fbpx

8trougao

Neovisno o porijeklu straha i o tomu koliko je „objektivno” utemeljen ili ne, nacionalni kolektivi zahvaćeni strahom jesu – opasni kolektivi, potencijalno destruktivni i autodestruktivni

Ivan Lovrenović

Osmi tekst 21 teze o Bosni i Hercegovini Ivana Lovrenovića, objavljenih u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata (2010). Nažalost, nijedna od rečenica nije izgubila na aktualnosti.

Strah je osnovni refleks, koji upravlja političkim odnosima između triju etničkih zajednica u Bosni i Hercegovini. Strah, dubinsko nepovjerenje, nesposobnost za otvaranje prema nekoj drukčijoj budućnosti, nedajbože zajedničkoj! Uz nešto analitičke i pojmovne strogosti, moglo bi se reći kako na tom planu rat još nije završio, nego se u latentnim oblicima preselio u mimikrijske forme kolektivno-političkoga ponašanja, aspiracija, strepnji, fantazija... U ovu bi se sumornu konstataciju mogla sažeti cijela bilanca kratke i neuspješne povijesti nove demokracije u Bosni i Hercegovini od 1990. do danas, a opisana politika strahakapilarno je ispunila i dobar dio najosobnijega prostora ljudskih intima, te postala trajan vladajući oblik ponašanja, kojim su obilježene i nove generacije.

Ne manifestira se ovaj refleks u svih etničkih zajednica jednako. Krajnje pojednostavljeno rečeno, kod Srba on funkcionira kao strah od nestanka Republike Srpske, koja i jest i nije država, ali u tako konstruiranoj kolektivnoj fobiji figurira kao posljednja brana „unitarizaciji Bosne i Hercegovine”, što je sinonim za dominaciju Bošnjaka-muslimana. A popratna pojava je – smanjen ili posve izgubljen interes za ostali dio Bosne i Hercegovine, za Srbe koji žive, ili su nekad živjeli, u njemu. Historijski je tragično i regresivno kako je kroz tako rigidno reartikuliran srpski nacionalni i kulturni identitet proizvedeno jedno osiromašeno i reducirano shvaćanje velike i bogate srpske kulture, organski povezane sa cjelinom bosanskohercegovačke historije. Najrječitiji primjeri toga samoodricanja i samonegiranja su slučajevi Sarajeva i Mostara – gradova koji su na mapi cjelokupne srpske kulture do rata 1992-1995. bili među nekoliko njezinih najproduktivnijih žarišta i najvažnijih središta uopće. Danas, moglo bi se bez mnogo pretjerivanja reći da su s te mape izbrisani potpuno. Ugledni srpski akademik i angažirani nacionalni radnik, historičar književnosti Predrag Palavestra, i sam porijeklom Sarajlija, piše o tome pregnantno i s neskrivenom gorčinom: „Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. (...) Krajem 2007. godine Srbi u Sarajevu bili su samo jedna politička dekoracija, bez većeg društvenog uticaja, potisnuti, jedva tolerisani građani drugog reda. Od nekadašnjih 150.000 sarajevskih Srba, u gradu se pominje jedva 20.000. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili.”[1] Kod Bošnjaka-muslimana strah o kojemu govorimo konstruiran je na figuri prijevarnih komšija, Srba i Hrvata, u proširenju: Srbije i Hrvatske, koji će uvijek raditi o glavi Bošnjacima, i – Bosni. U toj tački se, onda, pojavljuje potpuna politička identifikacija između Bošnjaka, islama i Bosne, dok su komšije njezini nepopravljivi neprijatelji i zatornici, otvoreni ili prikriveni. Kod Hrvata mehanizam straha funkcionira na gubitničkom resantimanu (neprežaljena Hrvatska Republika Herceg-Bosna), na objektivnoj institucionalnoj i političkoj marginaliziranosti od strane dvaju jakih političkih faktora – srpskoga i bošnjačkog, te na kompleksu najmalobrojnijeg naroda i fobiji od nestanka...

Neovisno o porijeklu straha i o tomu koliko je „objektivno” utemeljen ili ne, nacionalni kolektivi zahvaćeni strahom jesu – opasni kolektivi, potencijalno destruktivni i autodestruktivni. Vrsni istraživač historije straha (na Zapadu) Jean Delumeaux, nalazeći kako „grupe koje historija nije naročito mazila... postaju opasne po društvo”, piše: „Temeljna obilježja psihologije gomile jesu njena prevrtljivost, apsolutni karakter njenih sudova, munjevito širenje priljepčivosti, slabljenje ili gubitak kritičkog duha, opadanje ili iščezavanje smisla za ličnu odgovornost, potcjenjivanje snage protivnika, njena sklonost ka naglom prelaženju iz stanja prestrašenosti u stanje ushićenosti i od odobravajućeg klicanja na prijetnje smrću.”[2]

Jedan od najozbiljnijih problema Bosne i Hercegovine, svakako je činjenica da društvo još uvijek nije sposobno za političku autorefleksiju, za spoznavanje vlastite podijeljenosti – njezina povijesnog porijekla, prirode, suvremene tipologije, te mogućnosti demokracije u takvom tipu društva. Time se, kao problemom i procesom, politički nitko ozbiljno ne bavi. Zbog takve insuficijencije do sada nisu postojali gotovo nikakvi komparativni uvidi, nikakvo objektiviranje problema u širemu međunarodnom kontekstu, koji bi omogućio da se u sagledavanju pojave odmaknemo od fatalizma i „sudbine”, a uočimo njezinu historičnost, te logiku i kauzalitet pojavljivanja. Umjesto suočavanja s podijeljenošću društva kao s intelektualnim i političkim izazovom, na djelu su dva pristupa, podjednako evazivna i neosvješćujuća. Jedan prakticiraju vladajuće nacionalne političke stranke (jednako one koje to otvoreno jesu, kao i one koje svoju nacionalnu usmjerenost mimikriraju), koje to stanje i proces osjećaju kao svoje „prirodno” stanje i koriste ga kao političko gorivo u partnersko-antagonističkom odnosu s drugim strankama iste provenijencije, kao i u odnosu spram svojega etničkoga korpusa/biračkoga tijela. Drugi pristup njeguje se u vrlo difuznom i amorfnom ambijentu što ga čine predstavnici opozicijskih nenacionalnih političkih stranaka, organizacije civilnog društva, intelektualne udruge itd. Ako za etnopolitiku i njezine subjekte, dakle, vrijedi da se podijeljenošću društva ne bave, nego se njome koriste, na njoj „rastu”, za ovaj drugi „blok” se može reći da do sada također nije pokazao spremnost i sposobnost suočavanja s pojavom – ni u pokušaju njezina tumačenja, još manje njezina prevladavanja. Umjesto toga, ovdje se nudi prazno moraliziranje i ideološko anatemiziranje „podjela na etničke torove”, bez ikakvih stvarnih i radnih alternativa. Na taj način, nudeći se kao akter u tek virtualnoj i plakativnoj borbi protiv „etničkih podjela”, ovaj blok se, možda i ne imajući svijest o tome, i sam profilira kao neka vrst kolektivnoga predstavništva, kao četvrti kolektivni segment i sudionik u podijeljenosti bosanskohercegovačkoga društva. To nas, opet, vraća na pitanje političke i intelektualne odgovornosti, koje zapravo nikada nije ni bilo otvoreno kako treba i sa svim konzekvencama što iz njega izlaze. Kako bi se imala očitovati odgovornost onih koji istinski hoće Bosnu i Hercegovinu? Gdje je intelektualna i politička hrabrost da se detektira, opiše i radno uzme u obzir stupanj i forma naše razdijeljenosti – povijesne i aktualne? Također: forma naših realnih kulturalnih različitosti? Te: kakvo optimalno pravedno rješenje one iziskuju, da bi država i zajednica bile održive? O svemu tome u bosanskohercegovačkoj intelektualnoj i akademskoj javnosti, osim jalovih istomišljeničkih monologa, nema nikakvih oblika problemskog raspravljanja, otvorene debate kroz koju bi se mogle kristalizirati nove ideje i koncepti čija bi obavezujuća vrijednost narušavala ili dokidala sadašnji apsolutni monopol nad političkim životom u zemlji što ga drži partitokracijski politički establishment.

Izvor: www.ivanlovrenovic.com

Nastavit će se

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU