000 1FP6MH

I zato reakcije na požar u Parizu savršeno oslikavaju politički trenutak. U vrijeme kad su pitanja rada i poreza izgnana iz sfere politike, zgarišta katedrala postaju reklamni panoi za milijardere.

Marko Kostanić - Bilten

Ponekad se odlučujući znakovi vremena mogu primijetiti u sasvim nevinim kontekstima. Kao na primjer u popularnom kvizu Potjera. U njegovoj hrvatskoj inačici jučer je “lovcu” u tzv. završnoj potjeri postavljeno sljedeće pitanje: “Koji je poduzetnik i filantrop prva osoba s više od 100 milijardi dolara na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi svijeta?”. Lovac nije pogodio, ciljao je na Billa Gatesa, ali su zato natjecatelji znali odgovor: vlasnik Amazona Jeff Bezos.

Dakle, sastavljači pitanja su čovjeka koji u svojoj kompaniji zabranjuje sindikalno organiziranje, radnike kontrolira elektroničkim rukavicama i prisiljava na rad u gotovo nemogućim uvjetima, proglasili “čovjekoljupcem”. Valjda jer zarađeni novac na brutalnoj eksploataciji tu i tamo proslijedi za neki humanitarni cilj. Takve su kvalifikacije moguće samo zato što su radna mjesta odavno prestala biti tretirana kao dio političke stvarnosti. A kad rad više nije politika, onda je raspolaganje novcem zarađenim od tuđeg rada naprosto reklama.

Da je tome tako svjedoče i zbivanja nakon požara u pariškoj katedrali Notre Dame. Naime, francusku i svjetsku javnost, šokiranu i uznemirenu zbog uništenja kulturnog blaga, umirili su tamošnji milijarderi. Netom nakon što se vatra ugasila, javili su se Bernard Jean Étienne Arnault, najbogatiji Europljanin, “težak” 92,6 milijardi dolara, Françoise Bettencourt Meyers, najbogatija žena na svijetu s imovinom od 49,3 milijardi dolara na raspolaganju te François Pinault s nešto skromnijim bogatstvom u iznosu od 35,4 milijardi dolara. Oni su odmah donirali ukupno 400 milijuna dolara za obnovu katedrale. Priključili su im se ostali kapitalisti i njihove kompanije te trenutno skupljeni iznos nadmašuje 900 milijuna eura.

Dakle, odvažni filantropi i skrbnici svjetske kulturne baštine. Njihovo brzopotezno osiguravanje milijunskih sredstava za obnovu ipak iziskuje neka pitanja. Za početak, prisjetimo se da je upravo najbogatijih 1% najbolje prošlo u poreznoj reformi predsjednika Emmanuela Macrona prošle godine. Bez obzira čak i na one prosinačke reforme u svrhu umirivanja Žutih prsluka. Najbogatiji su si prosječno reformama priskrbili rast dohotka od 2,3%. Naizgled malo, ali kad govorimo o milijardama, dovoljno da se u treptaj oka doniraju stotine milijuna eura za obnovu katedrale.

Kao što je i rad eliminiran iz sfere politike, tako su i porezi. Točnije, do pola. Ako je riječ o snižavanju poreza na prihode najbogatijih i kapitalnu dobit, onda je posrijedi – ekonomija. Igra po pravilima. Ali ako se zatraži snažnije oporezivanje najbogatijih, e onda je posrijedi politika. I to ona najgora, populistička. Jer, eto, da Macron nije spustio poreze Arnaultu i ekipi ne bismo mogli obnoviti Notre Dame. Cijena koja se plaća kvalitetom ljudskih života i nepodnošljivim nejednakostima naprosto ne ulazi u kalkulaciju. Nije dio politike.

I zato reakcije na požar u Parizu savršeno oslikavaju politički trenutak. U vrijeme kad su pitanja rada i poreza izgnana iz sfere politike, zgarišta katedrala postaju reklamni panoi za milijardere. A u prikrajku desnica, navodni autentični predstavnik naroda, moli boga da su za požar krivi islamisti.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU