fbpx

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

U Srednjebosanskom kantonu, ili Županiji, kako vam volja, nakon godinu dana premišljanja dosjetili su se da, na originalan način, provedu odluku Ustavnog suda Federacije BiH, kojim je ustanovljeno da su „dvije škole pod jednim krovom“ neustavne i diskriminatorske. Neće više, vele, biti takvih škola. Ukinuli su zajednički krov. Grade nove škole, pa će svako ići u svoju. 

piše: Milkica Milojević

Čemu, uostalom, rizikovati da se mali Bošnjaci i Hrvati, pa i ono malo malenih Srba što je u kantonu preostalo, susreću na hodnicima i školskim dvorištima. Svašta se iz toga može izroditi!

I nema tu, kažu, nikakve diskriminacije. Roditelji će „slobodno“ birati u koju će osnovnu školu upisati svoju djecu: u onu u kojoj se uči hrvatska povijest, zemljopis i materinski jezik, ili onu sa bošnjačkom istorijom, geografijom i maternjim jezikom. Matematika i fizika nisu bitni.

Roditelji će, naravno, birati po principu „svaka ptica svome jatu leti“. Čemu rizikovati.

Bojan Domić, kantonalni, pardon županijski, ministar obrazovanja, omladine i športa i k tomu predsjednik HDZ-a u Travniku, smatra da su odvojene škole najbolje rješenje.

  • Svaki roditelj ima pravo da bira ono što je najbolje za njegovo dijete – reče Domić.

Mnogi su roditelji ubijeđeni da je za njihovu djecu najbolje da uče njemačku, ili bar slovenačku, istoriju, geografiju i tako dalje. I da maternji jezik govore samo u svoja četiri zida, sa svojim ćaćom i materom. Pa su izabrali da svoje potomstvo na vrijeme izbave iz ove ludnice.

U Republici Srpskoj nemaju ovakvih problema sa školama i školskim krovovima. Riješili su to još u „otadžbinsko – odbrambenom“ ratu.

Ali, i roditelji u Republici Srpskoj ove jeseni razmišljaju šta je najbolje za njihovu djecu.

Dvoume se da li da se bace na kupljenje šljiva ili na sakupljanje glasova za neku od političkih stranaka. Nije važno za koju. Sve republičkosrpske stranke, sa malim varijacijama, imaju isti politički „program“, koji se svodi na – srbovanje.

A opet, nije svejedno, što bi rekli u onoj reklami za voćni sok bez voća. Jer, od toga koliko glasova skupe, zavisi koliko će koja stranka prigrabiti ratnog, pardon, izbornog plijena. Oni koji su sakupljali glasove za gubitničku ekipu, nagrabusiće. A ni njihovom potomstvu se ne piše dobro.

Skupljači koji potrefe pravu, pobjedničku stranku, i za nju napabirče dovoljno glasova, vjeruju da su time učinili najbolje za svoju djecu i da se njihovim potomcima smiješi blistava karijera vozača ili čistačice „na budžetu“. Mada će mnogi izvisiti.

Kad je u pitanju kupljenje šljiva, rizik je manji. Bar na prvi pogled. Šljiva ko šljiva, za rakiju je svaka dobra.

Samo što su jadne gazde na belaju. Decenijama su nemilice grabili šljivike, a rastjerivali potencijalne skupljače šljiva. I sad se čude što „ne možeš naći radnika, da ga svijećom tražiš“. Niko, vele, neće da radi.

A plaćeno je, kažu, dobro. Kod Prvog među Gazdama čak 10 pfeninga po kili. Što će reći, skupiš tonu šljiva za dan, a šta je to, realno, za pravog Srbina ili Srpkinju, skupiš, dakle, tonu i zaradiš 100 maraka. Ej, 50 jura dnevnica! Nema toga ni u Njemačkoj.

Tako izgleda kupljenje šljiva na društvenim mrežama, u predizbornu jesen.

U stvarnosti je malčice drugačije. Težak je to i mučan posao. I oduvijek bijedno plaćen i nimalo cijenjen.

Vjekovima su na ovim prostorima šljive kupile žene i djeca, za rakiju koju su pili domaćini. Pa kad se za dugih zimskih noći podnapiju rakije, čestiti domaćini bi galamili na žene i djecu, psovali ih, vrijeđali, čak i šake potezali. Da se zna ko je gazda!

I danas se zna ko kupi šljive, a ko rakiju pije, prodaje i njome se šepuri pred stranim državnicima i diplomatama.

A opet, ima i onih koji su krenuli tragom priče o masnim dnevnicama, mada dobro znaju da nema tog Čaka Norisa, koji će pokupiti tonu šljiva dnevno.

Ali, dobro, nije ni dnevnica od 20 evra za baciti. Još ako u šljivik povedeš ženu i djecu, nek se uče odmalena da „ima posla ko hoće da radi“, može porodica uzeti lijepu paricu. Ako ih gazda isplati na vrijeme i kako dolikuje.

Pa računica ide ovako: 20 evra, puta četiri člana porodice, puta 20 dana kupljenja šljiva, jednako je 1.600 evra, iliti skoro 3.200 maraka. Malo li je?

Utom će i izbori, pa vidi sad računice: ako u kući ima troje punoljetnih, što se ono kaže građana, pa svaki od njih proda svoj glas za 50 maraka, eto ga još 150 maraka. A možda i više. Ove godine, kažu poznavaoci prilika, glasovi dobro idu. Inflacija.

A što ne prodati glas: oni gore će, glasao ne glasao, tjerati po svome. Tako razmišlja većina glasača u BiH.

Kad popune kućni budžet, što u šljiviku što na glasačkom mjestu, roditelji će izabrati šta je najbolje za njihovu djecu.

Mogu potomku kupiti skupi mobilni telefon, da se folira u školi i glumi da je gazdinsko dijete. I da se preko društvenih mreža pridruži podmlatku neke stranke.

Mogu ga upisati na kurs engleskog i programiranja, gdje primaju i djecu koja nemaju nimalo talenta za spomenute vještine. Pa da povjeruje da će koliko sutra, bez po muke, postati IT inženjer.

A mogu cijeloj porodici kupiti karte za Donauvert, ili neku sličnu njemačku varoš iz koje bježe Nijemci, pa u njoj „ima posla ko hoće da radi“.

I tamo će se garant sresti sa zemljacima koji su pobjegli od dvije škole pod jednim krovom, od jedne škole pod dva krova, od škole u kojoj krov prokišnjava, a đaci uče gomilu gluposti.

I lijepo će se tamo družiti, ići će zajedno u kafane i „na pjevače“.

Šta će, kad ne znaju njemački. A i da znaju, teško bi Nijemcima objasnili od čega su pobjegli. I šta je to, po balkanskim pravilima, najbolje za njihovu djecu.

(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)

 Autor: Impuls

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU