fbpx

Poljokani

Jevrejske zanatlijske i trgovačke radnje bile su simbol grada, ono po čemu je Gospodska ulica bila prepoznatljiva i bez čijih vlasnika se Banjaluka nije mogla zamisliti. Oko 500 Jevreja je živjelo u gradu na Vrbasu u predvečerje Drugog svjetskog rata. Bili su okupljeni oko dvije jevrejske opštine, sefardske i aškenaske. Poznata porodica Poljokan u mnogome je doprinijela razvoju grada, a ubistvo članova ove porodice naslutilo je teške dane za sve. Kad je nastupila nesrećna 1941. godina za tili čas je zabranjeno javno čitanje Tore i svima je bilo jasno da više ništa neće biti isto.

piše: Ilijana Božić

U Vrbasku banovinu dolazili su ljudi iz drugih gradova, a šetnja kroz Gospodsku ulicu bila je obavezna. Banjalučane i sve druge tamo je čekalo mnoštvo tradicionalnih, raskošnih, jevrejskih radnji. U to vrijeme dr Haim Bukus imao je prvi RTG aparat u Banjaluci koji je bio smješten naravno u Gospodskoj. Pored te radnje tu su bile i fotografska, opančarska, radnja muških odijela, krojački salon, praonica rublja, mjenjačnica novca, zubarska radnja, tvornica drvenih lula i češljeva i mnoge druge. I danas Gospodska ulica ima sličan izgled i kao da njome odiše duh starih vremena kada su vrata izloga izgledala drugačije, kada su na stepenicama i vratima stajali neki drugi ljudi koji su u nju utkali svoje tragove. Banjalučki Jevreji su pred Drugi svjetski rat činili od pet do sedam odsto stanovništva što je jako malo u odnosu na to koliko je veliki njihov značaj za grad na Vrbasu. Nakon formiranja Kraljevine SHS gotovo da nije bilo privredne grane u Banjaluci u kojoj Jevreji nisu bili zastupljeni.

Poljokani 1

Dolazak

Na klupama ispred Ferhadije u davna vremena stajao je ćepenak sa robom Salamona Poljokana. U Banjaluku je Poljokan doselio iz Sarajeva 1863. godine sa sinovima Bohorom, Rafom, Isakom i Dudom. Tu je stvorio veliku porodicu koja je obilježila grad za sva vremena i koja je bila poznata van granica Bosne i Hercegovine. Njegovi rođaci su bili majstori trgovine, a on je krenuo njihovim stazama. Porodice Poljokan i Levi su dijelovi jedne te iste porodice, stim što je prezime Poljokan dodano uz Levi. Prema kazivanju Lune Albahari, Salamon je kao mali dječak u igri izgubio oko tako da su ga od tog nesretnog slučaja svi zvali poluokani-poljokani. Veoma brzo su Poljokani modernizovali svoje radnje koje su poprimile izgled evropskih trgovina tako da je 1868. godine Salamonova radnja mješovite robe bila peta po veličini u gradu. Trgujući robom iz Italije, Turske, Austrije i Francuske stekli su veliko bogatstvo. Potomstvo Poljkona se zahvaljujući tome školovalo u Evropi.

Na lijevoj obali Crkvene, tamo gdje je danas gradska „Tržnica“ Sefardi su izgradili prvu sinagogu 1870. godine. Bila je od drveta i u njoj je radila jevrejska Osnovna škola koju su pohađala 23 dječaka. Banjalučki Sefardi su oni koji su došli sa Iberijskog poluostrva ili Španci, kako su ih zvali naši ljudi jer su govorili svoju verziju španskog jezika. Najpoznatije jevrejske porodice koje su živjele u Banjaluci bile su Poljokan, Levi, Sarafić (Salom), Papo i Altarac. Ove porodice su u većini slučajeva samo mali dio sefardskih porodica koje su došle iz Sarajeva u Banjaluku. Aškenazi ili „Nijemci“ kako su ih ljudi zvali doselili su iz sjeverne, srednje ili istočne Evrope. Razlikovali su se od Sefarda po prezimenima koja su se obično završavala na –štajn.

Poljokani 2

Poljokani

Poljokan je podigao lijepu kuću naslonjenu uz hotel „Palas“. U prizemlju su se nalazile trgovačke radnje u koje se ulazilo preko širokog stepeništa, po čemu su nazvane „Poljokan na širokim basamacima“. U blizini je bila džamija. Mnogo svijeta je tuda prolazilo, a Poljokani su bili u središtu svega. Prema pričama onih koji su ih se sjećali ili slušali priče o njima Poljokani su u poslu bili dobri sa svim mušterijama, ali su se držali isključivo sa svojima u krugu kuće. Nisu pozivali nikog ko je bio druge vjere. Kazivali su da je takav red bio u gradu. Nisu ih svi voljeli jer su bili mnogo jaka konkurencija u poslu. A jevrejske trgovce je krasila ljubaznost što je drugim trgovcima smetalo. Tu uz hotel „Palas“ izgrađena je i kuća drugog Poljokana Salamona Haima sina Rafaela Poljokana. Rođen je 15. avgusta 1879. Bio je član Nadzornog vijeća Prve banjolučke štedionice. Njegova kuća je bila izgrađena iznad rijeke Crkvene i kao da je bila iznad svih, kao da su se s njenih prozora mogli posmatrati svi drugi krovovi i ljudi. U njoj je živio sa suprugom Micikom, sinom Rafaelom i kćerkom Sarafinom koju su svi zvali Šarika. Stari Banjalučani su prepričavali da su voljeli ljeti da sjede kod hotela „Palas“ uz tu kuću jer je tu uvijek strujio vazduh i bilo je prijatno u vrelim danima. Salamon Haim je 1907. godine osnovao trgovačko preduzeće i krenuo stazama svoga oca.   Tih godina djelovala su jevrejska udruženja kao što su Jevrejsko gospojinsko društvo „Beruria“ i tri omladinska društva „Ezra“, „Debora“ i „B’ne Cion“, te „Esperanse“, udruženja sefardskog pokreta i jevrejska glasila „Jevrejski život“, a kasnije „Jevrejski glas“, te Omladinsko sportskog društva „Makabi“. Bila su veoma razvijena zahvaljujući upornom radu i zalaganju jevrejske omladine i studentske inteligencije.

Salomonov brat Isak R. Poljokan zvani Braco, bio je neustrašiv borac za Jevreje i jevrejska prava. Njegov lik i djelo jevrejskog nacionalnog radnika, predstavnika evropske inteligencije i borca za jačanje sefardskog pokreta i ostvarenje težnji ka modernizaciji sefardskog pokreta prevazišli su granice rodne Banjaluke. Kazivali su da je bio veoma lijep, stasit i neustrašiv, te da je imao sve osobine čovjeka iz Krajine. Dr Braco Poljokan završio je Realnu gimnaziju u Banjaluci i juna 1917. podnio molbu Gradskom kotarskom uredu u gradu za nastavak studija prava u Beču, Lionu i Parizu. Njemu pripadaju velike zasluge na osnivanju bečke ispostave „Esperanse“ u Banjaluci 1925. godine. Svoj život je posvetio ujedinjenju jevrejskog naroda u svjetskim razmjerama. Studirao je prava u Gracu, Beču i Parizu, a doktorirao na Sorboni. Njegovi bliski saradnici u Sarajevu bili su dr Vita Kajon i dr Kalmi Baruh sa kojima je zajedno pokrenuo sefardske listove „Jevrejski život“ i „Jevrejski glas“. Pisao je putopise, emotivno zadirući u psihološku borbu sebe kao čovjeka sa ljudskom nepravdom, ocrtavajući pritom psihologiju ljudi i istoriju svoga naroda.

Preko puta hotela „Palas“ u hladu i mirisu lipe bila je radnja mješovite robe hadži Isaka Poljokana, koga su svi zvali Kučo. Od 1933. godine imao je u toj zgradi svoju trgovinu. Još 1899. osnovao je društvo za trgovinu mješovitom robom „Poljokan Isak i sinovi“. Na vrhu zgrade nalazila se kupola sa Davidovom zvijezdom koja je porušena za vrijeme bombardovanja 1944. Stariji Banjalučani pamte veliku lipu po čemu je radnja svojevremeno nazvana „Poljokan pod lipom“. Bio je jedan od najvećih trgovaca u Bosni i Hercegovini a bio je i dugogodišnji predsjednik Odbora Prve banjolučke štedionice. Stanovao je u Jukićevoj ulici, uz sami jevrejski Kulturni dom sa sinagogom. On je bio vlasnik čuvenog „Poljokanovog parka“ koji je bio prava mala botanička bašta Banjaluke. Taj park je jedan od simbola stare Banjaluke. Često su se u njemu okupljali mladi a prema pričama starih tu su se ponekad održavale i svirke.

Poljokani 3

Teški dani

Na pragu Drugog svjetskog rata na naslovnoj strani „Vrbaskih novina“ stajala je vijest o kažnjavanju Poljokana zbog spekulacija sa cijenama robe. U to doba cijene robe su počele da divljaju, krenule su nestašice i crno tržište. Novinski članak je trebao da pokaže kako Jevreji u tim danima žele da zarade na narodu koji se pati. Pisalo je:

„U sreskom sudu, pred sudijom A. Jokanovićem održano je suđenje Salamonu i Rafaelu Poljokanu, vlasnicima manufakturne trgovine i njihovom pomoćniku Albertu Leviu. U prijavi je navedeno da je Poljokan na tekstilnoj i manufakturnoj robi zarađivao preko 80 posto, iako je kao maksimalna zarada označena 25 posto. U utorak u podne g. Jokanović je izrekao presudu kojom su Salamon Haim, Rafael Poljokan i Albert Levi osuđeni svaki na tri mjeseca zatvora i po 30.000 dinara novčane kazne“

Poljokani4

Do tada su Jevreji živjeli spokojno u svom gradu. Kazna za Poljokane samo je bila predznak većeg zla. Već istog mjeseca, u noći između 17. i 18. oktobra 1940. desilo se trostruko ubistvo u porodici Poljokan što je naslutilo nesreću koja će dočekati sve Jevreje širom svijeta. Poslije su prepričavali kako je to veče stari Poljokan otišao u „Palas“ gdje ga je čekalo društvo. U ponoć je bio u svojoj kući spremajući se za počinak. Ujutru je služavka Marica došla da probudi gazdu i zatekla potresnu sliku. Salamon Haim Poljokan ležao je u lokvi krvi, dopola svučen sa tri rane na tijelu. Zahvaljujući listu „Pravda“ koji je izvještavao o ovom događaju sugrađani su saznali sitne detalje ubistva. Kada je došla policija uvidjeli su da su ubijeni i Micika i dvadesetogodišnji Rafael. Uviđajem je utvrđeno da su ubice u kuću ušle iz dvorišta, popevši se preko pomoćnih objekata na terasu, a odatle u Salamonovu sobu a potom i u spavaću. Ubice su odlično poznavale raspored soba a po ranama se vidjelo da je riječ o profesionalcima. Ubistvo je izazvalo strah i strijepnju kod građana ali i znatiželju širom tadašnje Vrbaske banovine, pa i cijele Kraljevine. Istražni organi su angažovali forenzičare, doktore i druge stručnjake. Saslušano je mnogo svjedoka rođaci, posluga, lokalni kriminalci, policijski službenici, doušnici ali slučaj nikada nije riješen. Sumnjalo se da su ubice najbliže komšije. Mislilo se da je ubica mesar Mirko Kovačić koji je bio ustaša i desna ruka stožernika Viktora Gutića. Kovačić je za vrijeme rata bio poznat po otimanju srpske i jevrejske imovine. Viktor Gutić je bio advokat iz Banjaluke. Nakon osnivanja NDH postao je ustaški povjerenik za Vrbasku banovinu. Učestvovao je u masakru na Drakuliću, rušenju Hrama Hrista Spasitelja, pretvaranju jevrejskog hrama u javnu kuću, ubistvu vladike Platona i mnogih drugih zločina nas Srbima, Jevrejima i Romima. Za vrijeme rata aškenaska sinagoga pretvorena je u konjušnicu. Jevrejima je po novom zakonu bilo zabranjeno školovanje, a jevrejske djevojke su odvođene noću da čiste javne kuće. Bježeći od zla banjalučki Jevrej Mosko Kabiljo završio je u Splitu 1942. godine gdje se krio pod imenom Miroslav Pećo. Oslobođenje je dočekao u Veneciji, a tamo je sreo i Viktora Gutića. Prema podacima iz knjige „Banja Luka u prošlosti“ Aleksandra Ravlića saznajemo da je Mosko Kabiljo u Veneciji izvršio napad na Gutića, te da je Gutić i uhapšen zahvaljujući Kabilju.

Braco Poljokan se u tim mračnim danima politički priključio opoziciji, radničkom i revolucionarnom pokretu, što ga nakon odlaska u Split odvodi u partizane u čijim redovima je poginuo prilikom desanta na Drvar.

Nema više kuća Poljokan kraj „Palasa“, ali Banjaluka čuva sjećanje.U Jevrejskom kulturnom centru i danas se čuva sef ove porodice.

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU