fbpx

Zlatko Dukuć

Uz otužno nejedinstvo u vezi s migrantima, niko u našoj vlasti da upita Evropu zašto, uz pare i salonsku brigu za njihov tretman u našoj zemlji, ne otvori svoje granice za te ljude, jer su im cilj zapadnoevropske zemlje, a ne BiH.

Piše Zlatko Dukuć za Oslobođenje

Još kada je u ljeto 2015. godine izbio prvi talas migranata, pa preko Srbije, Mađarske i Hrvatske uspostavio balkansku rutu ka zapadnoevropskim zemljama, bijaše indikativno to što su “zaboravili” prostor naše zemlje i što su ignorisali tu prečicu. Spadao sam u one kojima to nije bilo baš najjasnije, uz vjerovanje u to da će – pogotovo nakon što je Mađarska bodljikavom (logorskom) žicom zaštitila svoju granicu – prije ili kasnije dokučiti privlačnost i pogodnost koridora preko BiH. Posljednje tri godine, u to se zorno, ali i bolno uvjeravamo, naročito u političkim blamažama, brljanju i odbijanju da migrantsku krizu podijeli i podnese cijela država.


“ELEGENTNO” IZMICANJE

Štošta se važnog, nerijetko dramatičnog, u međuvremenu izdogađalo. Od onomad sumasišavše “zaštite” prostora Hercegovačko-neretvanskog kantona policijskim snagama na Ivan-sedlu, preko koncentracije migranata u Unsko-sanskom kantonu, pogotovo Bihaću, odbijanja RS-a da se u njoj osnuju kampovi za migrante, “elegantnog” izmicanja ustranu dijela Federacije pod vlašću HDZBiH, brutalnog i bezdušnog obračuna hrvatskih graničnih i policijskih vlasti s migrantima koji nekako uspiju preći našu zapadnu granicu, sve do ove zime i kulminacije migrantske krize u vezi s kampovima Bira i Lipa.

Sve to vrijeme iz Bruxellesa i od silno zabrinute Evrope smo dobijali podršku, ali za to da zadržimo i na pravi, human način zbrinemo migrante. Organizacija za njihovu zaštitu (IOM) došla je u našu zemlju, dolazile su i evropske pare, kampovi su uljuđivani, pa je izgledalo da je – i uz probleme s koronom – sve pod kontrolom. A nije, niti može biti, jer migranti nikad, ni danas, nisi postali državna briga, kako bi bilo normalno, već teret koji je pao na dva kantona – Sarajevski i USK, djelimično Tuzlanski, kao tranzit – i, naravno, usput “slučajno” pretvoren u “zaduženje” i obavezu samo bošnjačkog dijela države i vlasti.

Ta izopačena, u suštini nehumana i besmislena logika, ne samo da je daleko do svake logike već je najbolji pokazatelj stanja obraza mnogih od onih koji su u nas u vlasti i koji su i hiljade migranata, uglavnom nesretnika koji bježe u bolji život, pretvorili u municiju domaćih nacionalkaprica, inata, uslovljavanja i razračuna. Sve je bačeno na pleća Ministarstva sigurnosti, na čijem čelu su se mijenjali šefovi, a nikad to, kao ozbiljna tema, ne dođe na dnevni red Vijeća ministara. Jasno je i zašto – jer bi to “zaprijetilo” opštedržavnom, zajedničkom brigom i aktivnošću, redom i sistemom, što razbijačima ove zemlje diže kosu na glavi i izaziva žestoke traume.

I onda dolazimo do Bruxellesa i odnosa Evrope prema ovdašnjem tretmanu migranata. Kada se potkraj 2020. usijala situacija zbog kampa Bira u Bihaću, a bihaćki gradonačelnik i kantonalna vlast odbili da migranti ostanu usred grada, ne samo da se iz svega povukao IOM već je i Bruxelles počeo da prijeti i upozorava. Pa je evropska šefica unutrašnjih poslova, obećavši da će u februaru obići migrante u BiH, oštro poručila da bi nas sve to moglo koštati kandidatskog statusa u EU (?!), a evropski komesar za proširenje upozorio na to da migranti moraju biti briga cijele zemlje. Na to nije bilo ozbiljne reakcije, a još manje uzbuđenja, ako tako ne nazovemo obećanje RS-a da će donirati 50 kontejnera samo da migranti ostanu u Lipi i da im, ni slučajno, ne padne na um da “nasele” RS.

U miksu s opštim prilikama, izazvanim pandemijom korone, migrantska kriza u BiH ni načas nije bila tisnuta ustranu. A kako i da bude, kad su naše istočne granice tako propusne, nemoguće je zatvoriti sve breše, a broj migranata – koji niko tačno ne zna – samo otvara nove probleme i dodatno otežava stanje. Tome naruku u posljednje vrijeme ide i Bruxelles. Ne brinući za to da svoj obraz, u vezi s ovom temom, i ne čuva i ne može sačuvati samo slanjem para i salonskom brigom za migrante, stanari briselskih dvora su se zaglavili u “dubinskoj” strategiji: neka migranata Bosni i Hercegovini, upozoravaćemo je i prijetiti joj, napravićemo od nje svojevrstan migrantski geto, važno je da se mi od njih sačuvamo…


PORUKA IZMEĐU REDOVA

Niko to nije rekao doslovno, ali nije uspio ni sakriti – porukom između redova. Uz to što mnogo više govori o Evropi, nego o migrantskoj krizi, ipak ovo najrječitije kazuje o tome da u našoj, notorno nejedinstvenoj vlasti nema onih koji bi se sjetili uspostave evidencije migranata, pravljenja – uz pomoć IOM-a – njihovih spiskova po zemljama u koje žele ići, slanja tih spiskova u Bruxelles, uz pateću srdačnu poruku: živi bili, ne šaljite nam više pare, ne dijelite nam lekcije o humanosti, manite se uređivanja pravila ponašanja i odnosa u našoj, već otvorite granice i pustite ove ljude u svoje avlije. Oni samo to žele. Ništa više, ni manje od toga.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU