fbpx

8bol

Frustrirajuće je postavljati pitanja i ne dobiti odgovore. No, uznemirujuće je shvatiti da ta pitanja nikad prije nisu ni bila postavljena. Kada mi je bila dijagnosticirana endometrioza, kada sam imala 23 godine, nisam znala postaviti prava pitanja, piše o svom iskustvu Gabrielle Jackson za The Guardian. Pretpostavljala sam da moj ginekolog ima sve odgovore, pažljivo sam slušala njegova obazriva objašnjenja. Mislila sam da mi je sve jasno. Ili barem da je njemu sve jasno. No, nisam bila u pravu.

Više od desetljeća sam se osjećala slabom, inferiornom, neprikladnom i samu sebe sam otpisala kao hipohondričarku, a onda sam počela formulirati pitanja na koja su mi bili potrebni odgovori. Ovoga puta pitanja nisu bila o tome što se događa mom tijelu. Pitanja su bila usmjerena na to - kako je moguće toliko oskudno znanje o bolesti koja je opisana u medicinskim priručnicima više od stoljeća. Stoljeće dijagnoze, a medicinska znanost još uvijek nema pojma što uzrokuje endometriozu ili kako ona funkcionira, niti smo imalo bliže lijeku. Kako je to moguće? I premda su mnogi liječnici u tom području jako puno pomogli oboljelima od endometrioze, još uvijek je mnogo više onih koji i dalje ignoriraju tu bolest, koji još uvijek barataju starim mitovima o liječenju i koji tretiraju oboljele žene kao histerične.

Ubrzo sam otkrila da je problem mnogo gori nego što sam mislila. Kao što sam napisala u svojoj knjizi "Bol i predrasude" ("Pain and Prejudice"), žene čekaju duže na lijekove protiv bolova nego muškarci, čekaju duže dijagnozu karcinoma, njihovi fizički simptomi se češće pripisuju problemima s mentalnim zdravljem, češće im se pogrešno dijagnosticiraju srčana oboljenja, češće imaju posljedice invaliditeta nakon srčanog udara i češće pate od bolesti koje medicinska profesija ignorira ili poriče.

Najšokantnije je to što mnoge žene žive u konstantnoj boli i ne znaju da to nije normalno; ne shvaćaju da ne moraju tako živjeti. Otkrila sam da postoji 10 stanja kronične boli koje izrazitom većinom pogađaju žene, a koja imaju vrlo slične simptome; i ako netko pati od jedne vrste takvog stanja, veća je vjerojatnost da će steći i druga. Endometrioza, fibromijalgija, sindrom kroničnog umora, sindrom iritabilnog crijeva, sindrom bolnog mjehura, migrenozna glavobolja, kronična tenzijska glavobolja, temporamandibularni poremećaj, kronična križobolja i vulvodinija pogađaju najmanje 50 milijuna žena samo u SAD-u.
Otkrila sam da neka od tih bolnih stanja imaju visoku stopu zajedničkog pojavljivanja s autoimunim bolestima kao što su reumatoidni artritis, lupus, Sjogrenov sindrom i bolesti štitnjače. A znate li što sam još otkrila? Da sva ova stanja prate odgođene dijagnoze; veliki postotak žena i osoba različitih rodnih identiteta kod koji se naposljetku dijagnosticiraju ova stanja isprva će biti rečeno da se radi o mentalnom stanju ili da su previše zabrinuti za svoje zdravlje. Otkrila sam i da mnoga od ovih stanja mogu biti uspješno liječena ako ih se rano otkrije.

Zašto su žene i dalje tretirane kao histerične, previše emocionalne, anksiozne te kao nepouzdane svjedokinje vlastitog stanja? Zašto liječnici još uvijek tretiraju svoje pacijente koji su žene, ne-bijele osobe i osobe različitih rodnih identiteta drugačije nego bijele muške pacijente? Zašto nam ne vjeruju?

Čini se da je odgovor prilično jednostavan: zato što ne znaju mnogo o nama.

Kao što je za New York Times izjavila dr. Janine Austin Clayton, voditeljica Američkog ureda za istraživanje ženskog zdravlja: "Doslovno znamo manje o svakom aspektu ženske biologije u usporedbi s muškom".

Kako bih otkrila zašto je tako, morala sam se vratiti stoljećima unazad. Od samih početaka medicine, različitost žena u odnosu na muškarce označena je kao inferiorna. U antičko doba, to je bila maternica - kao najočitija razlika - koju se smatralo uništavajućom silom koja uzrokuje sve vrste bolesti kod žena. Platon je maternicu opisao kao proždrljivu životinju koja luta po ženskom tijelu i isisava životnu snagu. U ranoj modernoj eri, medicina je prebacila pažnju na živčani sustav, te za sve ženske bolesti optužila "slabe živce". U ranom 20. stoljeću, kada je otkriven endokrini sustav, glavni optuženi su bili podivljali hormoni, u kombinaciji s našim lošim mentalnim stanjima.

Sve vrste biologijskih teorija bile su korištene kako bi dokazale da su žene podređene muškarcima. U srži većine njih leži ideja da ženski reproduktivni procesi - menstruacija, trudnoća, dojenje i menopauza - zahtijevaju toliko energije da bi im obraćanje pažnje na bilo što drugo oduzelo ženstvenost i ispunjenje njihove temeljne svrhe: da budu dobre supruge i majke.

Također, liječenja su često uključivala kažnjavanje, s namjerom da "problematičnu" pretvore u "dobru" ženu. Klitorisi su se odsijecali, maternice i jajnici vadili, propisivana su prisilna hranjenja i "odmor". Na stidne usne i grliće maternice su se stavljale pijavice, a psihološka okrutnost se primjenjivala u ime obnavljanja zdravlja i dostojanstva. Niti jedna od tih "terapija" nije bila dokazana, a većina uzroka je bila u potpunosti teoretska, jer je žene medicinska znanost vrlo rijetko proučavala. Samo jedan pogled u neki medicinski priručnik, i jasno je da 'ljudsko biće' predstavlja bijeli muškarac, a svaki otklon od toga uvijek je bio smatran manjkavim: nezanimljivim ili nevrijednim znanstvenog istraživanja.

Žene nisu bile uključene u klinička istraživanja sve do 1990-ih. 70% pacijenata s kroničnom boli čine žene, a 80% posto lijekova protiv boli je testirano isključivo na muškarcima. Čak su i pretklinička istraživanja sa staničnim kulturama i glodavcima favorizirala muški spol. Istraživači su to opravdavali tvrdnjom kako bi reproduktivni ciklusi kod ženskih glodavaca - i menstrualni ciklus kod žena - mogli uzrokovati pogrešne rezultate. Ako je to točno, ne bi li trebalo biti prilično važno prije prodaje testirati lijek na ženama?
Između 1997. i 2000., osam od 10 lijekova koji su se mogli dobiti na recept tržište je preuzelo od američke Agencije za hranu i lijekove (US Food and Drug Administration) što je imalo ozbiljne loše posljedice i uzrokovalo veće zdravstvene rizike kod žena nego kod muškaraca.

Jedna studija iz 2018. pokazuje da je to bio rezultat "ozbiljne muške predrasude u osnovnim, pretkliničkim i kliničkim istraživanjima". Da bude još gore, studenti_ce medicine nikada ni ne čuju za ovu predrasudu. Jednostavno se ne spominje tijekom medicinskog školovanja kako je gotovo sve što znamo o ljudskoj biologiji zasnovano na istraživanjima muškaraca. I možda, samo možda, žene kojih su im pune čekaonice - žene kojima ne mogu pomoći, nisu tu zato što su histerične ili zato što izmišljaju ili im se sviđa biti bolesne ili žele pažnju, već zato što su bolesne i zato što ih boli, a medicinska znanost im ne daje odgovore. Nevjerojatan izostanak zanimanja za ženske bolesti skriveno je velikim napretkom u liječenju raka dojke i opstetricije. I u ovim područjima dakako postoje problemi, no nema sumnje da je tu postignut napredak koji je spasio milijune života. No, žene su više od strojeva za reprodukciju.

Premda žene koje žive s kroničnom boli ne umiru od užasnih smrti u najboljim godinama - kao što je to slučaj s porođajem i karcinomom dojke - dokazano je da kronična bol vodi tjeskobi, depresiji i suicidu. Za mnoge druge to znači da ne izlaze iz kuće i da nisu zapošljive_i i nije im omogućeno puno sudjelovanje u životu. Ovu knjigu sam napisala jer previše žena živi u boli, a ta bol se ne shvaća ozbiljno. Istovremeno je očekivana i opovrgnuta. To nam uskraćuje našu punu ljudskost. Zaslužujemo bolje.

Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević

(The Guasrdian)

libela.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU