fbpx

Žuta minuta Miljan

Ilustracija Jelena Žilić

Nije šala: „BiH će uskoro početi istraživati svemir“, javljaju ovdašnji mediji. I red je, ako već na ovoj planeti ne postoji zemlja sa više apsurda, trebalo bi pogledati ima li išta slično u svemiru. Što da ne!?

piše: Miljan Kovač

Ako bi se sudilo po ovoj vijesti, ali i još dvije udarne proteklih dana – živimo u srećnoj zemlji, nasmijanih ljudi. Prva vijest, koja zaista jeste razlog za sreću, jeste da je mlada plivačica Lana Pudar osvojila evropsko zlato. Druga vijest je senzacionalni javni nastup visokog predstavnika Kristijana Šmita koji je nakon nekoliko mjeseci „detaljne ekspertize“, otkrio toplu vodu, zaključujući da su političari u ovoj zemlji smeće.

Zbog Laninog, zaista sjajnog uspjeha, veliku radost izrazili su gotovo svi bh. političari, obasipajući je čestitkama, hvalospjevima, obećanjima, a sve se trudeći da u taj uspjeh ugrade malo i svoje zasluge. Zasluga kojih nema. Tačnije, kako su političari, naročito oni kojima je i bila dužnost da pomognu mladu sportistkinju, „doprinosili“ njenom uspjehu, pravo je čudo da je ova mlada Mostarka, ostvarila ikakav uspjeh van rodnog grada, u kome ne postoji ni adekvatan bazen. Šta misli o političarima i njihovim navodnim „zaslugama“, obznanio je i Lanin otac Velibor Pudar. Nešto suptilnije od Kristijana Šmita, jer i Velibor, kao i svi mi, toliko dugo udiše taj „miris“ da nam više i ne smrdi onoliko kao nedavno pristiglom Šmitu.

Ali eto, Šmitu je žestoko zamjereno. Pa zar stranac da nam smećem zove naše spasonosne lidere i dušobrižnike, horski zaurlaše čuvari „pristojnosti“, „duha našeg naroda“, „porodičnih vrijednosti“. A dugo su i ćutali. Ćutali i trpili kada su ti isti, ali naši, političari onako „pristojno“ vrijeđali novinare, naročito novinarke, kritičare njihovog lika i (ne)djela, političke protivnike, pripadnike „drugih naroda“ ili pripadnike raznih manjina, sve ih časteći epitetima, kakve ni Šmitu ne bi pali na pamet. Da međusobno „pominjanje roditelja“ u skupštinskim klupama i ne spominjemo... Ali, oni su naši, u svojoj kući pa im se može, šta tu ima neki stranac da se miješa. Pa ovo je suverena zemlja. Ori se hor iz dubina tananih patriotskih dušica. I šta je tu čudno – pa naši su kraljevi jeli zlatnim viljuškama, dopisivali se sa mletačkom i dubrovačkom gospodom, sjedili na dvorovima od Stambola do Beča. Pa zar mi, njihovi potomci, da trpimo nepristojnost tamo nekog stranca, poručuju zdušno ponosni potomci srednjovjekovnog noblesa, hvatajući dah između zalogaja pečene voletine s ražnja.

Čuva se tako od nepristojnog stranca, takoreć uljeza, suverenitet, bilo države, bilo jednog njenog dijela, jer u BiH, je i to moguće. Šta je to za naciju koja se odvažila otisnuti u svemirsku ekspediciju.

Nego, kada smo već kod suvereniteta, i njegovih čuvara od milja zvanih „suverenista“, da razjasnimo i taj pojam, koji tako reći od juče uđe i ovdašnji politički vokabular. Kada je „pristojnom“ političkom establišmentu dojadilo da ih nazivaju nacionalistima i šovenima, najprije se nazvaše populistima, ali i to postade demode. Suverenista je cool šovinista, koji ima uzore na svim meridijanima od Pjong Janga, preko Kabula, Budimpešte...

A sveto pravilo suverenizma glasi: Šta imaju stranci da se miješaju u unutrašnje stvari naše suverene države – ako treba da nam daju kredit, donaciju, kupe firmu koju smo mi prethodno upropastili, mi ćemo otići kod njih.

Ili pojednostavljeno: Šta briga komšiju, što ja tučem svoju ženu, pijan maltretiram svoju djecu, stare roditelje, to su naše tradicionalne vrijednosti. Uostalom, reći će iskreni „pristojni“ suverenista: Neka radi ko šta hoće, ali u svoja četiri zida. Pustite nas gospodine Šmit da se davimo u našem smeću, a kome je zagušljivo, doći će kod vas u Njemačku. Tako je radio i vaš prethodnik, koji je jedino izražavao zabrinutost i nije se nikome zamjerao. A vi biste ovdje nešto da mijenjate? Pa, pitate li se šta biste vi i drugi brojni međunarodni službenici na privremenom radu u ovoj našoj ljepoti radili, da nema smeća. Da se dosađujemo, kao recimo jadni Finci koje je šokirala mlada premijerka odajući se neprimjerenoj zabavi. Uostalom nama naše smeće ne smrdi. Tačnije navukli smo se na taj vonj, zato ga decenijama ne mijenjamo, samo mu svake četiri godine produžavamo rok trajanja.

Kolumne „Žuta minuta", u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH.

Autor: Impuls

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU