara je siročetom išla u partizansku gimnaziju, bila u izbjeglištvu u Bariju. Na to i na druge događaje iz njenog živovanja ovih dana su natanko podsjetili brojni pisci u sjećanjima na nju. Ja sam Daru vidio mnogo puta poslije toga puta na Petrovu goru. Nikada je nisam pitao ništa o pokolju žitelja sela i zaseoka Kordunskog Ljeskovca. Razumio sam da ona neće o tome da priča, kako ne bi kvarila sjećanje na prvih deset i po godina svog života.

A objasnio sam strepnju iz pjesme "Strelište". Moji mili koji dabogda nikada heroji ne bili, jesu Darini sinovi, Nenad i Vladimir, rođeni u Zagrebu, u njenom prvom braku. Da je majčinska strepnja osamdesetih godina bila osnovana, pokazale su devedesete: opet se zaratilo, opet je Dara morala u izbjeglištvo, ovaj put sa troje unučadi u Srbiju. Sinovi su ostali u Sarajevu, preživjeli su, te se može reći da je ono majčinsko dabogda uslišio onaj koji ovaj svijet u svojoj šaci drži.

Novosti

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU