fbpx

Jučer je na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu, prestižnom Berlinaleu u programu Generation Kplus svjetsku premijeru imao animirani film Ježeva kuća autorice Eve Cvijanović, nastao prema slavnoj poemi Branka Ćopića u tehnici stop-animacije. Ovo desetominutno ostvarenje vjerno je literarnom predlošku o Ježurci Ježiću, malenom i skromnom, ali odvažnom šumskom stanovniku.

EvaCvijanovic photo

Eva Cvijanović

 

Film je ostvaren u suradnji kanadskog Nacionalnog filmskog odbora (NFB) i hrvatskog Bonobostudija, producirale su ga Jelena Popović (NFB) i Vanja Andrijević (Bonobostudio), a podržao Hrvatski audiovizualni centar (HAVC) i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. U stvaranju filma sudjelovali su brojni suradnici: za animaciju su zaslužni Ivana Bošnjak i Thomas Johnson, koji ujedno (uz autoricu filma) potpisuju i modeliranje lutaka. Snimljena je i naracija, i to na čak tri jezika; narator hrvatske verzije je Rade Šerbedžija, engleske glumac Kenneth Welsh (Twin Peaks), a francuske glumica France Castel, dok glazbu u filmu potpisuje Darko Rundek.

Autorica filma Eva Cvijanović diplomirala je animaciju na montrealskom sveučilištu Concordia, Ježeva kuća njezin je treći animirani film, a prethodni – Morska bolest – natjecao se u programu za djecu na zagrebačkom Animafestu Zagreb 2014. godine. S Evom smo popričali o njezinom novom filmu, vlastitoj ‘povijesti’ s Ježurkom, o ranijim ostvarenjima, ali i o uvjetima stvaranja na području animiranog filma.

Poticaj za stvaranje filma Ježeva kuća krenuo je upravo od tebe?

Eva Cvijanović: Ježeva kućica bila je dio mog djetinjstva, najprije sam tu slikovnicu čitala sama kao dijete, a potom smo ju roditelji i ja čitali i mlađoj sestri. Kada smo iz Sarajeva prebjegli na Pelješac, a nekoliko godina kasnije i u Kanadu, Ježeva kućica bila je među stvarima koje smo ponijeli. Upravo sam ju ovdje, u Kanadi, jednog dana prije otprilike pet godina pronašla u kutiji. S novim čitanjem ta poznata priča, koju napamet znam još odmalena, dobila je novo značenje; uočila sam u pjesmi neku dubinu i univerzalnosti koju kao dijete ne primjećuješ. Producenticu Jelenu Popović, koja je u to vrijeme već radila u kanadskom National Film Boardu, pitala sam poznaje li Ježevu kućicu; tada smo otkrile zajedničku ljubav prema toj pjesmi i slikovnici i došle na ideju da ju realiziramo kao animirani film. Međutim, još je neko vrijeme ideja funkcionirala na razini buduće mogućnosti (”bilo bi super da se dogodi jednoga dana”), a aktivan rad na projektu počeo je kada sam napisala scenarij i pokazala ga Jeleni. Kada je moj prethodni animirani film, Morska bolest, uvršten u program Animafesta 2014., pomislila sam da je to dobra prilika da pronađemo hrvatskog producenta. Tada smo se ‘spojile’ s Vanjom Andrijević iz Bonobo studija i tako je krenuo razvoj projekta i pretprodukcija.

Kako se dogodila odluka da radiš klasičnu stop-animaciju s lutkama?

Eva Cvijanović: Od samoga početka sam film zamislila u ovoj tehnici; u stop-animaciji svi digitalni efekti su mi vrlo očiti, primjećujem kada je, primjerice, nebo dodano kasnije. A u trenutku kada, gledajući film, primijetiš takve detalje, događa se gubitak uživljenosti i povezanost sa svijetom koji je kreiran filmom. Stoga smo htjeli minimizirati sve digitalne efekte. Također, budući da je slikovnica jako prepoznatljiva i da toliko dobro prenosi u svom mediju duh Ćopićeve pjesme, nisam htjela film raditi u 2D animiranoj tehnici, naprosto sam željela izbjeći bilo kakvu usporedbu i pokušaj izrade 2D dizajna, premda je to mnogo više ‘moja’ tehnika. U to sam vrijeme vidjela da postoji tehnika filcanja koja mi se jako svidjela, a kako volim vunu kao materijal, malo sam se njome poigrala i napravila ‘test’. U toj sam tehnici izradila likove i ambijent po slikovnici, i tada smo shvatili da će to izgledati vrlo lijepo i da može odlično prenijeti toplinu priče i sav njezin folklor bez ikakvog kopiranja ilustracije. Nastojali smo da film posjeduje istu ‘vibru’ kao i slikovnica i pjesma, ali da to ide isključivo putem tehnike, a ne svojevrsnim kopiranjem originalnih ilustracija i dizajna i njegovim prenošenjem u medij filma.

HH makingof 39

HH makingof 38 300x200

HH makingof 37 300x200

Kako se tema Ježeve kućice može sagledati u svjetlu aktualnih događanja poput izbjegličke krize, gentrifikacije, surovog tržišta nekretninama, visokih cijena iznajmljivanja stanova i sl.?

Eva Cvijanović: Mislim da Ježeva kućica podsjeća na neke univerzalne humanističke vrijednosti. U Montrealu se događa slična situacija kao i diljem Europe i Amerike. Umjetnost i slični sadržaji koriste se kako bi se jednom kvartu podigla vrijednost – i stanova i četvrti općenito. Primjerice, ja sada živim u talijanskoj četvrti, a do mene je latinoamerički kvart u kojem se sada događa sličan proces gentrifikacije: pojedini ljudi tu žive godinama i imaju urede, ali polako se taj dio grada asimilira i gubi svoje specifičnosti: bogatije stanovništvo se doseljava i lagano istjeruje ljude koji u tim četvrtima žive već generacijama, koji su ih prilagodili sebi i u njima stvorili svoje domove.

Budući da sam i sama prošla kroz izbjegličko iskustvo, mogu se jako dobro poistovjetiti s ljudima koji se i dalje danas s time suočavaju; jako se dobro sjećam kako je nama bilo kada smo bili u njihovim cipelama. Nismo, kao mnogi sada, putovali pješice po Balkanu, već smo imali konvoje i avione, ali u konačnici se radi o tome da si istjeran iz svoga doma. Najčešće razlozi za takvo što ne leže u namjernoj odluci, u nekakvom polasku u avanturu, nego si stavljen u situaciju da nemaš drugog izbora. Mislim da je dobro podsjetiti one koji nisu u takvoj situaciji na pravo značenje toga. Kada smo zatvoreni u vlastiti komfor, kada nam ništa ne fali i kada njegujemo svoju uobičajenu svakodnevicu, često ne mislimo na ono što imamo, ne promatramo to kao neki luksuz i kao nešto što su neki drugi ljudi izgubili i što traže. Lijepo je podsjetiti ljude na vrijednosti koje imaju sva ljudska bića, gdje god živjela – u šumama Amazone ili u gusto naseljenim gradovima: svi nastoje pronaći neko svoje mjesto na kojem će se osjećati ‘svoji na svome’.

HH foley 99 1024x683

HH foley 37 300x200

HH voix 79 300x200

Koliko u filmove uplićeš svoje osobno iskustvo?

Eva Cvijanović: Bilo jednom više puta je moj prvi film u kojem se istražujem vlastiti identitet i prošlost, a do njegove je realizacije došlo gotovo slučajno. Tijekom studija u sklopu jednoga zadatka izradila sam storyboard za film. Tek sam kasnije naišla na fond za imigrante koji financira sadržaje takve tematike, i pomislila sam da taj već gotovi storyboard mogu razraditi i prijaviti. Pobijedila sam na natječaju i nakon toga snimila film koji me na neki način ‘pomirio’ s vlastitom prošlošću. U Kanadu sam, naime, došla s 11 godina, u vrijeme puberteta kada imaš podvojene osjećaje prema svemu, a posebno prema onome što si i odakle dolaziš. Bilo je tada tu mnogo kompliciranih osjećaja prema Hrvatskoj, prema Bosni, prema imigraciji. I Morska bolest je vezana uz moje iskustvo života u Dalmaciji, ali je mnogo više film o nostalgiji – govorim o svojoj žudnji za morem i plivanjem iz perspektive života u Kanadi.

S druge strane, Kanada je još uvijek prilično otvorena prema imigrantima, ljudi se ovdje zaista dosta zanimaju za život drugih kultura, pa je meni rad na filmu prilika da našu kulturu i naše krajeve pokažem ljudima koji ih ne poznaju – primjerice, kroz glazbu. U Bilo jednom je više puta uključen sevdah, dok u Morskoj bolesti moja mama pjeva klapsku pjesmu, zajedno s mojim suprugom (koji je inače sa Sejšela) i mojim prijateljima Kanađanima koje je prethodno naučila riječi i melodiju. Ispalo je sjajno jer se uopće ne primjećuje da je troje ljudi koji pjevaju anglofono. Dakle, na jedan je način film izraz mog identiteta i svojevrsno sjećanje na prošlost, a s druge približavanje onoga što je ‘naše’ onima koji to ne poznaju.

Test lenses 0025 1024x682

HH makingof 79 300x200

HH makingof 69 300x200

Filmska naracija u Ježevoj kući snimljena je istovremeno na 3 jezika zbog produkcijskih uvjeta. Koliko su strani jezici uspjeli zadržati autentičan i lokalno uvjetovan duh priče?

Eva Cvijanović: Najprije smo naraciju preveli na engleski jezik; taj je prijevod napravila Amela Marin, dijelom Dubrovčanka, dijelom Sarajevka i prijateljica mojih roditelja koja je živjela u Sarajevu i tijekom rata bila prevoditeljica za Susan Sontag, koja je tada u Sarajevu režirala predstavu Čekajući Godota. Htjeli smo da se s prijevodom jezika dogodi i ‘kulturni prijevod’, pa smo blisko surađivali s Amelom i izgnjavili ju u želji da engleski prijevod ‘uhvati’ duh priče i sve ono što smo mi zamislili da želimo ispričati. Prevodilo se gotovo godinu dana, naravno uz pauze u kojima bi tekst ‘odležao’ i nakon kojih bismo mu se vratili. Tek kada smo se uhvatili prijevoda na francuski jezik, shvatili smo koliko je naš jezik drugačiji od engleskog: Francuzi su poetični na sličan način kao mi, a Englezi su mnogo jednostavniji, mnogo je teže prevoditi na engleski, dok je francuski prijevod dosta brzo tekao. U oba se slučaja prevodilo iz originala; nismo htjeli da francuski prijevod bude na temelju engleskog predloška.

Eva NFB office 1024x576

20151006 135646 1 300x200

HH voix 15 300x200

Posjeduješ iskustvo rada u raznovrsnim tehnikama i različitim područjima stvaranja animiranog filma. Koje su specifičnosti animiranog lutka filma, je li on zahtjevnija forma?

Eva Cvijanović: Svaka tehnika može biti komplicirana; recimo, i u 3D animaciji ima kiparstva koje, premda nije taktilno, može biti jako kompleksno, a i tu postoji svjetlo i slični elementi. Međutim, kod stop-animacije postoji jedna stvar koja je jedinstvena: ja mogu sama napraviti 2D film, mogu čak provesti i 10 godina u radu na njemu, no nisam sama mogla napraviti stop motion film, naprosto zato što znam da nemam sve potrebne talente, da ne mogu biti direktorica fotografije, da nisam stop motion animatorica… To mi je ujedno prvo iskustvo u kojem ne animiram sama svoj film, već sam isključivo u ulozi redateljice i govorim suradnicima kako da realiziraju ono što je u mojoj glavi. Na neki je način to vrlo kompleksno, i predstavlja tehniku u kojoj je timski rad najvažniji, no i druge tehnike mogu biti strašno zahtjevne. Što dublje uđeš u animaciju, postaješ svjesniji kompleksnosti, i ne bih mogla reći da je ovo najkompliciranija tehnika – jednom kad stvoriš taj svijet i napraviš lutke, sama animacija teče prilično brzo, mnogo brže nego u 2D animaciji. U jednom danu možeš animirati jedan kadar, što je gotovo nemoguće s 2D tehnikom, i možeš ga vidjeti u njegovoj gotovo finalnoj formi – ili smo barem mi tako radili, da na kraju dana ono što imamo uglavnom bude ono što ćemo uključiti u film. Tu dobiješ jedno zadovoljstvo koje izostaje u animiranju rukom. Primjerice, ja sada kao animatorica radim na jednom dugometražnom filmu koji je čitav napravljen rukom. To je golemi posao i nema mogućnosti da vidimo unaprijed kako će ta animacija izgledati, tek 2 mjeseca nakon samog procesa animiranja.

HH makingof 51 1024x683

HH makingof 55 300x200

HH makingof 57 300x200

Animirani film često se promatra gotovo isključivo u kontekstu filmskih proizvoda za djecu. Kako gledaš na odgovornost koju animirani film ima prema dječjoj publici?

Eva Cvijanović: Zanimljivo je da publika festivala animiranog filma uglavnom nije dječja, dok šira publika generalno na animirani film gleda kao na proizvod koji je za djecu. Premda većina filmova koji budu selektirani za festivale nisu filmovi za djecu, mislim da postoji velika potražnja upravo tog žanra. Festivali traže neke drugačije sadržaje za djecu koji neće biti nalik onome što je dostupno na televiziji. Vezano uz Ježevu kuću, htjeli smo da film bude dostojan Ćopićeve pjesme koja također nije samo za djecu, koja ima svoje tamnije strane, pa čak i strašnih momenata. A takve sam filmove voljela i ja kada sam ja odrastala: obožavala sam Labirint i crtić Gospodar prstenova – te priče jesu za djecu, no generalno su kod nas i u Europi priče mnogo mračnije nego ono što se sada može vidjeti na televiziji. Autori filmova koji mogu biti prikazani dječjoj publici moraju ih nekako izvesti izvan filmskog svijeta koji se stvorio proteklih godina, koji je banalan i jednostavan (i u odnosu na estetiku, i u odnosu na teme) i koji nije zanimljiv ni odraslima, a ni njima. Mislim da djeca mogu razumjeti svijet jednako dobro kao i mi, ako ne i bolje, budući da imaju svježe oči i svjež um. Jedino je ljubav drugačija kada smo djeca i kada smo odrasli, sve ostalo je slično – s djecom se može se ući i na područje filozofije, i u neke tamne dijelove, u teške teme. Ako ti se serviraju samo prizori sreće, a ti osjećaš druge stvari, onda se ne možeš vidjeti i pomisliš da nešto nije u redu s tobom. Kada sam ja bila mala, bilo mi je strašno važno da vidim nešto s čime se mogu identificirati, pa čak i kada se radilo o takvoj sitnici poput strasti prema pizzi koju sam dijelila s Ninja kornjačama. Ali kada dođe do dubljih osjećaja i kad vidiš u filmu da postoje djeca koja su na isti način nesretna kao i ti, to ti može mnogo olakšati. Mislim da bi trebalo praviti mnogo kompleksnije sadržaje za djecu.

HH makingof 07 1024x682

HH makingof 65 1024x683

Kakva je situacija s institucionalnom podrškom kratkim (i animiranim) filmovima u Kanadi, postoje li uvjeti za distribuciju?

Eva Cvijanović: U Kanadi postoji više fondova, imamo provincijski i državni fond za financiranje umjetnosti i, premda nije jednostavno dobiti sredstava jer je konkurencija izrazito velika, moguće je. Meni je, kao mladoj samostalnoj autorici, bilo omogućeno da dva filma napravim samostalno, bez koproducenata. Kanadski National Film Board (NFB), osim produkcije filmova, ima i program podrške nezavisnim filmašima u sklopu kojeg pomažu u post-produkciji, primjerice u montaži slike, zvuka i sl.. Međutim, Europa je generalno mnogo bolje mjesto za distribuciju od Sjeverne Amerike. Ovdje gotovo da ne predstavljaš ništa ako ti film nije nominiran za Oscara; izvan grupe ljudi koji prate festivale interes ne postoji. Moj film Morska bolest je, budući da je bio uključen u program Međunarodnog filmskog festivala u Torontu, dobio priliku da bude prikazan uoči projekcije jednog igranog filma na redovnom kino repertoaru, ali se radilo o jednom alternativnom kinu koje prikazuje art-filmove. Situacija u kojoj se mali animirani film prikazuje uoči blockbustera u multipleks kinu nezamisliva je, što je šteta jer smatram da je to forma koje se ljudima jako sviđa. Čini mi se da u Hrvatskoj ipak postoji razvijenija mreža podrške kratkometražnim filmovima i da je domaći kratki film mnogo prisutniji i u medijima, a čak i na nacionalnoj televiziji.

U nastavku pogledajte trailer za animirani film Ježeva kuća

https://vimeo.com/200693109

vizkultura.hr

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU