fbpx

stevo grabovac

Tumaraju ulicama malog bosanskog grada, tragajući za srećom, mladi ljudi kojima su ratovi, veliki borci za nacionalnu stvar i knezovi poraća i tranzicije – oduzeli svaku nadu. Neuspešno pokušavaju da nađu zadovoljstvo u alkoholu, druženju, lakim drogama, ali nešto im baš i ne ide. Depresija se ne da lako pobediti.

Paralelno sa tim tumaranjima, prisećaju se vremena rata, zločina i ratnih poniženja, i pokušavaju da “sažvaću” to veliko zlo koje ih je zadesilo, kojem su svedočili i o kojem su čuli toliko mnogo priča. Čini se da su ratovi posebno i trajno razorili mala mesta u BiH, i ne samo u BiH, koja su postala tamne senke onoga što su bila osamdesetih … Ovo je atmosfera u kojoj se odvija radnja romana “Mulat albino komarac” bosanskohercegovačkog pisca Steve Grabovca, sjajne knjige koja pripoveda o izgubljenoj, ratnoj generaciji kojoj su kradljivci maznuli mladost.

“Na samom početku, u djetinjstvu, ta generacija pred sobom kao da ima, bar se tako može učiniti onima koji su u to vjerovali, neku budućnost, no umjesto toga, slijedi ratna apokalipsa, upropaštene tinejdžerske godine, a potom, kad dođe nekakav mir, slijedi život bez nade u postapokalipitčnom, postratnom, distopijskom društvu koje danas svi tako dobro poznajemo”, napisaće u pogovoru ovog romana nedavno preminuli književnik Bekim Sejranović.

Naš sagovornik Stevo Grabovac rođen je 1978. godine i pre romana “Mulat albino komarac” objavio je knjigu poezije “Stanica nepostojećih vozova” (2007.). Da bi preživeo, radi u magacinu jednog banjolučkog supermarketa, ali se ne žali na to. U jednom intervjuu će reći da ga je “pisanje spasilo ludila”. Njegov roman je ove godine ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu.

Rođeni ste u Hrvatskoj, u Slavonskom Brodu, zato što u vašem mestu, Bosanskom Brodu, nije bilo porodilišta. Živeli ste praktično na granici. Bili ste veoma mladi onih godina kada se rat na prostoru bivše Jugoslavije "zakuvavao", ali da li se možda sećate, vi lično ili da progovorite kroz porodičnu prizmu – tih godina pred rat, kada je nacionalizam počeo da ulazi u naše duše? Kako je sve to izgledalo?

- Sjećam se mitinga jedne od nacionalističkih stranaka, nije sad bitno koje, u našem gradu. Sjećam se da sam išao do rodice koja je stanovala na drugom kraju grada i prošao sam kraj okupljene mase. Tada sam osjetio jedan jako ružan osjećaj. Sve to što se tamo dešavalo, govori koje su držali napaljeni govornici i narod koji ih je oduševljen slušao – izazvalo je u meni prvo strah, pa onda mučninu. Mislim da taj osjećaj nije popustio ni sad. Ta slika, pak, za mene je slika rušenja Jugoslavije i kraja jednog vremena koga doduše slabo pamtim, ali ga pamtim samo po lijepim stvarima koje uvijek u sebi nose tu neku tamu predosjećaja da će sve to brzo završiti. A i završilo je brzo nakon tog mitinga i ispostavilo se da je moj dječji instinkt bio ispravan. Nikako mi nije drago zbog toga.

U kojoj meri su detalji iz vašeg romana "Mulat albino komarac", posebno oni traumatični, prepuni nasilja i ratnog zla, zasnovani na stvarnim događanjima? Koliko vidim, nigde ne piše da je sličnost sa stvarnim događajima slučajna?

- Da izbjegnem uobičajene odgovore, mogao bih reći da su svi ti događaji istiniti. Većim dijelom i jesu. Naravno da likovi i dešavanja nisu izmišljeni, barem velika većina njih. No, tu uvijek postoje neki sitni detalji u pisanju, neke sitnice koje su me ipak vodile na to da pišem fikciju, da pišem roman, nipošto da se bavim tek prostom hronologijom zbivanja. Tako da sam ja to od početka tako prihvatio: pišem roman. On je sam po sebi fikcija bez obzira koliko u sebi imao istinitih autobiografskih elemenata. I tako i jeste.

U romanu izbegavate da imenujete stvari, da govorite o nacionalnostima zločinaca i žrtava. Zašto?

- Tu je stvar što se mene tiče prilično prosta: zlo je zajednička osobina ljudskog roda. Barem onom dijelu koje ga čini. Uvijek se može naći izgovor da je to radi ove ili one ideologije, zbog ovih ili onih razloga, no meni su kao autoru mnogo više zanimljivi pojedinci, a ne ideologije koje oni slijede. Zločinac je zločinac bez obzira kojoj vjeri ili naciji pripadao. Stavljati im dresove i ostrašćeno optuživati neku naciju da je zbog toga što se u njihovim redovima zadesio zločinac i sama zla, pomalo je bezumno. Da pojednostavim: niko u ovim našim ratovima nije nevin. Niko nije izašao čistih i neokrvavljenih ruku. To je teret koji ćemo još dugo osjećati htjeli mi to priznati ili ne.

Kako, uopšte, gledate na književno i umetničko tematiziranje/transponovanje devedesetih? Koliko je važno da se pisci i drugi umetnici bave ovim periodom, kako bismo to što smo preživeli nekako "prežvakali" i nastavili dalje?

- Prije svega mislim da svako treba pisati o onome što želi. Danilo Kiš je jednom rekao da treba pisati samo o onim stvarima koje su nam dugogodišnja opsesija. I ja nekako vjerujem u to. Stvari koje vas uporno slijede godinama zahtijevaju da se suočite s njima. I u životu i u pisanju. Isto tako mislim da bi zanemarivanje devedesetih kao da se nikad nisu desile bilo pomalo suludo i previše hrabro. Često čujem od ljudi ono klasično – „dosta više rata“, znam da se svi trude da zaborave ružnu prošlost, međutim jednom piscu i umjetniku iz bilo koje branše apsolutno ništa ne treba da znači šta to svi žele. Po tome zapravo i zna da je umjetnik.

mulat albino komarac stevo grabovac

A gde se krije prava mera: kako pisati angažovano a ne dozvoliti da ta angažovanost proguta umetnost?

- Zaista ne znam. Nešto ne mislim da sam angažovan pisac, bar ne u onom smislu da podržavam neki društveni angažman oko bilo čega. Možda jesam angažovan u onom što pišem, ali u suštini pravi odgovor na ovo pitanje zaista ne znam. I mislim da svako nekako u sebi treba da otkrije tu „kvaku“ da njegov lični angažman ne pojede njegovu umjetnost. Pade mi na pamet jedan primjer – roman Olge Tokarčuk „Vuci svoje ralo po kostima mrtvih“ – roman koji, ako ćemo iskreno, govori o borbi za prava životinja što je, vjerujem i autorkin lični angažman, međutim, sve je to provučeno kroz jednu zadivljujuću priču i otvara nam jednu posebnu perspektivu tako da ovaj angažman uopšte ne smeta, naprotiv.

Još uvek radite u magacinu jednog marketa, tako zarađujući novac za život? Ima li nade da ćete se u većoj meri posvetiti književnosti? Koliko vam je uspeh ovog romana izmenio život?

- Da, još uvijek radim u marketu. I ne smatram to ničim lošim. Imam divne koleginice i kolege koje me trpe i ekipu s kojom mogu otići na pivu poslije smjene. Naravno da bih volio da mogu više vremena posvetiti pisanju, mislim da je to jedna od onih želja koje stalno nosim u sebi, ali ne jedem se puno zbog toga. Doći će valjda sve u svoje vrijeme, a i ako ne dođe, trudiću se kao i do sada; koliko mogu. A što se tiče promjene, pa život bi trebao da bude stalna promjena, kretanje, e sad ne znam da li to mogu povezati sa svojim romanom, on je svakako dio tog životnog ciklusa, ali da, vjerujem da je dosta uticao na neke promjene. Ne mislim na neke radikalne stvari, ali dešava mi se da me ljudi pozdravljaju na ulici ili mi se jave u inbox sa impresijama o mom romanu ili pak sa molbom da pročitam nešto što su oni napisali. To jeste nešto novo svakako. 

Zašto ste napustili Bosanski Brod i doselili se u Banja Luku? Da li planirate tu i da ostanete ili vam je to samo usputna stanica? Sanjate li da odete da živite negde vani?

- Napustio sam Bosanski Brod jer je tamo svaki dalji opstanak bio doveden u pitanje. Bio sam bez posla i skoro na ulici. Došao sam u Banja Luku, jer mi se ukazala prilika za posao i početak nekog novog života. Banja Luku sam upoznao nekoliko godina ranije dok sam studirao i još tad sam je zavolio, tako da bez obzira na sve, da li ovdje ostao do kraja života ili se odselio, Banja Luka nikad u mojoj intimnoj geografiji neće biti usputna stanica. Znači mi isto kao i mjesto mog rođenja, pa iako sam neko ko ne može sa pouzdanom sigurnošću za bilo šta upotrijebiti riječ – „dom“ – Banja Luka je nekako najbliža tome. Ne planiram da se selim, ali nikad ne znam kakve se sve prilike mogu u životu otvoriti, no, opet kažem, bez obzira na to gdje se fizički nalazio, Banja Luka će kao i Brod imati taj poseban status u mom životu. I ovdje se ne radi o lokal-patriotizmu već o mom ličnom doživljaju ovog grada.

Roman "Mulat albino komarac" progovara o ratnim i postratnim danima u ovim našim tužnim državama. Neke generacije pred kojima se naslućivao nekakav normalan život odjednom su postale - izgubljene i rasturene. Pošto i ja pripadam generaciji kojima su devedesete, ratovi i zločini odredili život – ako ćemo imati prilike da nekada ispostavimo račun za naše muke, kome bi trebalo da ga adresiramo?

- Nikola Vranjković ima jednu sjajnu pjesmu u kojoj kaže: „Kradljivci mladosti lagano umiru, sve račune plaćaju, mrtvi žive svađaju...“ i u istoj toj pjesmi jedan jako bolan stih: „sunce krči put kroz oblake i dijeli osmijehe, ali ne vraća nam godine...“ – za mene je ta pjesma simbol naših ukradenih godina. Na žalost nikome nećemo imati da ispostavimo račun, a i da ga ispostavimo, to nam neće vratiti naše izgubljene godine. Valjda se u nekom trenutku trebamo pomiriti sa tim i nastaviti živjeti u sadašnjici, jer kradljivci naših mladosti svakako umiru, vrijeme im je, a pred licem smrti oni su mnogo uplašeniji od nas. Gnjev je samo bitka bez pobjednika. To nikako ne znači da trebamo zaboraviti.

U jednom intervjuu ste rekli da su svi oni koji su preživeli rat obeleženi za sva vremena. Takođe ste rekli da ste tokom rata zaboravili da crtate i slikate ...

- Nemam objašnjenja kako se to desilo osim da je u pitanju neka duboka trauma koja se odrazila na takav način. To je stvar koju bi mnogo bolje od mene znali da objasne psiholozi. A svi koji su prošli ratne traume na ovaj ili onaj način jesu obilježeni. To nisu normalna stanja, naročito ne za nas koji smo u to vrijeme bili klinci. Formiraš se sa tim što ti se u djetinjstvu dešava, to te pravi čovjekom. Nas je, onda, napravio rat. I ostavio je dubok pečat. Naravno, to ne znači, da se nismo izborili ili da se ne borimo sa svojim demonima, ali ne možemo zanemariti šta nas je to obilježilo i šta je često uzrok nekih naših ličnih posrnuća. Da ne pričamo o mnogim bolestima ili ranama koje su ljudi što su direktno učestvovali u ratu ponijeli na svojoj koži i u svojoj duši. To je beskrajno široka tema, cijeli jedan roman samo o njoj bi se mogao napisati.

U romanu je to tako dirljivo opisano: čini se da su posebno tokom rata i poraća stradali mali gradovi, poput vašeg Bosanskog Broda. Iz njih kao da je isisan život. Ima li neke nade za te naše male gradove, provincije koje su za vreme SFRJ podigle glavu i u kojima su se stvorile, ako ništa ono dinamične urbane enklave?

- Bosanski Brod je prije rata imao dvije osnovne škole, impresivni sportski centar, kajak klub, imao je mnogo toga, a o industriji da ne govorim: dva velika industrijska giganta nalazila su se u tom gradu, a sve ostale industrije su ih slijedile u stopu. Danas je to gradić koji podsjeća na ona zapuštena mjesta iz vestern filmova. Čak je i tokom rata nekako bio življi. Kao da je neko ukrao svu zabavu iz njega, sav život. Ja ne znam da li ima nade za takva mjesta, nisam političar niti imam sposobnost ni mogućnost da odlučujem o njihovoj sudbini. Iz takvih mjesta ljudi se rapidno sele, mislim da više nema kuće iz koje bar jedan član nije otišao negdje u inostranstvo. Tako da zaista ne znam šta čeka takva mjesta, sadašnja slika je prilično otužna.

Opisujete ljude iz provincije koji u surovom vremenu pokušavaju da pronađu utehu u muzici, alkoholu i lakim drogama. Jedan lik mi je posebno interesantan, onaj koji se posle "pankerske" karijere posvetio crkvi i religiji. Koliko je on tipičan junak našeg podneblja?

- Nije tipičan junak. Nikako. No, u potrazi za sobom, kad jednom udarite u zid besmisla, morate pronaći način da ga probijete. Ili da se ugasite. Na žalost, figurativno rečeno, mnogi samo stoje pred tim zidom. Taj lik iz mog romana je simbol metamorfoze koju čovjek prolazi kad odbije da stoji tu i lagano vene, a odavno je zapravo mrtav. 

Pogovor za vaš roman napisao je pisac Bekim Sejranović, koji je u međuvremenu, na veliku žalost, preminuo. Iz njegovih reči, čini se da odnos između vas dvojice nije bio zasnovan samo na kolegijalnoj solidarnosti nego i na prijateljstvu. Šta biste nam rekli o Bekimu, gledano iz vašeg ugla?

- Bekima sam, na žalost, veoma kratko poznavao. No, on je bio jedan od onih ljudi za kojeg imate utisak da ga znate cijelog života. Ne mislim to samo zbog njegovih knjiga već na to kakav je bio kao osoba. Kad smo se upoznali, sjećam se da smo razgovarali kao da smo juče bili zajedno na pivi, iako sam ga zapravo vidio prvi put u životu. Naravno, bio je sjajan pisac, iskren do srži, jedan od rijetkih. Posebna sorta.

Vaš roman je ove godine ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, i generalno, čini se, naišao na dobru recepciju čitalaca. Ove godine se, međutim, desilo i to da je jedna grupa književnika oštro protestovala zbog odluke žirija i odlučila da ubuduće bojkotuje ovu nagradu. Kako danas, posle svega, gledate na te događaje?

- Citiraću svog izdavača Borisa Maksimovića koji je rekao: „bilo je to divno putovanje.“ I danas cijelu tu priču oko ulaska u najuži izbor za NIN-ovu nagradu gledam kao jedno divno, zanimljivo putovanje. Sve je to imalo draži jednog novog iskustva, uz sve lijepe i ružne stvari koje ga prate. Što se tiče bojkota, jednom sam to rekao, a i dalje mislim – to nisu moje bitke. Ne zato što sam ja iznad toga, bolji ili gori, naprosto je tako. Ako se nekad budem osjetio pozvan da u nečem sličnom učestvujem na ovoj ili onoj strani, možda i hoću, sad trenutno to ne osjećam i ne uplićem se u polemike. 

Koliko pratite ex-jugoslovensku književnu scenu? Koja imena su vama posebno draga i šta biste čitaocima Lupige preporučili kao obaveznu lektiru?

- Pratim. Trudim se barem, onoliko koliko stignem. Svakako je da mi dosta toga promakne, ali se trudim da uhvatim korak. Nezahvalno je nešto preporučivati, naravno, jer uvijek postoji mogućnost da nešto propustimo i zaboravimo. No, evo. Svima bih preporučio da pročitaju Darka Cvijetića, naročito njegov najnoviji roman „Što na podu spavaš“, to jedna od onih knjiga koja me oduvala kad sam je pročitao. Lično meni izuzetno draga knjiga je i „Sabo je stao“ od Ota Horvata. Svakako da omiljenim piscima smatram Srđana Valjarevića i Slobodana Tišmu. A šta bih još preporučio? Pa recimo, svakako Damira Karakaša, Dijalu Hasanbegović, Mehmeda Begića, Semezdina Mehmedinovića, Julijanu Adamović, Draška Sikimića, Marka Tomaša, Adnana Repešu .... to kažem ovako na prvu i mislim na ono što sam u zadnje vrijeme čitao.

A da li vi trenutno nešto pišete? Kada možemo očekivati vašu novu knjigu?

- Trenutno pišem svoj drugi roman. Koliko mi vrijeme i okolnosti dozvoljavaju. Tako da ne bih sad davao nikakve prognoze da će biti objavljen tada ili tada, sve to zavisi od čitavog niza faktora.

Nedim Sejdinović - Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Imprimatur

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU