Husein Mahmutovic naslovna slika

Živimo u vremenu poremećenih moralnih vrijednosti u svim segmentima društva, pogotovo u politici. Zbog toga se stvara percepcija da su svi političari isti. Ovo je kratka priča o Huseinu Husi Mahmutoviću, čovjeku koji nije bio suštinski političar, a kojem je politika odredila život. No, i pored te činjenice, on je uspio dokazati da se, baveći se politikom, može ostati pošten i častan čovjek i to u najtežim ratnim uvjetima, kao jedan od osnivača Stranke demokratske akcije – SDA i načelnik sarajevske općine Ilidža u periodu 1991 – 2006. godina.

Autor: impulsportal.net

1. Početkom marta 1992. godine sarajevska općina Ilidža će se naći u problemu osnivanja paravojnih formacija, koje su pravljenjem barikada blokirale protok ljudi i robe ka gradu, ali i iz grada. Dana 27. marta 1992. godine u policijskoj stanici na Ilidži višesatne razgovore će voditi Tomislav Tomo Kovač (tadašnji šef milicijske stanice na Ilidži), Husein Huso Mahmutović (tadašnji općinski načelnik) i Nenad Kezunović (tadašnji predsjedavajući općinskog vijeća) o mogućnostima deblokade općine kao i o uspostavljanju zajedničkih tadašnjih milicijskih patrola, koje bi sprečavale incidente širih razmjera i omogućavale mirnu situaciju na teritoriji kompletne općine. Nakon što je postignut dogovor, Mahmutović se svojim privatnim vozilom uputio ka Hrasnici gdje se nalazio štab teritorijalne odbrane u kojoj je on obnašao funkciju komadanta i gdje je kao takav trebalo da upozna i ostale članove o postignutom dogovoru. Međutim, na samom ulazu u Hrasnicu zaustavljen je u sačekuši koju je organizirao preminuli Vejsil Memić koji je sa grupom od 4-5 ljudi optužio Mahmutovića da radi na zavađanju tadašnjih Muslimana i Srba i zbog toga je želio dopustiti našem proslavljenom košarkašu i nekadašnjem košarkaškom selektoru BiH, također preminulom Sabitu Hadžiću, da izvrši Mahmutovićevu likvidaciju. Od sigurne likvidacije Mahmutovića će spasiti papir sporazuma koji je tada ponio sa sobom, a koji u praksi nikada nije zaživio jer je već 1. aprila 1992 godine potpukovnik Zelenović raketirao svoj stan u Hrasnici iz kojeg se dan ranije bio odselio.


2. Kao komadant Teritorijalne odbrane Ilidža koja je prostorno uključivala sarajevska naselja Hrasnicu, Sokolović-koloniju i Butmir, Mahmutović će se sa pravim izazovima sresti početkom juna 1992. godine, kada će nakon što je uspješno odradio prebacivanje prostitutki i veće količine droge preko sarajevske aerodromske piste Bakir Alispahić prema Hrasnici uputiti Jusufa Juku Prazinu sa svojim narkomanima i kriminalcima u cilju rješavanja anarhističkih jedinica u gradu. Nakon što je u dogovorenom prolazu sa srpskom stranom i UN-ovim mirotvorcima Prazina sa svojom grupom bez problema prošao aerodromsku pistu, on će se odmah uputiti ka Hrasnici, gdje će automatski pri dolasku u naselje izvršiti napad na tadašnju komandu teritorijalne odbrane, čiji je komadant bio Mahmutović. Samo ludom hrabrošću Mahmutovića i grupe ljudi oko njega, uz razmjenu vatre, Prazina je sa svojom grupom odbijen i protjeran ka planini Igman, a baš tog dana zbog izuzetno dramatične situacije u kojoj se našao, Mahmutović će napisati pismenu ostavku koju nikada nije ozvaničio.

pismo

Orginalni primjerak otkaznog pisma, napisanog 10.7.1992. godine

Također, početkom juna 1992. godine desit će se ubistva Brankice Lekić, Miloša Hrnjeza i B. Gligorevića, kao i silovanje Slobodanke Mladić (čiji muž je bio u srodstvu sa generalom Ratkom Mladićem) od strane pripadnika grupe pod komandom Muje Kučevića, kao i od anarhističkih hordi i narkomana koji su bili pod kontrolom Fikreta Prevljaka. Uvidjevši da kriminal i bezakonje preovladavaju i da anarhija počinje da preovladava, Mahmutović će za komadanta teritorijalne odbrane, koja će nakon toga zvanično postati i 104. motorizovana brigada, postaviti jedino stručno vojno lice koje se tada nalazilo na teritoriji Hrasnice, a riječ je bila o izvjesnom Enesu Zukanoviću. Upravo će taj Zukanović, skupa sa Amirom Šabovićem te Nerminom Bajramovićem, predstavljati vrh prve komande brigade, koja će nijemo, bez ikakvih sankcija, posmatrati odvođenje lokalnih Srba u logore, njihovo mučenje, silovanje i na koncu i likvidiranje. Ipak, vrhunac će se dogoditi 25. jula 1992. godine kada će upravo Zukanović kao komadant brigade, narediti civilnoj vlasti, na čelu sa Mahmutovićem, da izvrši masovno hapšenje cjelokupnog srpskog stanovništva u naseljima Hrasnica, Sokolović-kolonija i Butmir, njihovo grupisanje na jedno mjesto, a zatim i razdvajanje muškog od ženskog stanovništva. Ovo je prvi i jedini dokument takve vrste u cjelokupnim ratnim dešavanjima u periodu od 1992. do 1995. godine. Mahmutović će na hitnom zasjedanju Ratnog predsjedništva općine Ilidža, odbiti da izvrši ovu naredbu, što je, također, jedinstven slučaj u proteklim ratnim dešavanjima. Pored toga, riskirajući svoj život, on će učiniti sve da spasi svoje komšije Srbe, a kao nagradu za svoju požrtvovanost dobit će bombaški napad na svoju kancelariju, koji je preživio pukom srećom, izašavši iz nje svega nekoliko trenutaka ranije, sredinom jula 1992. godine. Napad je režiran od strane lokalnih hrasničkih narkomana koji su bili pod kontrolom Fikreta Prevljaka.

zahtjev

Orginalni primjerak naredbe od 25.7.1992. godine

3. Nakon što je instaliran od strane Senaida Memića te Bakira Alispahića, komandu će od Enesa Zukanovića preuzeti Fikret Prevljak, 28. jula 1992. godine. Za Mahmutovića tu neće prestati kraj brojnim izazovima. Prvi i vjerovatno najteži mu je bio onaj, kada je bio glavni pregovarač u razmjeni poginulih vojnika koje je u smrt odveo Prevljak zbog neuspjele pljačke industrijskog giganta „FAMOS“ 4. avgusta 1992. godine. U istom mjesecu, Mahmutović će doživjeti napad od strane Nijaza Niske Karkelje zbog 50.000 njemačkih maraka (DM) koje su se nalazile u sefu Ratnog predsjedništva općine Ilidža, a novac je bio vlasništvo firme „FAMOS“ d.o.o. koja se bavila preprodajom trupaca sa planine Igman za hrvatsko tržište, a od sigurnog klanja Mahmutovića će spasiti Mujo Kučević koji je na Karkelju tom prilikom potegao lično naoružanje. Nakon toga, komanda 104. motorizovane brigade na čelu sa Fikretom Prevljakom pokušat će da izvrši likvidaciju Mahmutovića još najmanje dva puta. Prvi put 25. juna 1993. godine, kada je Mahmutović prisustovao zvaničnom trenutku spajanja tunela DB (poznatijeg kao tunel spasa), u kojem je sam Mahmutović imao nemjeriljiv doprinos, organizujući materijalno-tehničku pomoć za izgradnju dijela tunela sa butmirske strane. Vraćajući se iz Butmira prema Hrasnici sa radosnim vijestima u svom tadašnjem službenom golfu 2, na Mahmutovića će biti pucano iz snajpera u mjestu Sokolović-kolonija (sa leđa). Taj napad, kao i napad granatom koji se desio 31. januara. 1994. godine, na sahrani Abdulaha efendije Kubata, (koja je bila strogo zabranjena od strane tadašnje komande 104. motorizovane brigade, pa se dogodila tajno u ranim jutarnjim satima u naselju Butmir (o tome je više pisano na sljedećem linku : http://impulsportal.net/index.php/kolumne/politika/7214-muhamed-kovacevic-drzavna-tajna-operacija-igman-30-1-1995) Mahmutović će preživjeti bez posljedica. O odnosu komande 104. motorizovane brigade Mahmutović će autoru teksta javno svjedočiti, a jedan od najzanimljivih dijelova možete poslušati u sljedećem video-prilogu:

 4. Dana 25. januara 1996. godine: U tadašnjem hotelu „Srbija“, koji se nalazio u kompleksu hotela „Terme“ na Ilidži, dogodio se posljednji zajednički sastanak predstavnika Srpske opštine Ilidža Nedeljka Prstojevića i Federalnog dijela općine Ilidža Huseina Mahmutovića. Sastanak je već unaprijed bio osuđen na propast, pošto je srpska delegacija donijela odluku o iseljavanju sa dijelova teritorije općine Ilidža koje je kontrolisala Vojska Republike Srpske. Na završetku sastanka, po već pripremljenom scenariju, odveden je na parking iza hotela gdje su ga čekala dvojica policajaca srpskog MUP-a koji je trebalo da ga likvidiraju. Život mu je spasio prevoditelj koji je uočio nelogičnost njegovog kretanja i svojom angažovanošću pozvao pripadnike UN-a da se vrate po njega. Svega mjesec dana nakon toga sa istim tim vojnicima Mahmutović će napraviti dogovor i spasiti kompletan centar općine Ilidža kao i izvorište Bačevo iz kojeg se napajao cjelokupni grad Sarajevo, a koje je bilo minirano eksplozivom i spremno da se digne u zrak. Kao načelnik reintegrisane općine Ilidža Mahmutović će te 1996. godine u općinsku administraciju zaposliti i ljude drugih nacionalnosti (Srbe i Hrvate), što je bio jedinstven primjer, jer nakon njegovog odlaska sa mjesta načelnika općine 2004. godine niti jedan sljedeći načelnik nije uradio ništa slično.

5. Čovjek koji je svojom ličnom intervencijom kod Nenada Kezunovića spasio svog tetka i još 25 ilidžanskih Bošnjaka od sigurne smrti u junu 1992. godine, čovjek koji je u istom tom mjesecu humanitarno zbrinuo i transportovao preko 50.000 ljudi koji su se,napuštajući svoje domove u dolini Drine, zatekli na planini Bjelašnici, čovjek koji se tokom cijelog ratnog perioda humanitarno brinuo za preko 25.000 ljudi, čovjek koji je novčanom donacijom iz općinskog budžeta omogućio pronalazak nestalih i ubijenih Bošnjaka iz Kasindolske ulice, čovjek koji je od svog nasljednika na načelničkoj poziciji, preminulog Amera Čenanovića (koji je na mjesto načelnika došao isključivo Mahmutovićevom zaslugom), bio javno oblaćen i optužen za kriminal bez ijednog dokaza, baš takav čovjek je sa ovog svijeta otišao tužan i marginaliziran. Aposlutno nezadovoljan bahatošću i kriminalnim procedurama aktuelnog načelnika Ilidže Senaida Memića i njegove grupe saradnika, Mahmutović je pokušao reaktivirati svoje veze u vrhu SDA stranke, kako bi pokrenuo projekte od vitalnog značaja za općinu Ilidžu i grad Sarajevo na kojima je on sa grupom stručnjaka radio u ratnom periodu! Svega mjesec dana prije svoje smrti Mahmutović je bio voljan dobrovoljno svjedočiti u istražnim radnjama ratnih zločina koji su se desili na području Hrasnice, Sokolović-kolonije i Butmira. Nažalost, bolest ga je u tome preduhitrila. No, i pored činjenice da Huseina Mahmutovića više nema, ostala je njegova dokumentacija i zabilješke. Upravo zbog toga autor ovog teksta se koristi prilikom da javno pozove državnog tužioca Vladimira Simovića, koji je zadužen za istražne radnje ratnih zločina na području općine Ilidža pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, da završi te istražne radnje koje traju predugo i pokrene postupak pred sudom BiH uz poruku: „Hapsi Simoviću! Hapsi!“

spisak komande 104 motorizovane br1

spisak komande 104 motorizovane br2

spisak komande 104 motorizovane br3

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU