3Foto Tiziana Fabi

Povodom Dana pobjede nad fašizmom i Dana Evrope: Govor Riharda fon Vajczekera, predsjednika SR Njemačke u Saveznoj skupštini u Bonu 8. maja 1985. povodom tada 40 godina od kraja Drugog svjetskog rata.

1.

Mnogi narodi se danas prisjećaju dana kada je okončan Drugi svjetski rat u Evropi. Prema svom usudu svaki narod, pritom, ima drugačije emocije. Pobjeda ili poraz, oslobođenje od nepravde i strane okupacije, ili tranzicija ka novoj nezavisnosti, podjelama, novim savezima, snažna pomjeranja centara moći – 8. maj 1945. je datum od odlučujućeg istorijskog značaja za Evropu.

Mi Nijemci koristimo ovaj dan za introspekciju, i tako treba da bude. Sami treba da stvorimo odnos prema njemu. Samopošteda i samilost drugih nam više ne pomažu. Potrebna nam je snaga da pogledamo istini u oči nepristrasno i bez uljepšavanja, i mi je imamo.

Osmi maj je za nas prije svega dan sjećanja na ljudske patnje. Istovremeno je to dan prisjećanja na tok naše istorije. Što se iskrenije uhvatimo u koštac sa ovim danom, bolje ćemo moći da prihvatimo sopstvenu odgovornost za posljedice proistekle iz njega.

8. maj nije za nas Nijemce dan za slavlje. Ljudi koji su ga (1945) doživjeli imaju sjećanja koja se razlikuju jedna od drugih. Neko se vratio kući, a neko je postao beskućnik. Neko je oslobođen, dok je neko drugi postao sužanj. Mnogi su bili jednostavno zahvalni što su noći ispunjene bombama i strahom prošle, a oni su i dalje živi. Drugi pate zbog potpunog poraza Otadžbine. Jedni Nijemci su ogorčeni stajali pred uništenim iluzijama, dok su istovremeno neki drugi Nijemci bili zahvalni na poklonjenom novom početku.

Bilo je teško nakon svega pronaći jasan pravac. Neizvjesnost je ispunila zemlju. Vojna kapitulacija je bila bezuslovna. Naša sudbina je ležala u rukama neprijatelja. Prošlost je bila strašna i za nas i za te neprijatelje. Neće li nam se svetiti zbog svega što smo im uradili?

Većina Nijemaca je vjerovala da se bori i strada za dobrobit sopstvene zemlje. I sada neko hoće da kaže kako je sve bilo besmisleno – i to ne samo besmisleno i uzalud, već je sve služilo neljudskim ciljevima razbojničkog vođstva? Iznurenost, izgubljenost i novi problemi prožimali su osjećanja većine, koja se pitala da li će pronaći žive svoje najbliže? Da li je obnavljati ove ruševine uopšte smisleno?

Pogled unazad sezao je duboko, u bezdan prošlosti; ispred je stajala nepoznata, mračna budućnost.

Ipak, iz dana u dan je bivalo sve jasnije ono šta danas svi skupa treba da kažemo: 8. maj je bio dan oslobođenja. Na taj dan smo svi oslobođeni jednog sistema koji je nipodaštavao čovjeka – sistema nacionalsocijalističke strahovlade.

Ovog oslobođenja radi niko neće zaboraviti kolika je patnja 8. maja 1945. za mnoge tek počela, i potom se nastavila. Ne smijemo, međutim, razlog za izbjeglištvo, protjerivanje i sužanjstvo tražiti na kraju rata. Naći ćemo ga prije na početku rata i strahovlade, koja je do rata dovela.

Osmi maj 1945. se ne smije razdvajati od 30. januara 1933.

Razloga da budemo dio pobjedničkog slavlja danas mi nemamo. Imamo, međutim, mnogo razloga da prepoznamo 8. maj 1945. kao kraj stranputice njemačke istorije, kraj iz kojeg je iznikla klica nade u bolju budućnost.

2.

Osmi maj je dan sjećanja. Sjećati se, to znači biti toliko iskreno i čisto svjestan jednog događaja da on postaje dio sopstvene nutrine. To predstavlja veliki izazov za našu istinoljubivost.

Danas se prisjećamo sa tugom svih žrtava rata i nacističke strahovlade.

Posebno se prisjećamo šest miliona Jevreja, koji su ubijeni u njemačkim koncentracionim logorima. Prisjećamo se svih naroda koji su stradali tokom rata, a prevashodno neizrecivog broja građanki i građana Sovjetskog Saveza i Poljske, koji su izgubili svoje živote.

Kao Nijemci sjećamo se sa tugom i sopstvenih sunarodnika, koji su izgubili svoje živote kao vojnici, prilikom bombardovanja, kao zarobljenici ili prilikom protjerivanja.

Sjećamo se svih ubijenih Roma, homoseksualaca, duševnih bolesnika, inovjernih – koji su zbog vjerskih ili političkih ubjeđenja izgubili svoje živote.

Sjećamo se strijeljanih zarobljenika.

Sjećamo se žrtava otpora u svima od nas porebljenim državama.

Kao Nijemci klanjamo se sjenima svih žrtava njemačkog otpora: grđanskog otpora, vojničkog otpora, vjerskog otpora, otpora radnika i sindikalista, otpora komunista.

Prisjećamo se i svih onih koji nisu pružali aktivan otpor, ali su prigrlili smrt umjesto da djelaju protivno svojoj savjesti.

Pored nepregledne armije mrtvih uzdiže se gora ljudske patnje,
patnje zbog mrtvih,
patnje zbog rana i deformiteta,
patnje zbog nečovječne nasilne sterilizacije,
patnje zbog bombardovanja,
patnje kroz izbjeglištvo, protjerivanje, silovanje, pljačkanje, prisilni rad, nepravdu i mučenje, glad i nuždu,
patnje zbog straha od hapšenja i smrti,
patnje zbog gubitka svega u šta se ludo vjerovalo i za šta se radilo.

Danas se, sa tugom u srcu, prisjećamo svih ovih ljudskih patnji.

Možda su najveći dio tereta navaljenog na ljudska pleća podnijele žene svih naroda.

Njihove muke, odricanja i tihu snagu svjetska istorija je olako zaboravila. One su strahovale i radile, nosile ljudski život i štitile ga. Žalile su nad palim očevima, sinovima, muževima, braćom i prijateljima. U najmračnijim godinama sačuvale su plam svjetla ljudskosti.

Na kraju rata bile su prve da slože kamen na kamen, iz ruševina, bez izgleda na sigurnu budućnost, u Berlinu i posvuda.

Kada su se preživjeli muškarci vratili kući bile su često prinuđene da se povuku u pozadinu. Mnoge žene su zbog rata ostale same i provele svoj vijek u samoći.

Njima, prevashodno, dugujemo zahvalnost što narodi nisu propali, uprkos razaranjima, pustoši, strahotama i nečovječnosti.

3.

Na početku svoje strahovlade Hitler je izrazio nesagledivu mržnju prema jevrejskim sugrađanima. Nikada je nije skrivao u javnosti, već je čitav njemački narod učinio njenim oruđem.

Na dan prije svog kraja 30. aprila 1945, završio je svoj takozvani testament riječima: „Prije svega obavezujem vođstvo, naciju i sljedbenike da se strogo drže rasnih zakona i da se nemilosrdno bore protiv svjetskog trovača sviju naroda, međunarodnog judejstva.“

Istina, ne postoji država koja u svojoj istoriji nije bila umiješana u rat i nasilje. Genocid nad Jevrejima ostaje, međutim, bez presedana.

Izvršavanje zločina ležalo je u rukama manjine i skrivano je od očiju javnosti. Svaki je Nijemac, međutim, mogao primijetiti ono što su jevrejski sugrađani doživljavali, od hladne ravnodušnosti, preko skrivenog nepodnošenja do otvorene mržnje.

Ko je mogao bez krivice posmatrati spaljivanje sinagoga, pljačkanja i stigmatizovanja Davidovom zvijezdom, oduzimanje ljudskih prava i neprestane nasrtaje na ljudsko dostojanstvo?

Onaj ko je držao oči i uši otvorenima, ko je želio da zna – njemu vozovi za deportaciju nisu mogli promaći. Ljudska mašta nije sposobna pojmiti način i stepen uništavanja. U stvarnosti, mnogi, uključujući i moju, tada mladu generaciju, koja sa planiranjem i izvršavanjem zločina nije imala nikakve veze, nisu marili ni da pokušaju da shvate šta se dešavalo.

Mnogo je načina da se nešto ignoriše, da ne budete odgovorni za nešto, da skrenete pogled ustranu, da ćutite. Kada je na kraju rata nepojmljiva istina o Holokaustu izašla na vidjelo, mnogo nas se izgovaralo time što ništa nismo znali ili slutili.

Ne postoji krivica niti nevinost čitavog naroda. Krivica kao i nevinost su lične, ne kolektivne.

Postoje otkrivene krivice, ali i one sakrivene. Postoje krivice koje ljudi sami sebi priznaju, ali i one koja se poriču. Svako ko je u to vrijeme bio pri zdravom razumu neka se zapita danas u tišini, sam, da li je i u šta bio upleten.

Najveći dio našeg današnjeg stanovništva je u to vrijeme bio ili u dječjem uzrastu, ili je rođen tek poslije rata. Odgovornost za djela koja nisu počinili ljudi ne mogu imati. Nijedan saosjećajan čovjek ne može od njih očekivati da se kaju samo zbog toga što su Nijemci. Njihovi preci su im, međutim, ostavili teško breme u naslijeđe.

Svi mi, krivi ili nevini, stari ili mladi, moramo prihvatiti našu zajedničku prošlost. Njenim posljedicama smo svi pogođeni i odgovorni smo za nju.

Stariji i mlađi moraju i mogu jedni drugima pomoći u shvatanju zašto je od životne važnosti održati sjećanje živim.

Ne radi se, naime, o savlađivanju prošlosti. To uostalom i nije mogućno. Prošlost se ne može naknadno promijeniti, niti poništiti. Onaj ko, međutim, zatvori oči pred prošlošću – taj će biti slijep za budućnost. Onaj ko ne želi da se sjeti nečovječnosti, taj će biti u opasnosti da opet njome bude zaražen.

Jevreji se sjećaju, zaboraviti neće nikada.

Mi, kao ljudi, tražimo pomirenje.

Upravo iz tog razloga moramo razumjeti da pomirenja bez sjećanja nema i ne može biti. Iskustvo milionske smrti je dio nutrine svakog Jevreja na svijetu, i to ne samo zbog toga što ljudi takvo zlo ne mogu da zaborave, već zato što je sjećanje dio judaizma.

„Zaborav produžava egzil,
tajna oslobođenja je sjećanje.“

Ova višestruko citirana jevrejska mudrost govori o tome da je vjera u Boga vjera u njegova djela u trajanju.

Sjećanje je iskustvo božjeg djelovanja u istoriji. Ono je izvor vjere u oslobođenje. Ovo iskustvo stvara nadu, stvara vjeru u oslobođenje, u ponovno ujedinjenje rastavljenih, u pomirenje. Ko izgubi sjećanje, gubi vjeru.

Ukoliko bismo htjeli zaboraviti šta se desilo, umjesto da se toga prisjećamo, onda to ne bi bilo samo nečovječno, već bismo time uvrijedili vjeru preživjelih Jevreja i uništili mogućnost pomirenja.

Što se nas tiče, sve se svodi na to kako sami sebe opominjemo svojim mislima i šta osjećamo unutar samih sebe.

4.

8. maj je dubok istorijski rez, u Njemačkoj i u opšteevropskoj istoriji.

Evropski građanski rat se završio, stari evropski svijet je nestao. „Evropa se izborila“. (M. Štirmer). Susret američkih i sovjetskih vojnika na Labi postao je simbol kraja jedne evropske ere.

Svakako, sve ovo je imalo svoje korijene duboko u istoriji. Iako su odlučujući, znatan uticaj širili i imali po čitavom svijetu – Evropljani nisu uspjevali da urede međusobne odnose na svom kontinentu.

Zbog različitih nacionalizama Evropa je patila vijekovima. Na kraju Prvog svjetskog rata došlo je do mirovnih sporazuma, kojima je nedostajala snaga da obezbijede mir. Iznova su se razbuktale nacionalističke strasti, i svoje upotpunjenje pronašle u socijalnom propadanju.

Na putu ka propasti Hitler je postao pokretačka snaga. On je stvorio i koristio masovno ludilo. Slaba demokratija je bila bespomoćna da mu se postavi kao brana. Čak su i zapadnoevropske države, prema Čerčilu „nevine, ali ne bez krivice“, doprinijele užasavajućem razvoju događaja.

Amerika se nakon Prvog svjetskog rata povukla iz Evrope i tokom tridesetih godina nije u njoj imala značajnijeg uticaja.

Hitler je želio da kroz rat ovlada Evropom. Razlog za to je tražio i našao ga u Poljskoj.

23. maja 1939 – nekoliko mjeseci pred početak rata – izjavio je pred Generalštabom Njemačke: „Dalji uspjesi ne mogu biti postignuti bez prolijevanja krvi… Nije u pitanju samo Gdanjsk. Radi se o proširenju naše životne teritorije dalje na istok, radi se o obezbjeđivanju priliva životnih namirnica… Ne dolazi, dakle, u pitanje da se poštedi Poljska, tako da nam preostaje da Poljsku napadnemo, prilikom prvog odgovarajućeg sticaja okolnosti… Pravda ili nepravda ne igraju pritom nikakvu ulogu.“

23. avgusta 1939. potpisan je sovjetsko-njemački Pakt o nenapadanju. Tajni dodatni protokol je regulisao podjelu Poljske.

Ovaj ugovor je sklopljen da bi Hitler Rajhu omogućio bezbjedan upad u Poljsku. To je Sovjetskom Savezu bilo potpuno jasno. Svim politički mislećim ljudima u to vrijeme je bilo jasno šta je Pakt o nenapadanju značio.

Time se ne umanjuje njemačka krivica za izbijanje Drugog svjetskog rata. Sovjetski savez jeste žrtvovao drugi narod da bi sebi obezbijedio plijen – inicijativa je, međutim, potekla od Njemačke, ne od Sovjetskog Saveza.

Hitler je posegnuo za silom. Izbijanje rata ostaće povezano sa njemačkim imenom.

Tokom ovog rata nacionalsocijalistički režim je mučio i pobio pripadnike mnogih naroda.

Na kraju je ostao samo još jedan narod, da bude mučen, porobljen i oskrnavljen: sopstveni, njemački narod. Hitler je često govorio da njemački narod treba i sam da propadne, ako nije u stanju da pobijedi u ratu.

Drugi narodi su postali žrtve rata, koji je krenuo iz Njemačke, prije nego što smo i mi sami postali njegove žrtve.

Uslijedila je podjela Njemačke u okupacione zone. U međuvremenu je Sovjetski Savez umarširao u sve države istočne i jugoistočne Evrope, koje se bile pod Trećim rajhom. Uz izuzetak Grčke, sve ove države su postale socijalističke države.

Započela je podjela Evrope na dva politička sistema. Ono što se dešavalo poslije rata, tu je podjelu ozvaničilo. Međutim, bez rata koji je započeo Hitler do te podjele u Evropi ne bi došlo. To je takođe na umu evropskih naroda koji su pogođeni ratom.

To je na umu i nama, kada se uzme u obzir podjela naše sopstvene zemlje i gubitak velikih teritorija na istoku. U svojoj propovijedi 8. maja kardinal Majsner je u Istočnom Berlinu rekao: „Rezultat grijeha je uvijek podjela“.

5.

Proizvoljnost prilikom uništavanja ogledala se naknadno u proizvoljnoj podjeli poslijeratnog tereta. Bilo je nevinih koji su bili progonjeni, i krivih koji su umakli kazni. Jedni su imali sreću da izgrade novi život kod kuće, u zavičaju iz kojeg i potiču, dok su drugi iz svog zavičaja protjerani.

Mi u potonjoj Saveznoj Republici Njemačkoj smo dobili neprocjenljivu priliku da živimo u slobodi. Milionima Nijemaca je sloboda do danas nedostupna.

Prihvatanje novonastale, nasumično dodijeljene sudbine je bio prvi duhovni zadatak, koji se nalazio tik uz nužnost materijalne obnove. Ljudska snaga se ogledala u tome da se prepoznaju tegobe drugih, da se pomogne drugima, da se njihove tegobe ne zaborave. Kroz to prihvatanje je rasla sposobnost za pomirenje sa samima sobom i sa drugima, ne samo zato što bi neko drugi od nas to tražio, nego zato što smo sami to od sebe zahtijevali.

Ne možemo obilježavati 8. maj ako ne shvatimo koliko je unutrašnje borbe bilo potrebno da bi naši bivši neprijatelji smogli snage da nam pruže ruku pomirenja. Možemo li mi, zaista, da se stavimo u položaj srodnika žrtava varšavskog geta ili masakra u Lidicama?

Zamislite koliko je mučno bilo građanima Roterdama i Londona da podrže obnovu naše zemlje, iz koje su potekle bombe koje su padale po njihovim gradovima. Zbog tog je morala postepeno da raste svijest o tome da Nijemci neće opet pokušati da se za sopstveni poraz revanširaju nasiljem.

Kod nas su najveću cijenu platili oni koju su morali da napuste svoj zavičaj. Dugo nakon 8. maja imali su gorak ukus u ustima zbog nepravde koja im je učinjena. Da bismo u potpunosti shvatili njihovu tešku sudbinu često nam nedostaju mašta i otvorenost.

Na pomoć nisu, međutim, dugo čekali. Milioni izbjeglica su prihvaćeni. Tokom nekoliko godina su mogli i sami da puste korijenje u svom novom zavičaju.

Njihova djeca i unuci ostaće na mnogo načina povezani sa kulturom i ljubavlju prema zavičaju svojih predaka. I neka je tako, to obogaćuje njihov sopstveni život. Oni su, međutim, našli novi zavičaj, u kojem rastu sa lokalnom djecom istog uzrasta, govore njihovim dijalektom i upražnjavaju njihove navike. Njihov mladi život je dokaz da je unutrašnji mir mogućan. Njihovi roditelji, bake i djedovi su protjerani, ali oni su kod kuće.

Izbjeglice su veoma rano pokazale da im nije do nasilja i time su nam svima dali primjer. Nije to bio odraz početne bespomoćnosti, nego trajan životni stav. Odreći se nasilja kao vida borbe znači stvarati, graditi povjerenje na sve strane, na šta se i nova, ponovo snažna Njemačka obavezala.

Stari zavičaj izbjeglica je u međuvremenu postao zavičaj drugih naroda. Na starim grobljima na istoku danas je već više poljskih nego njemačkih grobova.

Nasilnu seobu na zapad miliona Nijemaca pratili su milioni Poljaka i milioni Rusa. Sve su to ljudi koje niko ništa nije pitao, ljudi koji su doživjeli nepravdu, ljudi koji su postali bezvrijedni objekti političkih igara, kojima ništa ne može da nadoknadi ono što im je učinjeno.

Odreći se nasilja danas znači: tamo gdje je ljude sudbina naselila poslije 8. maja, i gdje od tada žive već nekoliko decenija – tu im treba omogućiti trajnu, političku bezbjednost njihove budućnosti.

To znači da treba prevazići kontradiktorne pravne tužbe i zahtjeve i njima pretpostaviti uzajamno razumijevanje među narodima.

U tome se sastoji istinski, čovječni prilog evropskom miru koji može da potekne od nas.

Novi početak u Evropi poslije 1945. je donio idejama slobode i samoodređenja pobjede i poraze. Za nas to znači: treba iskoristiti priliku nakon podvlačenja crte poslije jednog dužeg perioda evropske istorije, perioda u kojem se svakoj državi mir činio mogućnim i sigurnim samo ako je proizvod sopstvene premoći, perioda u kojem je mir jednostavno značio vrijeme pripreme za sljedeći rat.

Narodi Evrope vole svoj zavičaj. Mi Nijemci takođe. Ko bi mogao imati povjerenja u slobodoljubivost jednog naroda, koji bi bio u stanju da zaboravi sopstveni zavičaj?

Slobodoljublje se vidi baš u tome što se ne zaboravlja sopstveni zavičaj, u tome što je narod odlučan da uvijek živi u miru sa svima. Ljubav prema zavičaju njemačkih izbjeglica nije revanšizam.

6.

Posljednji je rat, više nego ijedan prije, probudio žudnju za mirom u srcima ljudi. Rad na pomirenju koji je na sebe preuzela Crkva imao je dubok odjek. Isti aktivizam mladih ljudi je takođe svugdje prisutan. Mislim pritom na „Akciju pokajanja“ u Aušvicu i Izraelu.

Jedna parohija u donjerajnskom gradu Kleve dobija od skora hljebove iz jedne poljske parohije, kao znak pomirenja i zajedništva. Jedan od ovih hljebova su poslali i učitelju u Engleskoj, koji se pod punim imenom i prezimenom pismom javio parohiji Kleve, sa priznanjem da je kao bombarder letio iznad Donje Rajne i bacao bombe na crkve i kuće u Kleveu. Tražio je oproštaj i pomirenje.

U izgradnji mira beskrajno pomaže izaći drugome u susret, kao što je učinio ovaj čovjek.

7.

Poslije rata je došlo do političkog i ljudskog zbližavanja starih protivnika. Već je1946. u Štutgartu američki ministar vanjskih poslova Birns pozvao tokom svog govora Evropu da pomogne njemačkom narodu na njegovom putu u slobodnu i miroljubivu budućnost.

Nebrojeni američki građanke i građani su tada privatno pomagali nama, Nijemcima, poraženima, u vidanju naših rana.

Zahvaljujući otvorenosti Francuza poput Žana Monea i Roberta Šumana, kao i Nijemaca poput Konrada Adenauera, okončana je zauvijek stara, dugovječna mržna između dva naroda.

Nova elan za izgradnju i energija su potekle kroz zemlju. Stare grobnice su pokopane, vjerske razlike i društvena napetost su oslabili. Zajednički smo prionuli na posao.

Nije bilo „nultog časa“, ali nam je data prilika za novi početak. Iskoristili smo je najbolje što smo mogli. Ropstvo su zamijenile demokratske slobode.

Četiri godine nakon završetka rata, 8. maja 1949. Savjet Parl amenta je izglasao naš Ustav. Nezavisno od političke pripadnosti poslanici su u prvom stavku Ustava dali odgovor na rat i strahovladu:

„Njemački narod se stoga obavezuje na nepovrediva i neotuđiva ljudska prava, kao osnovu svake ljudske zajednice, mira i pravde u svijetu“.

I toga se treba danas prisjetiti.

Savezna Republika Njemačka je postala ugledna država. Pripada visoko razvijenim državama svijeta. Svojom privrednom snagom posvetila se borbi protiv gladi i zla u svijetu i bori se za društvenu ravnotežu na međunarodnom nivou.

Za ovih četrdeset godina, koliko živimo u miru i slobodi, pomagali smo slobodne narode Evroatlantskog saveza i Evropske zajednice.

Na njemačkom tlu nikada nisu bolje poštovana ljudska prava. Čvrsta socijalna mreža, koja se ne može postidjeti pred bilo kojim drugim društvom, osigurava osnove pristojnog života za sve građane i građanke.

Na kraju rata mnogi Nijemci su i dalje pokušavali sakriti svoj pasoš ili ga zamijeniti za drugi, a danas je naše državljanstvo cijenjeno pravo.

Mi zaista nemamo razloga za aroganciju i samoopravdanje. Ali možemo zahvalno da se prisjetimo razvoja ovih četrdeset godina, dok koristimo sopstveno istorijsko pamćenje kao vodič za naše sadašnje ponašanje i neriješene zadatke koji nas čekaju.

– Kad se sjetimo da su duševni bolesnici ubijani u Trećem rajhu, shvatićemo da je naš zadatak danas da im posvetimo više pažnje.

– Kad se sjetimo kako su rasno, vjerski i politički progonjeni ljudi, kojima je prijetila sigurna smrt, često stajali pred zatvorenim granicama drugih država, mi nećemo zatvoriti vrata pred onima koji su danas progonjeni i traže utočište kod nas.

– Kad razmišljamo o progonu slobodnog duha tokom diktature, štitićemo slobodu misli i kritike, makar ona bila usmjerena protiv nas samih.

– Ko sudi o odnosima na Bliskom istoku, koji i danas ugrožavaju i opterećuju taj region, neka se sjeti i sudbine koju su Nijemci nametnuli svojim jevrejskim sugrađanima, koja je, među ostalim, i dovela do stvaranja države Izrael.

– Ako razmislimo o tome šta su naši istočni susjedi doživjeli tokom rata, bolje ćemo razumjeti da kompenzacija, smanjivanje napetosti i mirno susjedstvo sa ovim državama ostaje središnji zadatak naše spoljnje politike. Na obje strane treba čuvati sjećanje, ali istovremeno i voditi računa o samima sebim i o onima sa druge strane. Iz ljudskih, kulturnih, ali i istorijskih razloga.

Generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a Mihail Gorbačov je izjavio da obilježavanje četrdesetogodišnjice od kraja rata neće biti u duhu antinjemačkih poruka. SSSR se zalaže za prijateljstvo između dvije nacije.

Čak i ako bismo im željeli postaviti mnogo pitanja o sovjetskoj ulozi u odnosima između Istoka i Zapada, ili o ljudskim pravima u svim dijelovima Evrope – ovu poruku iz Moskve ne smijemo da prečujemo. Mi želimo prijateljstvo sa narodima Sovjetskog Saveza.

8.

Četrdeset godina nakon završetka rata njemački narod je i dalje podijeljen.

Prilikom komemoracije u hramu Časnog krsta u Drezdenu, episkop Hempl je u februaru rekao: „Opterećuje nas do krvi što su dvije njemačke države razdijeljene strogom granicom. Opterećuje nas do krvi punoća svih granica. Opterećuje nas oružje (na obje strane)“.

Nedavno je u Baltimoru otvorena izložba „Jevreji u Njemačkoj“. Ambasadori obje njemačke države su pozvani. Domaćin, rektor Univerziteta Džon Hopkins ih je pozdravio skupa. Naglasio je da svi Nijemci stoje na tlu istog istorijskog razvoja. Zajednička prošlost povezuje ih poput vrpce. Takva vrpca može da bude dobra stvar ili problem – ali ostaje zauvijek izvor nade.

Mi Nijemci smo jedan narod i jedna nacija. Mi to osjećamo, jer smo proživjeli jednu istoriju.

I 8. maj 1945. smo doživjeli kao zajedničku sudbinu, sudbinu koja nas ujedinjuje. Osjećamo da pripadamo zajedno u našoj slobodoljubivosti. Sa njemačkog tla, iz obje njemačke države, treba da dolaze samo poruke mira i dobrosusjedska osjećanja. Isto tako ni drugi (SSSR i SAD) ne treba da njemačko tlo učine opasnim po mir.

Ljudi u Njemačkoj žele mir, pravdu i ljudska prava svim narodima, pa tako i sebi samima.

Evropa zidova ne može pružiti ruku pomirenja na drugu stranu granice; pomiriti se može kontinent koji svoje granice ne koristi za odjeljivanje (od drugih i drugačijih). Upravo na to nas upozorava kraj Drugog svjetskog rata.

Mi smo ubijeđeni da 8. maj neće ostati posljednji zajednički datum svih Nijemaca.

9.

Mnogi mladi ljudi pitali su sebe same i nas posljednjih mjeseci, zašto je četrdeset godina poslije završetka rata došlo do tako žustrih rasprava i polemika oko prošlosti. Mnogo žustrijih nego poslije dvadeset pet ili trideset godina od kraja rata. Otkud potiče unutrašnja potreba za nečim takvim?

Nije lako dati odgovor na ta pitanja. Razloge ne treba nužno tražiti u spoljnjim uticajima, iako ih je, bez sumnje, bilo. Četrdeset godina nije malo u ljudskom životu, ali ni u životu naroda.

Dozvolite mi, opet, da se pozovem na Stari zavjet, koji u sebi sadrži mudrosti, korisne svakome, nezavisno od njegove ili njene vjerske pripadnosti. U Starom zavjetu je četrdeset godina značajan vremenski period, koji se često pominje.

Četrdeset godina je Izrailj lutao po pustinji, prije nego što je stigao do Obećane zemlje.

Četrdeset godina je bilo potrebo da se smijeni generacija tada odgovornih očeva.

Na drugom mjestu (Knjiga sudija) se pominje kako sjećanje na pomoć i izbavljenje traje četrdeset godina. Kada sjećanje utihne, završi se i mir.

Nakon četrdeset godina se često pravio rez. Svijest ljudi se mijenja, bilo da je riječ o kraju jednog mračnog perioda sa izvjesnošću nove i dobre budućnosti, ili opasnosti od zaborava i upozorenju o posljedicama. O svemu ovom valja razmišljati.

Kod nas je na scenu stupila jedna nova generacija koja preuzima političku odgovornost.

Mladi nisu odgovorni za ono što se desilo, ali jesu za to kako će, imajući u vidu prošlost, istorija dalje teći.

Mi stariji nismo dužni mladima ispunjavati snove, dužni smo im iskrenost.

Moramo im pomoći da shvate zašto je od životnog značaja da se sjećanje održi. Mi želimo da im pomognemo da se bave istorijskom istinom trijezno i bez pristrasnosti, bez utopijskog eskapizma, ali i bez moralne arogancije.

Iz naše istorije mi učimo za šta je sve čovjek sposoban. I zbog toga ne smijemo biti zaslijepljeni i pomisliti da smo sad kao ljudi drugačiji ili bolji.

Ne postoji konačno postignuto moralno savršenstvo – ni za bilo kojeg pojedinca, niti za bilo koju državu. Kao ljudi smo učili, kao ljudi ostajemo ugroženi.

Međutim, mi imamo snage da uvijek iznova prevaziđemo opasnosti.

Hitler je uvijek radio na tome da raspali plamen predrasuda, neprijateljstva i mržnje.

Mlade ljudi bih zamolio sljedeće:

Ne dozolite da vas uvuku u neprijateljstvo i mržnju,
prema drugim ljudima,
prema Rusima ili Amerikancima,
prema Jevrejima ili Turcima,
prema alternativcima ili konzervativcima,
prema crnom ili bijelom.

Učite da živite jedni sa drugima, ne jedni protiv drugih.

Dozvolite nama, demokratski izabranim političarima, da vas u tome uvijek podržimo i pružimo vam primjer.

Poštujmo slobodu.
Radimo za mir.
Držimo se prava.
Služimo se našim unutrašnjim mjerilima pravednosti.

Pogledajmo danas, 8. maja, istini u oči, koliko god više možemo.

Der Bundespräsident, 08.05.1985.

Preveo sa njemačkog Igor Maglov

pescanik.net 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU