fbpx

ebc8dce152dbe2b80921df3880fbb03b XL 1 810x531

Dugo nije govorila za medije. Kaže prestala je zato što ne želi da budi sjećanja, da se vraća na svu onu patnju i bol iznova. Suzana Radanović rodila je Davida, mladića koji je tačno prije dvije godine ubijen. Za ovaj svirepi čin još niko ne odgovara! A kako ističe ova majka, od dana kada je izgubila sina, njen život je stao. Za Interview.ba je ipak odlučila govoriti, otkrila nam je šta kaže Davidu kada posjeti njegov grob, je li Bosna i Hercegovina mrtva država za nju, koja je to definicija nepravde…   

Razgovarao/la: Adin Šabić za interview.ba
Foto: gracia.ba

KAD TRAILER POSTANE REALNOST: “Toliko sam trailera pročitala i filmova pogledala, to mi je omiljeni žanr, nikad se nisam mogla staviti u situaciju izmišljenog lika”.

INTERVIEW.BA: Šta su vam ove dvije godine uradile od života?

RADANOVIĆ: Nemam više života! Ništa se ne pomjera. Ubice su i dalje na slobodi. Mi smo u rasulu, mislim na roditelje, na Davora i na sebe. Kud, šta, kako? Na momente dignem ruke pa me onda uhvati huja i opet nešto pokušavam, ali slabo je to sve. Nisam neki veliki optimista. Ifet Feraget, naš advokat, on je optimista, kaže da će tu biti pomaka, da se to mora desiti.

INTERVIEW.BA: Davidovo tijelo je premješteno u Austriju, gdje ste i Vi. Šta mu kažete kad odete na njegov grob? 

RADANOVIĆ: Nemam ja snage da bilo šta kažem. Nemam šta reći. Osjećam se krivom. Mislim da sam ja to nekako mogla spriječiti u njegovom odrastanju, vaspitanju, da sam neki drugi korak napravila, ne znam…

INTERVIEW.BA: Koliko Vas boli što nema pravde?

RADANOVIĆ: Puno i previše. Vjerujte, na momente bih voljela da ne znam tačno ni ko je, ni šta je, i ovo što dosad znam da ne znam. Zamislite momenat da se ubice nađu, dođe do suđenja i ja njih moram pogledati u oči? Ja taj momenat, ne znam kako bih izdržala. Konfuzno je to sve u mojoj glavi. Voljela bih da budu osuđeni, a onda ću imati potpunu sliku ko je moje dijete ubio. Teško je da stavim nečiji lik da je taj neko digao ruku na moje dijete. Znam ko je učestvovao, ali da sam sto posto sigurna taj i taj je baš lično ubio moje dijete, to ne mogu da kažem. Znam da ih je bilo više u tom momentu. Sve dok je tako u mojoj glavi imam prostora da sebi olakšam, to kad dođe do suda, dolazi do detaljisanja, u koje nikad nisam htjela da uđem, da slušam šta se tačno izdešavalo.

INTERVIEW.BA: Da li je to Suzana zato što ćete i tada, kao što ste i sada biti nemoćni? 

RADANOVIĆ: Nije to nemoć. Nego to je stavljena tačka, završeno. Dolazite u blizak susret sa ubicom. Toliko sam trailera pročitala i filmova pogledala, to mi je omiljeni žanr, nikad se nisam mogla staviti u situaciju izmišljenog lika. Teško je objasniti momenat da ja  kao majka treba da stanem pred čovjeka koji je moje dijete ubio.

Ne želim da znam taj lik, te oči tog čovjeka. Stalno razmišljam, ako imaš imalo ljudskosti u sebi, ne možeš uraditi takvo nešto i da nastaviti živjeti. I to nije jedan čovjek, to je grupa, sistem. Boga pitaj koliko slučajeva je bilo prije mog Davida i koliko će ih biti poslije.

INTERVIEW.BA: Kad nekom u Austriji kažete šta ste doživjeli u vlastitoj državi. Šta Vam kažu, koja je prva reakcija?

RADANOVIĆ:  Ne pričam o tome. Probala sam kad se to tek desilo reći mom poslodavcu, koji mi je dao otkaz, međutim nije bilo reakcije s druge strane, samo su mi rekli život ide dalje. Ne mogu oni to u svojoj glavi da shvate. Kad su mi bili ovdje danski novinari, koji su prije toga bili u Banjaluci, jer su pravili dokumentarnu emisiju, rekli su mi da ne mogu vjerovati da se takvo nešto desilo u srcu Evrope. Tada je prošla godina dana od ubistva. U Banjaluci se desilo da ih je policija zaustavljala. Kazali su da svugdje u svijetu ima kriminala,  da se dešava da policija ubije, ali da se nakon toga  nešto desi, osudi se, neko odgovara! Nisu mogli vjerovati da nakon  protesta toliko dugo, priče o Davidu čak u Savjetu bezbjednosti UN-a, svjetskim medijima poput New York Timesa da se ništa nije riješilo.

INTERVIEW.BA: Jeste li dobili otkaz zbog toga što ste tražili sina?

RADANOVIĆ: Ja sam otkaz dobila dok sam tražila Davida, još dok smo bili dole. Mi smo njega tražili šest dana, i već tada me je poslodavac zvao i pitao kad ću doći. Ja sam rekla da neću doći jer tražim dijete, kakav posao, kakvo šta. Onda kad smo ga našli, sahrana je bila 7. aprila, ja sam sve vrijeme bila u Banjaluci, opet su me pozvali, na što sam rekla da ne mogu ostaviti svoje dijete u hladnjači i doći da radim. I onda su mi dali otkaz.

INTERVIEW.BA: Vaš mlađi sin će ove godine napuniti pet godina, a Teodora napuniti  15 godina. Kada govorite o Davidu, šta Vas oni pitaju?

RADANOVIĆ: Tedora je odrasla i nema tu sad neke velike priče. Andrej mene pita gdje je David? Kad će doći? Što ga nema? Uglavnom takva pitanja. Onda ja njemu kažem na nebu, a on pita kako je na nebu? Ja mu pokažem anđela i onda ja njemu kažem da je sad to David, pa me on pita otkud njemu krila? Je li on sad leti i tako…

INTERVIEW.BA: Kad ste posljednji put bili u Bosni i Hercegovini, Banjaluci?

RADANOVIĆ: Kad je bilo ono suđenje. Prije nekoliko dana sam krenula pa su me vratili s hrvatske granice. Ja dole kad odem i podvedem svoju djecu, mene je toliko strah za njih jer ti ne znaš ko hoda kraj tebe ili iza tebe u tom gradu, to je kao džungla, zakon jačeg.

INTERVIEW.BA: Je li BiH mrtva država za Vas?

RADANOVIĆ: O, da, o da! U prvim momentima od huje i bijesa rekla sam da ne mogu dočekati da ispunim uslove za državljanstvo u Austriji, pošto sam ja ovdje sad će šesta godina, da mijenjam državljanstvo, promijenit ću i vjeru, da mi je zaboraviti naš jezik za sva vremena, da nemam ikakve veze više s tom dole rupom. Ali eto, dok su mi roditelji živi i dok mi je porodica dole, šta ću, moram otići. Mada, samo spominjanje Bosne mi se gadi.

INTERVIEW.BA: Čujete li se s Davorom. Kako on podnosi ove dvije godine?

RADANOVIĆ: Da, da. Dođe tu. Bude često. Davno smo rekli jedno drugom šta imamo što se toga tiče, i onda gledamo da jedno drugom olakšamo, ne ulazimo u te neke teme što povređuju. Svako drži svoj bol u sebi.

INTERVIEW.BA: Je li to zapravo razlog zašto se niste više htjeli da govorite za medije? Da se nekako ne vraćate na ove bolne teme, da ne budite sjećanja?

RADANOVIĆ: Jeste. Kad sam bila na suđenju tada sam nešto rekla, a odavno nisam govorila. Nemam ni volju, ni želju.

INTERVIEW.BA: Šta je definicija za nepravdu?

RADANOVIĆ: Definicija za nepravdu je da je moje dijete pod zemljom, a ja ovdje. Da ja hodam, a on ne može.

Definicija za nepravdu je da je jedan tako lijep, mlad život ugašen, a toliko zla ostaje, da jedna pamet koja je mogla pružiti  Boga pitaj šta i koliko da je ugašena, a polupismeni da rade na visokim pozicijama i kroje  nam sudbinu. To je definicija.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU