fbpx

6tvrtko kulenovic

Objavljujemo zanimljive dijelove iz intervjua Tvrtka Kulenovića objavljenih u različitim medijima

Preminuo je književnik Tvrtko Kulenović. Rođen je u Šapcu 9. aprila 1935. Bio je redovni i profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, prvi predsjednik PEN-centra BiH, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo, redovni član ANUBiH.

U književnosti se javio krajem šezdesetih godina 20. stoljeća i od tada objavio više od 20 knjiga putopisa, pripovijetki, radiodrama, te romane "Čovjekova porodica" (1991.), "Istorija bolesti" (1994.) i "Jesenja violina" (2000.), uključujući i knjige iz oblasti književne teorije i teatrologije.

Među djelima su mu i putopisi "Odanost jugu", "Pejsaži zrelog doba", "Majka voda", pripovjetke "Trag crne žuči", "Karavan", radiodrame "Poetika odustajanja", "San o staklu", "Orenbuška stepa"…

Napisao je i scenarij za poetsko-dokumentarni film "Smrt u Sarajevu". Višestruko je nagrađivan, dobitnik je Šestoaprilske nagrade Sarajeva (1975).

Žurnal objavljuje zanimljive dijelove iz intervjua Tvrtka Kulenovića objavljenih u “Životu”, “Sarajevskim sveskama”, “Oslobođenju”, “Slobodnoj Bosni” i različitim portalima...

O Indiji

Jedan broj mojih drugova je bio na isti način fasciniran - i bio nam dosadio Zapad. Čuj, dosadio nam Zapad - nismo ni bili na Zapadu, ali dosadile nam te vrijednosti već. I onda smo tražili nešto drugo. Vidio sam jednu skulpturu koja me oduševila - par u zagrljaju. Taj par u zagrljaju je zračio takvom energijom, tako nečim jednom u dvoje i dvoje u jednom, ma nevjerovatno. Ne mogu ja to opisati. Mislim da je iz pećine Adžanta blizu Bombaja. I odjednom sam shvatio - pa ovo je ono što ja hoću. Ja hoću da idem na ovakvu umjetnost gdje je život prikazan ovakav, gdje zrači, gdje rastura energiju - to me zanima.

O Beogradu

Odlučio sam da studiram u Beogradu jer ja sam se kolebao između filmske režije i književnosti. Onda sam shvatio da sam ja ipak knjiški čovjek i počeo sam studirati književnost. Ali sam najveći dio vremena provodio u pozorištu jer je moj prijatelj Boro Drašković studirao pozorišnu režiju. Beograd je tada bio nevjerovatan i što se tiče pozorišta i što se tiče književnosti, svega. Bila je ta slikarska grupa Medijala, koja je od ogromnog značaja. Medijala je bila kao neka sredina između Japana i Amerike. Tu je bio Leonid Šejka, po mom mišljenju najbolji slikar u Beogradu toga doba. Ono što pamtim je njegova slika „Đubrište“. I njegova, je li mu bila žena ili družbenica, ne znam – pjesnikinja Marija Čudina. Sve su to bili veliki prijatelji Danila Kiša. Ja sam negdje to i napisao da je Beograd tog vremena ne samo donosio svjetlost Zapada nego i davao svoju svjetlost Zapadu. To su bile stvari koje nisi mogao naći negdje drugo.

O porodici

Najveća međuljudska blizina koja se uopšte može ostvariti ostvaruje se u porodici. Ona blizina koju ostvaruju u sportu, u ratu, u profesiji, u vjeri, pa čak i u samoj ljubavi koja joj je najbliža ali podrazumijeva samo dvoje, ne mogu se s njom ni porediti. Ako postoji sreća onda je to ta blizina koja je i meni darovana.

Loši romani

Samo u lošim romanima ljudi su nesrećni dvadeset četiri sata dnevno…Nelagodnost a ne nesreća je najčešći oblik ljudske patnje. Čovjek nije kriv što nije stalno tužan kada mu se događaju tužne stvari… Otkad je svijet postao nijedno ljudsko biće nikada nije svjesno umrlo. Kada je Sokrat okružen učenicima posegnuo za čašom otrova, mora da je bar napola vjerovao kako samo paradira… Stoga, uvek sam vjerovao da u administraciji božanskog proviđenja postoji odjeljenje koje se brine za to da prava knjiga dospije u prave ruke u pravi trenutak.

(Iz Čovjekova porodica)

O filmu

Ono što je meni bitno kada se govori o filmu, a to sam stavio i u svoje knjige, čak i u prozu, jeste da nije važna činjenica da je film priča u slikama. To nije bitno. Nego filmu prethodi, ne fotografija… da, fotografija mora biti, ali filmu prethodi ona vašarska sprava na kojoj se konj vrti na dobošu. Cilj je da se postigne da se konj vrti kao da je u trku. Ali, zapravo, temelj filma, pa i književnosti, treba tražiti prije nego se konj zatrči, dok još polako obilazi svoj krug. U mnogim velikim filmovima možete nešto slično naći. Dakle, ne opis trka, nego uvodno kretanje koje je uslovljeno tehničkom činjenicom.

O istočnjačkoj filozofiji

Dobro se sjećam da je neko iz biblioteke, neko od mojih kolega naišao na knjigu „Umjetnost Indije“, koju je pisao neki Mađar. Ogromna knjiga sa masom ilustracija. I kad sam vidio tu indijsku skulpturu ja sam bio naprosto pogođen. To je bilo sasvim nešto drugo, nikakva tradicionalna skulptura ali nije ni ova modernistička. Odjednom nailazim na skulpturu koja je sva od vijuga takoreći, sva je izvijugana, ljudsko tijelo je u vijugama. Našao sam kasnije da ta skulptura zapravo počiva na plesu, da se u Indiji sva umjetnost izvodi iz umjetnosti plesa tako da su to figure koje su uhvaćene u jednom vrlo čudnom stanju. (…) A onda preko drugih knjiga, shvatao sam da indijska istočnjačka filozofija ne počiva ni na materijalističkoj ni na idealističkoj kako je to kod nas bila jedna obavezujuća podjela. Materijalistička je polazila od materije, idealistička od duha, međutim moje svođenje te indijske ideje jeste da je to filozofija pokreta i da je zakon pokreta – ritam. To je u sanskritu sveta riječ „rta“, „rta“ je riječ koja se odnosi na ritam. Zakon svijeta nije ni materija ni ideja nego kretanje i to je bilo u toj skulpturi koju sam obožavao.

O detalju

Ništa nigdje nema bez detalja ni u jednoj umjetnosti. Džaba su sve ideje, vizije, želje, ambicije, fantazije. Osnova su detalji i ako je taj detalj upečatljiv on će naći sebi drugi detalj. Ne moraju svi biti dramatični nije o tome riječ ne moraju svi biti jako evokativni ali ako ti detalji, koje pisac doživi kao završene i kao potrebne na određenom mjestu, jedan drugog prepoznaju to je to. Naravno, kao i svi kad sam počinjao da pišem onda sam čitao te knjige kako pisati pa kažu napraviš plan – nikada nisam nikakav plan napravio, niti bi znao ni dan danile kako da napravim plan, nacrt jednog romana.

O nacionalizmu

Nije kraj nacionalnim politikama. Mi smo uspjeli od rata naovamo to stanje malo popraviti. Te politike se uvlače u običnog čovjeka možda više nego što je to bilo u ratu. Potpuno besmislena vjera u naciju opstaje. Moja ideja je da se ta vjera hrani pričom, od usta do usta, u porodici. Vodeći naši nacionalisti, Karadžić i drugi, bili su porodično četnici. Njegov otac je bio četnik. Mislim da je toga bilo i kod Krajišnika. To je nešto vrlo moćno - sjećanje na oca koji je bio takav kakav je. Sjećanje na oca kod svih ljudi je mučna i važna stvar, ali tu je krenulo u tom pravcu.

O ljevici

U suštini sam ljevičar. Mnogi pametni ljudi smatraju da je ljevica prestala postojati sa Španskim građanskim ratom. Moj mit bio je Španski građanski rat.

O stripu

U djetinjstvu mi je, međutim, strip bio opsesija. Kada je izašlo „Putovanje“ onda me je Momo Kapor zvao da dođem govoriti o toj knjizi. A istovremeno je u susjednoj sobi jedan Žika, jedan od čuvenih stripologa, da tako kažem, u isto vrijeme govorio o stripu. To je bilo negdje gdje se strip još uvijek nije smio pojaviti, nije imao šanse. A on je o stripu govorio. Ja sam potpuno poludio, napustio sam svoju emisiju i otišao kod njega, da ga slušam. Strip mi je bio temelj svega. Na dan kad je počeo Drugi svjetski rat, toga se naravno sjećam i to sam napisao, kada je počelo bombardovanje Beograda, ja sam čitao strip Brick Badford. On je pravo ulazio u neki podrum koji je bio beskrajan kao pećina kada su po Beogradu počele padati bombe.

O palanci

Predavao sam teoriju informacija i čitao velike autore koji su pisali da ćemo živjeti u globalnom selu. Bio sam time oduševljen. Ništa od toga nije se dogodilo. Mentalitet površnosti postoji i u jednom i u drugom slučaju. Informacija je sama po sebi površna, ali potiskuje ono što nije površno. Nisam nikakav zaljubljenik u filozofiju, meni je književnost dosta. Književnost potiskuje filozofiju tako što dozvoljava hiperprodukciju lošega. To potpuno odgovara Konstatinovićevoj palanci i čini mi se da će tako ostati. Nije ova pojava svojstvena samo nama. Riječ je o globalnoj pojavi – u Americi, uglavnom, vlada palanka.

Književnost i rat

Rat je intenzivan oblik života. A književnost to hoće. I ljubav i putovanje su također intenzivni oblici života, i književnost to također treba. Kad je nekoga već pogodio rat, logično je da se njime i pozabavi. Ali što se tiče opsade Sarajeva, rekao bih da moja tema tu nije bio rat nego tragedija koju sam lično doživio. Ja zapravo u Istoriji bolesti govorim o bolesti majke i prve supruge.

Pisanje u ratu (1)

Prije svega, razlika je u brzini pisanja. Pisao sam noću i u mraku. Događaji su me pritiskivali. Sve što se meni događalo jako me pritiskivalo. To je veliki bol. Onda detalji, koje kao dijete nisam mogao ni da vidim, niti sam učestvovao. Jer ovo što je bilo u Sarajevu, to nikad nigdje nije bilo. Sve me je pritiskalo, ali najviše ono što je bilo lično: smrt supruge i smrt majke. I smrt brata po završetku rata. To je ono o čemu ja uvijek govorim: umjetnosti bez emocije nema.

Pisanje u ratu (2)

Da počnem od fizičkih uslova – danju i noću bio sam besposlen. Noću sam smišljao fragmente teksta, ponavljao ih kako bi ih naučio napamet, a tek danju sam ih mogao zapisati. Knjiga je došla brzo zato što je fizički mogla doći brzo. Drugo, u tom sam trenutku osjećao da treba nešto reći neprijatelju i zločincu i vrlo sam zadovoljan kako sam to učinio. Sada više ne bih mogao pisati o tome. Dok sam pisao Istoriju bolesti razmišljao sam o vezi Sarajeva i Madrida. U filmu Smrt u Sarajevu, koji smo Haris Prolić i ja radili u ratu, ima posebno poglavlje Djeca Madrida.

O bolesti (1)

Meni to nije jaka tema. Čini mi se da detalji o bolesti mogu biti samo medicinski. A ono što osjećate u bolesti, to je autobiografija koja mi nije interesantna. Kada je u pitanju neko drugi ko mi je veoma drag, onda to pratim ne zato što me zanima bolest, nego zato što vidiš da nestaje neko koga voliš. Imam namjeru pisati jednu knjigu o ljudima koji su mi bili dragi i koji su nestali.

O bolesti (2)

Meni nije zanimljiva, zato što ima puno knjiga o bolesti i ne znam šta bih pisao o tome. Svuda sam ja ja, ali sam okrenut drugima, te mi je smiješno da pišem o bolesti. Napisao sam knjigu o tome, Istoriju bolesti, ali ona je knjiga o bolesti moje supruge. Ni tada me nije zanimala sama bolest, nego grozna situacija o kojoj se sve to dešavalo, odnosno rat.

zurnal.info 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU