fbpx

Pixabay Tuzla

Upitana o razlozima odlaska Zukić navodi da je primarni razlog “potpuna nesigurnost u budućnost na ovim prostorima”.

Zabrinuti sve većom površinom zemlje praktički ispražnjenom od stanovnika, bosanski portal Buka napravio je intervju s gospođom Mirhunisom Zukić, predsjednicom Unije za održivi povratak i integracije u BiH. Prema njezinim riječima, u pojedinim gradovima u BiH ima više oglasa za posao nego zainteresiranih stanovnika. Dok “fabrike zjape prazne” trend odlaska iz Bih poprima novi zamah, a posebno je kritično u Livnu, Glamoču, Drvaru, Kupresu, Sanskom Mostu, Bihaću, te Bosanskom Grahovu i Petrovcu. U Republici Srpskoj najveća demografska kriza je u mjestima poput Foče, Han Pjesaka, Čajniča, Teslića, Rudo, Rogatice, Ribnika, pa čak i Prijedora i Trebinja.

Upitana o razlozima odlaska Zukić navodi da je primarni razlog “potpuna nesigurnost u budućnost na ovim prostorima”. Pri tom se ne misli samo na ekonomsku nesigurnost, već politička i socijalna poprimaju sve veće razmjere u donošenju končane odluke o odlasku. Zukić za Buku posebno ističe odlazak žena koje se prekvalificiraju za njegovateljice ili medicinske sestre i nauče strane jezike pa odu same, da bi naknadno povukle za sobom cijele svoje obitelji. Od sredine 2013. godine do sredine 2019. iz BiH je otišlo preko 210.000 ljudi prema podacima Svjetske banke, no prema podacima Eurostata otišlo je još oko sto tisuća više.

Mjerenja

Budući da se u Bosni i Hercegovini ne provode popisi stanovništva, a zbog straha o razotkrivanju stvarnih razmjera rata iz devedesetih godina, do informacija o iseljavanju iz zemlje dolazi se posredstvom statističkih mjerenja raznih domaćih i međunarodnih institucija. Najčešće se uzimaju i zbrajaju podaci Eurostata o imigracijama u druge EU zemlje, budući da su najpopularnija odredišta Austrija, Njemačka, Francuska, Norveška i Švedska. Kad govorimo o emigracijama u zemlje regije, Slovenija je i dalje popularna, dok se sve manje stanovnika BiH odlučuje naseliti trajno u Hrvatskoj ili Srbiji. Za emigraciju iz BiH uzimaju su još podaci Svjetske banke, ali promatraju se i rezultati raznih znanstvenih istraživanja na ovu temu.

Također se kao mjerilo napuštanja zemlje uzima odjave adrese prebivališta. Iako, mora se primijetiti kako je ta statistika u snažnom nesrazmjeru sa svim ostalim brojevima. Naime, prema podacima o odjavljenim adresama, iz BiH se prošle godine iselilo tek oko 4000 ljudi. Ako se uzmu brojevi “agencija za statistiku zemalja prijema i diplomatsko‐konzularnih predstavništava Bosne i Hercegovine procjena ukupnog broja osoba koje žive u iseljeništvu, a koje vode podrijetlo iz Bosne i Hercegovine iznosi najmanje 2 milijuna što čini 56,6% u odnosu na 3.531.159 ukupnog stanovništva u Bosni i Hercegovini” stoji u publikaciji Migracioni profil BiH za 2018. godinu koju izdaje Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. U istoj publikaciji Ministarstvo doduše ističe kako ono “nije nadležno za emigriranje iz Bosne i Hercegovine i u tom smislu za prikupljanje podataka o odlasku stanovništva iz Bosne i Hercegovine na godišnjoj razini.”

Ista publikacija navodi kako je prema “procjenama Svjetske banke postotak ukupnog bh. stanovništva koji živi izvan zemlje nešto manji i iznosi 44,5 % što pozicionira Bosnu i Hercegovinu na 16. mjesto u svijetu po stopi emigracije u odnosu na broj stanovnika u zemlji (od ukupno 214 zemalja i teritorija obuhvaćenih u Migration and Remittances Factbook 2016). Važno je napomenuti da se podatci Svjetske banke odnose samo na prvu generaciju bosanskohercegovačkih emigranata, te otuda i razlika u ukupnom broju i stopi emigracije u odnosu na ukupan broj stanovnika u zemlji.”

Zašto ljudi odlaze?

Zukić za Buku također navodi kako problem ne leži više samo u faktičnoj nemogućnosti nalaska posla. Primjerice, iz Sanskog mosta odselilo je 8.000 ljudi, što je značajna brojka za mali grad. Štoviše, toliko čak da tri tvornice (njemačkih investitora) “zjape prazne” jer poslodavci ne mogu doći do radne snage. Zukić ističe da je slično je i u Bosanskom Petrovcu gdje je u novootvorenoj fabrici zaposleno oko 100 ljudi što nije dovoljno radnika za normalno funkcioniranje tvornice, ali se “više niko ne javlja na oglase za slobodna radna mjesta”. Ova dva mjesta radnike regrutiraju iz okolnih naselja, no ni to nije dovoljno za pokretanje industrijske proizvodnje u punom kapacitetu. Ona također smatra kako se ne radi samo o plaći već je egzodus jednostavno toliko velik da prosto nema tko popuniti prazna radna mjesta.

Ovdje bismo ipak dali suprotno mišljenje: da su radni uvjeti dovoljno dobri i plaće poštene onda bi ponuđena radna mjesta bila znatno privlačnija stanovništvu koje razmišlja o odlasku. I tu tek zapravo dolazimo do srži problema. Dok Zukić uzroke ovih problema vidi u disfunkcionalnosti bosanske države, takav simplificirani odgovor ne može biti točan. Primjerice zemlje regije “u kojima se procesi povratka odvijaju bolje i daleko brže” koje Zukić ističe kao pozitivne primjere, pate od identičnih problema – sve većeg odljeva stanovništva, a pogotovo onog visokoobrazovanog i radno aktivnog. Te su zemlje, iako disfunkcionalne u usporedbi sa socijaldemokratskim zemljama europskog sjevera, znatno bolje administrativno organiziranije od BiH, no ipak pate od pada broja domicilnog stanovništva. Birokracija dakle, sama po sebi nije dovoljan faktor u ukupnom životu čovjeka da bi bila primarni uzrok iseljenja.

Već sljedeći odgovor kojeg je Zukić dala Buki govori o razmjerima ignoriranja razloga odlaska čak i onda kada ih iseljenici sami jasno artikuliraju. Kao i u Hrvatskoj i BiH oni koji odlaze primarno ističu negativnu političku atmosferu, jako loše mogućnosti ostvarenja srednjoklasne (“normalne”) egzistencije, te općenito jako lošu sveukupnu društvenu klimu. Građani naime sami kažu kako “nije sve u novcu”, ističe Zukić te navodi kako ljudi odgovaraju da im smeta što se ne provode zakoni, što nema sankcija za one koji ne rade po zakonu, što ljudi primaju plaću za posao koji ne obavljaju profesionalno, zatim nepotizam i korupcija, te društvena nepravda.

Isti uzroci egzodusa navode se i u drugim balkanskim zemljama, stoga je odgovor na to zašto ljudi odlaze s Balkana čini se primarno politički, e ne ekonomski problem. Iz naših zemalja ljudi odlaze jer ne mogu više živjeti ni čitati stvarnost naših dnevnopolitičkih vijesti, odlaze oni koji mogu naći kvalitetan posao u zapadnim ali i domaćim zemljama. Pitanje onda zašto i dalje političku moć poklanjamo strankama odgovornima za ovakvo stanje, za Balkan ispražnjen od ljudi?

Andrea Milat, BILTEN

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU