fbpx

7pravopis

Na nedavno odigranom derbiju između Hajduka i Dinama na Poljudu jedan je anonimni mladić privukao pozornost javnosti. Tijekom drugog poluvremena se popeo na ogradu na sjevernoj tribini: nosio je kratke crne hlače, na glavi je imao stiliziranu balaclavu, na nogama samo čarape – da ga se eventualno ne prepozna po tenisicama, a u rukama je držao dvije upaljene bengalke i vitlao s njima. No, popeo se zbog majice koju je nosio na sebi. A na toj običnoj bijeloj majici sprejem je bilo ispisano “UBI SRBINA”, uz keltski križ. 

Fotografija mladića s gnjusnom porukom je preplavila medije i izazvala uobičajen profil reakcija. A u te uobičajene reakcije spadaju i one pravopisne. Naime, nisu izostale reakcije, što u komentarima što na društvenim mrežama, koje mladom ustaši spočitavaju politički legitimitet: ne piše se “ubi srbina” nego “ubij srbina”. Kao da bi bilo manje odvratno. Iza tog “pravopisnog antifašizma” uglavnom stoji navodno diskvalificirajući zaključak koji ide otprilike ovako: misle da su veliki Hrvati, a ne znaju ni hrvatski jezik. Uz pozadinsku pretpostavku: pravopisna svijest u sebi nosi i ispravnu političku poziciju.

Inače, među omiljene mete “pravopisnih antifašista” spadaju ljudi koji pišu afirmativne komentare ispod objava na službenom Fejsbuk profilu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. A ključni predmet ismijavanja su nevolje koje komentatori nerijetko imaju sa samom riječju predsjednica. U optjecaju je nekoliko varijanti: presjednica, prijedsjednica, prjedsenica, prijedsenica, prisjednjica… Baš živopisna i zabavna raznolikost. Ali, u tome, tvrde “pravopisni antifašisti”, navodno leži sva bijeda i istina hrvatskog nacionalizma. On se zasniva na podršci neobrazovanih i neukih ljudi koji ne znaju ni vlastiti jezik.

Ironija je naravno u tome da se navodni antinacionalisti busaju u prsa glorifikacijom jednog od ključnih gradivnih elemenata nacionalne države: standardnog jezika. Pritom nacionaliste optužuju da ne “zaslužuju” biti nacionalisti jer ne znaju vlastiti jezik. Da ne bude zabune: znaju ga jer hrvatski jezik nije samo standard, puno je širi, standard je samo njegova politički kodificirana varijanta. No najsmješnije je u cijeloj priči što ti “pravopisni antifašisti” naciju doživljavaju uglavnom kao umjetan oblik, a upravo “najumjetniji” element tog oblika – standardni jezik – smatraju nadpovijesnim entitetom.

Ipak, rješenje ovog “paradoksa” nije pretjerano teško: njemu u podlozi leži klasni prijezir. Ili barem očuvanje klasne distinkcije. Ona predstavlja i jednu od uloga standarda: on je naprosto klasni marker, njime rutinski barataju visokoobrazovani. No, visokoobrazovani rutinski barataju i šovinističkim politikama. Sklonost takvim politikama nije vezana uz klasnu pripadnost, stupanj obrazovanja ili pravopisnu upućenost. Političke programe devedesetih nisu definitivno kreirali oni kojima je pravopis predstavljao problem.

A za “pravopisne antifašiste” imamo jedan prijedlog, povijesni misaoni eksperiment. Što mislite kako bi partizani 1945. riješili pravopisne testove? Kako bi se svi oni lički seljaci i dalmatinski ribari koji su svojom borbom omogućili besplatno školovanje na visokoobrazovnim institucijama snašli s -ije i -je? Što ćemo s njima? Je li “pravopisni antifašizam” onda malo i revizionizam?

bilten.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU