fbpx

James Nestor4 CROP web photo by Mark Mahaney scaled

Foto: Mark Mahaney

James Nestor, autor knjige „Dah“: Ako preuzmemo kontrolu nad svojim disanjem, možemo preuzeti kontrolu nad svojim živčanim sustavom. Možemo kontrolirati srčani ritam, cirkulaciju, sve te različite sustave i funkcije našeg tijela. Promjene možete vidjeti u roku od nekoliko sekundi. Dovoljno je opipati svoj puls, pogledati srčani ritam na nekom uređaju, razinu kisika u krvi, varijabilnost srčanog ritma, razinu stresa, da se uvjerite da se sve to mijenja samo kroz disanje. Nema nuspojava, nećete se suočiti s nikakvim problemima ako smirite svoje tijelo, ako ono radi učinkovitije, a do svega toga možete doći besplatno.

Gubeći vezu sa (svojom) prirodom, čovjek je putem pogubio i vezu sa svojim dahom. Ta jednostavna, a savršena radnja koja nas prati dok god smo živi i čiji prestanak znači i prestanak života, nešto je o čemu rijetko razmišljamo. No, brojni naši moderni problemi povezani su upravo s kvalitetom našeg daha. I dok je danas manje-više svakome jasno da je za kvalitetu života bitno kakvu hranu jedemo, pijemo, kakav zrak udišemo, još je u alternativi da je jednako bitno, a možda i bitnije, kako dišemo. Apneje u snu, astme, hrkanje i niz drugih problema nisu bili poznati našim precima. Oni, dokazano je znanstveno proučavanjem građe lubanja, te probleme nisu poznavali. U čemu je, dakle, problem? Mi mislimo da dišemo, ali zapravo dišemo samo u neke dijelove tijela, previše dišemo, ne dišemo. U ovu je iznimno bitnu problematiku duboko ušao američki novinar James Nestor koji je krajem prošloga mjeseca gostovao u Zagrebu promovirajući svoju knjigu „Dah“. Ona je u hrvatskom prijevodu izašla u izdanju Planetopije.

Svakome tko se ikada susreo s nekim od modernih zdravstvenih problema ili isprobao neku od tehnika disanja, ova će knjiga iznimno zanimljiva. U duhu pravog novinarstva, Nestor se otisnuo u svijet i na sebi iskušavao sve o čemu piše, razgovarao s nizom znanstvenika, ali i entuzijasta koje je okupirala tema disanja.

Spomenuli ste u „Dahu“ kako ste imali raznih zdravstvenih problema koji su vas motivirali da se bavite ovom temom. No, brojni ljudi imaju problema kao što su apneja u snu, hrkanje i slično pa ne povežu stvari s disanjem. Što je to što je vas potaknulo da ovako duboko uđete u temu?

Često sam dobivao bronhitis i upale pluća. Liječnici bi mi samo dali antibiotike kad god bih se razbolio, ali to se nije činilo kao dobro liječenje. Počeo sam se pitati što je u korijenu problema, no oni koje sam pitao nisu imali odgovor. Govorili su mi da starenje tako izgleda pa se nisam time više bavio. Nekoliko godina kasnije jedan liječnik mi je preporučio da odem na sat disanja što je meni apsolutno pomoglo pa sam počeo učiti kako disanje može prevenirati respiratorne probleme. Kao znanstveni novinar morao sam naći odgovor što to točno radi. Morao sam pogledati u znanstvene podatke i to je ono što me na kraju inspiriralo da se dublje upustim u temu. No, mislio sam da će to biti samo priča za časopis. Nisam imao namjeru pisati knjigu o tome, ali našao sam toliko ludih informacija koje su se činile nemoguće, ali su bile istinite, da sam pomislio da tu mora biti veća priča.

„Postali smo kultura ne samo prejedanja nego i pretjeranog disanja“, napisali ste. Tvrdite da zapravo trebamo manje zraka, a ne više. Ne čini se logično, ali me podsjetilo na opći problem zapadnog društva. Čini se da uvijek mislimo da trebamo više, više novca, više stvari, više buke, više ljudi. Kako ta logika čini naša tijela bolesnima iz perspektive disanja?

Čitatelj ne mora vjerovati meni jer ja sam samo novinar i što ja znam o tome. Ali vjerujte stručnjacima, a ova knjiga ih je puna. Znamo već sto trideset godina da što sporije dišemo, dobivamo više kisika. To se čini nelogično. Očekujemo da što više dišemo, to ćemo dobiti više kisika. Ako bi sad ubrzali i produbili disanje, vjerojatno bismo osjetili vrtoglavicu, možda bi nam se prsti ohladili. To ne bi bilo od porasta kisika nego suprotno, od smanjenja cirkulacije. Mi možemo sami sebe hiperventilirati do nesvjestice i to ne od viška kisika nego od toga što krvni protok stane u mozgu. To je jednostavna fiziologija, a svejedno mnogi od nas misle da je više uvijek više, iako nije, posebno kada je riječ o disanju.

Kroz disanje se može raditi na stresu, napetosti, anksioznosti, na postizanju mira i osjećaja unutarnjeg zadovoljstva. Kada bismo vratili svoje disanje u zdraviji ritam, koje bi bile šire posljedice na društvo?

Svatko od nas je drugačiji, pa tako ne postoji ni jedan način disanja koji će garantirati isti ishod svakoj osobi. Različiti ljudi razmišljaju o stvarima na drugačiji način. Ono što znamo je da ako preuzmemo kontrolu nad svojim disanjem, možemo preuzeti kontrolu nad svojim živčanim sustavom. Možemo preuzeti kontrolu nad srčanim ritmom, cirkulacijom, svim tim različitim sustavima i funkcijama našeg tijela. Te promjene možete vidjeti u roku od nekoliko sekundi. Dovoljno je opipati svoj puls, pogledati srčani ritam na nekom uređaju, razinu kisika u krvi, varijabilnost srčanog ritma, svoju razinu stresa, da se uvjerite da se sve to samo kroz disanje mijenja.

Možemo ostvariti samo dobrobiti ako unaprijedimo svoje disanje. Nema nuspojava, nećete se suočiti s nikakvim problemima ako smirite svoje tijelo i ako ono radi učinkovitije i do svega toga možete doći besplatno. Mi svoj dah nosimo sa sobom cijeli dan. Zašto ne probati opustiti se kroz ovaj sjajni mehanizam.

Prakse disanja su poznate u brojnim kulturama tisućama godinama, čime se između ostaloga i bavite u „Dahu“. Kako je došlo do toga da smo izgubili sva ta znanja?

Je li izgubljeno ili nije ovisi s kime razgovarate. Joga je još uvijek prisutna, a joga je u početku bila praksa disanja. Zatim, tu su i razne kineske prakse koje se sve vrte oko disanja. Dakle, riječ je o nečemu što je izgubljeno za moderne zapadnjake isto kao što je za nas izgubljena tjelesna aktivnost, zdrav san, ispravno jedenje. Mi smo se potpuno razveli od prirode i to je razlog zašto smo toliko bolesni. Disanje u tom smislu nije posebno. To je tek jedna od stvari koje smo zaboravili kako se radi zato što živimo u industrijaliziranom društvu gdje nemamo vremena za bitne stvari.

Možda i postoji svijest o tome da je joga povezana s disanjem, međutim, zanimljivo mi je bilo pročitati da čak i kršćanski psalmi, koji su bliski ljudima na ovim prostorima, slijede pravilan obrazac disanja.

Gotovo svaka religija ima ciklus molitvi koje nas natjeraju da usporimo disanje dok recitiramo molitvu, i to na trajanje izdaha od pet do šest sekundi. Onda uzmemo pauzu dok udišemo i recitiramo iznova u trajanju pet do šest sekundi. Ljudi će nakon toga reći da se osjećaju jako smireno kada idu u crkvu ili hram. Jedan od razloga za to je način na koji tamo dišemo, barem prema onome što su utvrdili talijanski znanstvenici. 5,5 sekundi udah i izdah je optimalno disanje za čovjekov organizam.

Možda je ova pandemija u tijeku zainteresirala više ljudi za pitanje funkcioniranja respiratornog sustava i disanje. Kako vidite povezanost disanja i nošenja s koronavirusom?

Ljudi koji pravilnije dišu imaju bolju startnu poziciju i to je znanost potvrdila. Ako imate bolju funkciju pluća, ako ste u stanju disati lako i fluidno na način koji podupire vaš imunološki sustav, ako dišete kroz nos, a ne kroz usta, vaše će se tijelo moći obraniti od veće količine virusa. Ono što nos čini je da filtrira viruse i to apsolutno utječe na naše zdravlje, s time da ne tvrdim da će vas disanje izliječiti ako dobijete virus ili da se nećete zaraziti ako sada prodišete. No, sigurno vam omogućujete da ojačate.

Mnogi liječnici su počeli obraćati pozornost na to kako dišu ljudi oboljeli od težih oblika COVID19. Prvo su bolesnici ležali na leđima, no iako većina ljudi misli da se većina ekspanzije pri disanju događa u trbuhu, to nije točno. Najviše se rastežu leđa. Ako ležite na leđima i želite duboko udahnuti, ne možete. Zato su između ostalog, počeli stavljati bolesnike da leže na stranu ili na trbuh.

Disanje može imati ogroman utjecaj na sposobnost ljudi da se oporave. Primijećeno je i da većina ljudi s teškim oblikom bolesti ima respiratorni problem, da dišu previše. Disali su na usta. Disali su prebrzo. Omogućavanje bolesnicima da aktiviraju cijela pluća i opuste tijelo, ima mjerljiv učinak.

Nazivate ljude koji istražuju disanje „pulmonautima“. Zašto oni uglavnom nisu dobili pozornost iako su neki od njih imali značajne rezultate u primjerice liječenju bolesnika tehnikama disanja?

Neki od njih su u svoje vrijeme dobili puno pozornosti, na primjer Yandell Henderson sa Sveučilišta Yale koji je istraživao fiziologiju disanja i cirkulacije, imao je svoj laboratorij 40 godina i bio jako poznati znanstvenik. Ljudi su poznavali njegov rad. Mnogim drugima nije bilo stalo do pozornosti. Željeli su pomoći ljudima. Većina ih je počela tako što su i sami trebali pomoć. Došli su spontano do disanja jer im ništa dugo nije pomagalo. Živimo u modernom dobu gdje ako nešto nije na Facebooku ili na nekoj drugoj društvenoj mreži ili nema web stranicu, ne postoji. Kao novinar mogu vam reći da većina zanimljivih ljudi ne visi na Facebooku. Nemaju ni web stranicu. Oni rade, nemaju vremena za takve stvari. To je bilo istina nekad, a istina je i danas.

Plitkim disanjem također blokiramo emocije u tijelu. Promjena načina disanja može podignuti potisnute emocije na površinu. Čini mi se da problem nije samo o poznavanju mehanike disanja nego i u poznavanju i spremnosti da se suočimo s našim emocionalnim životom.

U potpunosti se slažem. Brojni psihijatri i psiholozi s kojima sam razgovarao kažu da su se njihovi pacijenti, bez obzira jesu li došli s problemom agorafobije, anoreksije, anksioznosti, boje duboko udahnuti. A kada počnu udisati duboko, to ih čini izrazito nervoznima. Da biste duboko udahnuli, morate smiriti tijelo. Potrebno je ukloniti dio napetosti u tijelu. Ako sada duboko udahnete, primijetite što se događa s vašom posturom. To je prva stvar koja se događa. Ako ste stalno zatvoreni i branite se kroz tjelesnu pozu, uzimanje dubokog udaha se čini prijeteće. Sigurno je da ovdje kod mnogih ljudi nije riječ samo o biomehaničkom problemu, nego postoj i mentalna blokada oko otvaranja. Neki ljudi će se toliko uspaničiti da uopće to neće ni moći. Zato je bitno da ti ljudi imaju terapeuta koji razumije kako da im pomogne da se polako otvore i uključe disanje u svoje zacjeljivanje.

U Hrvatskoj smo imali nekoliko potresa u kratkom vremenu i to u vrijeme pandemije. Primjetne su povećane razine anksioznosti i napadaje panike među ljudima. Osobito je zanimljiva veza između disanja i mentalnog zdravlja. Kako bi disanje moglo pomoći u posebno stresnim vremenima?

Da, ovo su stresna vremena u cijelom svijetu. U SAD-u nismo imali potrese, ali smo imali poplave, Kalifornija gori gotovo stalno, imamo pandemiju. Ljudi su zabrinuti za poslove. Napadaji panike i anksioznost su veliki problem. Iz onoga što sam čuo od neuroznanstvenika i psihologa je da je najbrži način kako možete kontrolirati svoju anksioznost preko disanja. Neki lijekovi mogu djelovati, ali treba im vremena da počnu djelovati i uz to ih morate stalno uzimati. Najbrži način je udahnuti dvaput zaredom bez izdaha, to se zove fiziološki uzdah. Zatim jako polako izdahnete i opuštate ramena. To je najbrži način da resetirate svoj mozak kroz respiraciju.

Pišete i o važnosti zadržavanja daha.

Zadržavanje daha je dio vježbi disanja već tisućama godinama. Dio je primjerice drevnih kineskih tehnika. Danas je dio Wim Hof metode. Zadržavanje daha je odličan način za vraćanje kontrole nad živčanim sustavom. Ako možete zadržati dah nakon izdaha recimo jednu minutu, to je jasan znak da je sustav u balansu. Nekad su tako procjenjivali ljude. Pozvali bi ljude da izdahnu i mjerili koliko dugo mogu zadržati dah do razine neugode, ne do krajnje granice. To vrijeme je dobar marker za atletsku izvedbu, anksioznost i brojne druge stvari. Atletski trener koji je radio s ultramaratoncima Olimpijcima rekao mi je da većina tih ljudi ne mogu zadržati dah 40 sekundi. Oni su Olimpijci nekoliko godina a zatim se njihova tijela slome jer imaju metaboličku disfunkciju. Ne mogu tako zauvijek. 40 sekundi se koristi za procjenu već 70 godina. Sada to koriste kod pacijenata s COVID-om.

Metoda koja je sada sve popularnija, a koju je popularizirao Nizozemac Wim Hof, uključuje zadržavanje daha mnogo duže, po nekoliko minuta. U čemu se razlikuje taj pristup?

Dobrobit Wim Hof metode je da stavite svoje tijelo pod stres. Svi misle da ta metoda smiruje, ali dok to radite, nije tako. Poanta je da skupite sav stres toga dana u 20-minutnu sesiju. Udahnete 30 puta. Izdahnete i držite dah. Stavljate svoje tijelo u dva ekstremna stanja. Uvjetujete ga da se nosi sa stresom ostalih 23 i pol sata na dan. Ja sam veliki pobornik te metode iako ona nije njegova. To je jako stara metoda disanja, on je samo showman koji ju je popularizirao među milijunima ljudi i zato mislim da je njegov rad odličan i jako važan.

Spomenuli ste neke savjete za čitatelje, poput povremenog vježbanja zadržavanja daha. Što biste nam još savjetovali?

Najjednostavnije stvari su najmoćnije. Jednostavno ne znači glupo, jednostavno može biti jako dobro. Najjednostavnija hrana je najkorisnija za naša tijela, a ne hrana koja ima gomilu dodataka. Zato kada kažemo dišite sporo i lagano, to zvuči prejednostavno dok ne probate i osjetite da tijelo želi jednostavnost. Zašto bi komplicirali s nečim što morate izvesti 20 tisuća puta na dan? Disanje je vrlo jednostavno, ali važno je razumjeti zašto. Ako ljudi ne razumiju što disanje čini njihovim tijelima, neće im ostati u mozgu. To je bila i poanta pisanja ove knjige. Postoje stotine načine na koje se mogu izvoditi različite prakse, ali generalni koncept oko disanja je da vježbanje raznih tehnika ima dobrobiti, ali ako bismo ih izvodili po cijele dane to bi bilo štetno. To je ta razlika.

Vi osobno vježbate više od deset godina. Na koji način vas je to promijenilo?

Počeo sam tako što sam nakon savjeta liječnika svake nedjelje išao na radionice Sudarshan Kriye. To je bio jedan sat tjedno u kojem sam uživao, no zbog pandemije sada to ne mogu. S vremenom sam usvojio i druge tehnike, posebno kada sam počeo roniti slobodnim stilom i shvatio koliko je to zapravo važno. Još uvijek sam na putu da postanem bolji „disač“. Ja nisam ni terapeut disanjem ni guru. Ja sam kao svi ostali, naučio sam par stvari koje su mi promijenile život. Promijenio mi se san, atletska izdržljivost, pomoglo je s razinama stresa. Nije u potpunosti uklonilo stres, još uvijek sam ponekad pod stresom, ali vidio sam i osjetio razliku. Bio sam u poziciji da mogu sve to i izmjeriti i vidjeti što se poboljšalo. Ali moja priča nije važna. Važna je priča o znanosti i što ona može učiniti za druge ljude.

Razgovarala: Marina Kelava - h-alter.org

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Industrija - 11.7%
Toplane i privatna ložišta - 15.8%
Institucije vlasti - 72.5%

Ukupno glasova: 120
Glasanje u ovoj anketi je završeno

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU