fbpx

chiara

Chiara Bonfiglioli je Talijanka korijenima vezanima za Pulu, gdje je, pri Sveučilištu Jurja Dobrile, bila NEWFELPRO stipendistica pri Centru za kulturna i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS). Doktorirala je rodne studije na Sveučilištu u Utrechtu, u Nizozemskoj, a danas predaje na rodnim i ženskim studijama pri Sveučilištu College Cork u Irskoj. Bavi se transnacionalnom ženskom, rodnom i feminističkom poviješću, s posebnim naglaskom na bivšu Jugoslaviju i Italiju1 Razgovarali smo s Chiarom povodom objavljivanja njezine knjige Žene i industrija na Balkanu: uspon i pad jugoslavenske tekstilne industrije.

Autor: Andrea Milat - Bilten

Što je tekstilna industrija značila za Jugoslaviju? Odnosno, koja je bila funkcija tekstilne industrije u Jugoslaviji?

Tekstilna industrija je u periodu između dva svjetska rata bila visoko izrabljivačka, pa je postala zaštitni znak radničkog otpora, jer su se mnoge tekstilne radnice pridružile sindikatima i komunističkoj partiji te su organizirale značajne štrajkove, poput onoga iz 1936. u tvornici Tivar u Varaždinu. Brojni narodni heroji koji su umrli za vrijeme narodnooslobodilačke borbe radili su u tekstilnoj industriji. Nakon Drugog svjetskog rata mnoge su tekstilne tvornice nacionalizirane te su igrale važnu ulogu u procesu industrijalizacije, prvo kolektivnim mobilizacijama, a kasnije tijekom uspostave samoupravljanja.

Tekstilni rad se smatrao posebno pogodnim za žene, pa su tekstilne tvornice osnovane u velikom broju gradova i ruralnih područja. Oni su bili dio cjelokupne socijalističke politike utemeljene na ideji rodno ugovornog odnosa “majke radnice”. Smatrali su ih modernizacijskim institucijama koje bi mogle pretvoriti seljačke žene u udarnice i samoupravljače i poboljšati razinu potrošnje i životni standard čitavog stanovništva. Poput tvornica u drugim industrijskim sektorima, tekstilne tvornice također su djelovale kao centri za socijalnu preraspodjelu, preko kojih su radnici diljem zemlje mogli pristupiti obrazovnom osposobljavanju, kulturnim udruženjima i uslugama socijalne skrbi poput kantina i zdravstvene zaštite. Također su mnoge tekstilne tvornice od samih početaka funkcionirale kao socijalni tampon za marginalizirane kategorije stanovništva, poput udovica i samohranih majki. Tekstilne tvornice, poput drugih tvornica, postale su socijalistički mikrokozmosi, stvarajući specifičnu industrijsku “strukturu osjećaja” među svojim radnicima.

Koji su strukturni faktori omogućili njezin uspjeh i postoje li oni danas? Odnosno, koji su sve faktori potrebni danas kako bi tekstilna industrija bila jedna od razvijenih industrija u Hrvatskoj?

U Jugoslaviji je tekstilna industrija bila predmetom važnih državnih ulaganja, posebno nakon uvođenja samoupravljanja. Unutrašnje jugoslavensko tržište od oko 20 milijuna ljudi, i rastuća socijalistička ekonomija nakon Drugog svjetskog rata doveli su do širenja industrije. Otvorenost Jugoslavije prema zapadu i transnacionalne veze s istočnoeuropskim i nesvrstanim zemljama pogodovale su i industrijskom izvozu širom svijeta. Sveukupna ovisnost Jugoslavije o svjetskim tržištima i ekonomska kriza 1980-ih značili su, međutim, da su jugoslavenske tvornice sve više i više izvozile pod režimom vanjske prerade ili doradnih poslova i sve se više oslanjale na zapadne klijente u zamjenu za čvrstu valutu. Ta se ovisnost o zapadnim klijentima još više povećala nakon raspada Jugoslavije i urušavanja jedinstvenog tržišta. Uz svjetsku konkurenciju iz Azije, ovi su procesi doveli do postepenog propadanja proizvodnje tekstila i odjeće za unutarnje tržište i do prevladavanja doradne proizvodnje na Zapadu.

Kada govorimo o konkurentnosti na globalnoj razini, ono što nju omogućava je “utrka do dna” proizvodnih troškova u industriji. Slovenija i Hrvatska, koje su sada dio Europske unije, imale su u odnosu na druge države bivše Jugoslavije vrlo značajan pad tekstilne proizvodnje i zbog međuregionalne konkurencije, pri čemu su strane firme i investitori preselili proizvodnju u Srbiju ili Makedoniju u potrazi za jeftinijom radnom snagom. Čini se da je danas teško stvoriti uvjete za širenje industrije u Hrvatskoj, osim ako prevladavajuća proizvodnja dorade ne bude zamijenjena nekim oblicima održive, kooperativne proizvodnje nišnih proizvoda potpomognutih značajnim državnim ulaganjima. Element suradnje za koji vjerujem da bi bio ključan s obzirom na to da tekstilni radnici trenutno trpe ekstremno eksploatirajuće i nesigurne uvjete rada u privatiziranim tvrtkama.

Trenutno u Hrvatskoj, zahvaljujući opsežnom marketingu, postoji nada da će dva poduzetnika ponovno oživjeti lokalnu tekstilnu industriju kroz tvornicu Varteks koja ima tradiciju i kvalitetu. Da li bismo uopće trebali težiti oživljavanju tekstilne industrije u Hrvatskoj i što to govori o strukturi industrije danas?

Varteks je jedna od rijetkih preustrojenih tvornica koja je preživjela kraj socijalizma i nastavlja rad na unutarnjem tržištu kao i izvozu zahvaljujući svojoj dugogodišnjoj tradiciji i izvrsnoj kvaliteti. Varteks je teško pogođen krajem jugoslavenskog tržišta i izgubio je mnoge svoje dućane širom Jugoslavije. Čak i ako sada ima oko 1.000 radnika u odnosu na 10.000 onih koji su bili u kasnom socijalizmu, pa čak i ako postoje ponavljajuće krize likvidnosti, moj je dojam da se radnici u Varteksu i dalje osjećaju zaštićeno kad je riječ o socijalnim pravima, za razliku od radnica u novim privatnim tvrtkama.

Bilo bi sjajno vidjeti daljnja ulaganja u tvrtku poput Varteksa, ali snaga marke neće biti dovoljna ako se socijalna zaštita i radna prava ne provode u cijeloj zemlji. Sindikalisti s kojima sam razgovarala u Varaždinu jasno su istaknuli da je čest slučaj nelojalne konkurencije između bivših socijalističkih tvornica koje još uvijek održavaju neke socijalističke stečevine te osim doradnih poslova također proizvode i za unutarnje tržište, te onih privatiziranih, često u stranom vlasništvu, koje otvoreno ne poštuju radnička prava i rade samo doradne poslove. Prava radnika i dostojanstven rad moraju se provoditi u svim tvornicama, a to bi također moglo poboljšati “brendiranje” tekstilne industrije u cjelini, s obzirom na to da živimo u vrijeme u kojem je sve više potrošača svjesno pitanja eksploatacije i spremni su promijeniti svoje navike.

O jugoslavenskom socijalizmu u hrvatskim se medijima često govori kao o neslobodnom strogo hijerarhijskom društvu u kojem su radnici bili potlačeni totalitarnim sistemom. Razgovarajući s radnicama – jesi li dobila dojam da je sustav o kojem one govore isti o kojem se govori danas u domaćem mejnstrimu?

Tijekom svog istraživanja, prikupila sam preko 60 usmenih intervjua usmene povijesti diljem Hrvatske, Slovenije, Srbije, Makedonije i Bosne i Hercegovine, no većina ih je prikupljena u Hrvatskoj (Pula, Zagreb, Osijek, Sinj i Varaždin). U njima bivše tekstilne radnice opisuju socijalizam kao razdoblje u kojem su ostvarivale veći stupanj slobode u radu i socijalnim pravima, za razliku od sada, kada je njihov rad obilježen eksploatacijom i prekarnošću. Iako su bivše radnice sklone nostalgiji prema radnim i socijalnim pravima koje su nekada imale, to ne znači da nisu kritične prema hijerarhijskim odnosima koji su tada postojali u socijalističkim tvornicama.

Mnoge među njima istaknule su činjenicu da su tekstilne radnice uvijek primale niže plaće od radnika u drugim sektorima i da je norma uvijek bila neumoljiva i tvrda, i za vrijeme socijalizma, i za vrijeme kapitalizma. Također ukazuju na često formalni karakter procesa samoupravljanja u odlučivanju. Ipak, sigurnost posla, usluge socijalne skrbi i sveukupna socijalna zaštita koju su tada imale nudile su im osjećaj sigurnosti i davale nadu da će naporan rad biti dovoljan za osiguranje svoje egzistencije ali i za buduće generacije. Urušavanje industrije nakon 1989. godine i sveukupna deindustrijalizacija devedesetih i dvijetisućitih srušile su takva očekivanja.

Radnički narativi otvoreno osporavaju neoliberalni diskurs koji je prevladavao u postjugoslavenskoj regiji, uključujući Hrvatsku, od 1990-ih nadalje. Takav se diskurs oslanja na revizionističku i “totalitarnu” reprezentaciju socijalizma, kako se ne bi propitivao proces ekonomskog i socijalnog otuđivanja i zapanjujući rast društvenih nejednakosti koje su pratile takozvanu tranziciju u demokraciju. Zbog toga mediji i dio historiografije često smatraju usmene narative radnika nepouzdanima i iskrivljenima, a sve zato da se ne bi bavili neugodnim istinama o prirodi političke i ekonomske moći u postsocijalističkim vremenima.

Koliko se usmena povijest tekstilnih radnica u Jugoslaviji kojom se baviš u svojoj novoj knjizi razlikuje od službene historiografije?

Kada je riječ o postojećoj historiografiji, knjiga dovodi u pitanje niz “aksioma” sadržanih u literaturi koja se bavi rodom i feminizmom u regiji. U knjizi pokušavam ukazati na to da proučavanje socijalističke rodne politike u Jugoslaviji mora propitivati postojeće interpretacije koje naglašavaju državnu kontrolu nad ženama kroz koncept “državnog patrijarhata” a žene radnice tretiraju kao inherentno pasivne osobe kojima nedostaje bilo kakva sposobnost samostalnog djelovanja. Istina, žene radnice suočavale su se s teškim dvostrukim bremenom produktivnog i reproduktivnog rada, a njihov je rad u tvornicama amortizirao neadekvatnosti sustava koji nije mogao ispuniti obećanja o rodnoj i klasnoj emancipaciji. Ipak, prostor tvornice postao je i prostor u kojem su radnice doživljavale kolektivnu solidarnost, ekonomsko osnaživanje i socijalnu mobilnost.

Slične narative radnica susrela sam preko granica država bivše Jugoslavije. One su predstavnice nekoliko generacija žena stasalih u socijalizmu, čiji su glasovi često previđani u literaturi, uključujući i radove u polju rodnih studija.

Kaži nam nešto o svojoj novoj knjizi?

Knjiga Women and Industry in the Balkans: The Rise and Fall of the Yugoslav Textile Industry (Žene i industrija na Balkanu: uspon i pad jugoslavenske tekstilne industrije) ima za cilj istražiti glasove tekstilnih radnica i njihovu “strukturu osjećaja” u industriji. Stručnjaci deindustrijalizacije sve se češće oslanjaju na koncept “strukture osjećaja” kojeg je razvio kulturni teoretičar Raymond Williams kako bi propitao način na koji deindustrijalizacija i zatvaranje tvornica mijenjaju živote oblikovane industrijalizacijom. Inspirirala me literatura o deindustrijalizaciji u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi pa u svom radu nastojim primijeniti koncept strukture osjećaja na postjugoslavensko područje, a kako bih razumjela specifičnosti socijalističke industrijalizacije i postsocijalističke deindustrijalizacije te njihove rodne karaktere u tekstilnom sektoru.

Posebno sam zadovoljna time što je ovo istraživanje došlo u vrijeme promjene paradigme, posebno vidljive u povećanju interesa za procese deindustrijalizacije i prekarizacije radne snage. To je posljedica različitih valova političke i društvene mobilizacije: od prosvjeda zagrebačkih studenata 2009. godine i mariborskih protesta 2012., do Bosanskog proljeća 2014., prosvjeda u Makedoniji 2015. te Ne davimo Beograd demonstracija u Srbiji iz 2017. godine. Ova povećana svijest o pitanjima socijalne pravde navela je mnoge mlade aktiviste, umjetnike i kulturne stručnjake da istražuju živote industrijskih radnika tijekom i nakon socijalizma, te da uspostave nove oblike međugeneracijske solidarnosti, od štrajka Kamensko 2010. godine do novog kulturnog centra Kuc Tekstil nedavno osnovanog u Štipu za podršku prava radnika. U Hrvatskoj su pokrenuti novi istraživački projekti o glasovima radnika u industrijskim kompleksima Dalmatinka i Borovo, a Tehnički muzej u Zagrebu nedavno je bio domaćin izložbe pod nazivom Skrojene Budućnosti? o tekstilnoj industriji i njenom nasljeđu.

Zahvalna sam što sam tijekom rada na knjizi imala priliku surađivati s mnogim aktivistima, umjetnicima i istraživačima. Njihova podrška i mreže koje su oni uspostavili pružali su mi neprestanu inspiraciju. Također sam posebno zahvalna mnogim radnicima koji su pristali ispričati svoje priče. To su često bile bolne priče o nesigurnosti i otuđenju, ali isto tako i priče pune dostojanstva i otpornosti. Nadam se da knjiga ispravno tretira narative koji su mi bili tako velikodušno povjereni.

Vidi http://www.chiarabonfiglioli.net/

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU