fbpx

fudbal guliver

 Foto: Guliver

Približio nam se, kažu, mundijal, samo što nije počeo. To je uvijek praznični ambijent, oni imućniji imaju izgovor da kupe novi tv da bi gledali Lea Mesija u prirodnoj veličini, mladi kupuju albume sa sličicama, stariji se skrivaju iza njih kupujući i sami svaki dan na desetine kesica sličica u nastojanju da nekako izvuku onog tamo centarfora Ekvadora, koji im nedostaje.

Piše: Amir Sužanj/BHRT

Mora da su ovi prefrigani izdavači namjerno u prodaju pustili manjak njegovih sličica da bi mi, pošteni kolekcionari mundijalskih albuma, potrošili silne pare. To je fazon još sa mundijala u Španiji 1982. godine kad smo svi trčali za sličicom Marka Tardelija, ostavljajući svaki dan po čitav džeparac na trafici iza ćoška.

Početak mundijala se od našeg ranog djetinjstva, još kad je Volfgang Overat terorisao protivničke ekipe, veže za dozrele trešnje. Oni skloniji prirodnom ambijentu iznosili bi svoje tv-aparate u dvorište ili na balkon, pa bi zasjeli za zdjelu trešanja, rastopljeni u blaženstvu svježine sutona nakon toplog, suncem obasjanog dana. Kad su zavladale kladionice postalo je još interesantnije, pasionirani kladioničari otkrili su jedan novi, neodoljiv stadij nervoze čekajući taj gol u sudijskom vremenu kako bi se dočepali koje stotine maraka, koje bi, naravno, uložili u logistiku mundijalskih sjedeljki u narednim danima.

Još ako je mundijal negdje u Južnoj Americi - rahatluku nigdje kraja nema. Svi bismo redom ostajali budni po čitavu noć, čekajući one utakmice u 2 ili 3 sata poslije ponoći. Tako nam je čarolija mundijala, zamjenom dana i noći poprimala još ljepše i bajkovitije obrise. Dok se čeka neka utakmica u to gluho doba noći, mnogi se prisjećaju nekog tamo gola Marija Kempesa 1978. ili Paola Rosija četiri godine kasnije. Jest da su tada većinom bili crnobijeli televizori, ali bilo je mnogo šarenije vrijeme, pa nije malo onih koji i danas sve te akcije mogu opisati kao da ih gledaju sad, ovog trenutka. Svako takvo društvo ima nekog svog veterana koji godinama, na svakom mundijalu, prepričava kako je Džefri Harst 1966. doveo Engleze do titule, a da lopta uopšte nije prešla gol crtu. Eee, nema više onog oduševljenja, kaže taj drevni mundijalski zaljubljenik, kojeg svi s poštovanjem slušaju - danas bi iz var-sobe odmah rekli da to nije ni vidjelo gola, pa se ti, Džefri Harst, buni do sabaha.

Svako takvo društvo za stolom ili ispred ekrana uvijek ima ponekog znalca koji bi se smio zakleti u šta god hoćeš da nikad jača ekipa po zemlji hodala nije od Njemačke sa mundijala 1990.

Tako se ta mundijalska atmosfera uvijek odvijala na isti način: red utakmice, pa red prisjećanja na ranije mundijale i velike igrače, ali u svemu tome uvijek je bila jedna konstanta – topla i ugodna julska noć, vrijeme godišnjih odmora i mogućnost da se čitav mjesec provede samo uz vrhunski fudbal.

A gdje smo danas? Mundijal samo što nije počeo, a napolju ogoljelo drveće, pokisle vrane i sivilo kasne jeseni – ništa ni nalik na bajkoviti mundijalski ugođaj. Igraće se, kažu, utakmice i u 10 ujutro po našem vremenu. E da mi je vidjeti toga fudbalskog entuzijastu koji u to vrijeme može tako doživljavati fudbal, makar ga igrali i vrhunski fudbalski čarobnjaci. Ko je još vidio da se sezona u najvećim i najmoćnijim ligama prekida da bi se igralo svjetsko prvenstvo, pa će biti nastavljena čim sudija odsvira kraj finalne utakmice i kako je uopšte u takvim okolnostima moguće imati nekadašnji mundijalski zanos.

Priča jedan postariji lik nekidan na pijaci kako mu sve izgleda k’o da je neko oteo mundijal od nas, običnih ljudi i pretvorio fudbal u nešto sasvim drugo, dajući ga u ruke uskom krugu ultrabogatih, koji su od njega napravili surovi i bezobzirni biznis. Nekad je to bio sport siromašnih, a danas je čak i mundijalsko vrijeme prilagođeno onim basnoslovno bogatim. Katar je, to danas potvrđuju i neki visokorangirani funkcioneri FIFE i UEFE, doslovno kupio organizaciju mundijala i pretvorio taj spektakl u paradu blještavila i bolesnog bogatstva, od stadiona na kojima se utakmice igraju do poslova koji se sklapaju u tom prebogatom arapskom zemaljskom raju.

Kako god bilo, mundijal nam je pred vratima. Ako nam se učini da nam je neko kidnapovao onaj stari, nekadašnji fudbal i fudbalski ambijent, nismo daleko od istine. Možda će nam sjaj ovog svjetskog prvenstva pomoći da priznamo nešto čega često nismo svjesni – fudbalom je zavladao novac. U takvim okolnostima, jedna Steaua iz Bukurešta nikad više ni filnskim trikovima, među bogatim velikanima neće moći biti evropski prvak. Tako nam je i s mundijalom.

BHRT

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU