fbpx

Petrovacka cesta zlocini novosti

Pogodila me nevjerica iz Hrvatske. Političari i javnost nisu postavljali pitanja čija je vojska i zašto napala kolonu i pobila našu djecu, nego da li se to uopće dogodilo. Zamislite! Neka mi takvi odgovore gdje su moj sin i suprug, govori Jovanka Vuković. U Apatinu živi i Spaso Rajić koji je u avionskom napadu na izbjegličku kolonu 7. avgusta 1995. na Petrovačkoj cesti izgubio dvoje djece i Jovica Piplica, jedini preživjeli iz raketiranog kamiona...

Piše: Paulina Arbutina

Na cesti Petrovačkoj izbjeglice/ i trista djece u koloni./ Nad cestom kruže grabljive ptice,/ tuđinski avioni./ Po kamenjaru osniježenom/ čelična kiša zvoni... stihovi su velikog Branka Ćopića o napadu na izbjegličku kolonu i stradanju srpske djece na Petrovačkoj cesti 1942. godine. Povijest koja se na brdovitom Balkanu ponavlja, ponovila se 53 godine kasnije. No ovog puta bez snijega, na teškoj avgustovskoj žezi u dugoj, beznadnoj koloni zaprežnih kola, traktora, automobila, kamiona i pješaka koji su iz Like i Dalmacije zbog hrvatske vojno-redarstvene operacije "Oluja" krenuli u zbjeg pred pobjedničkim hrvatskim jedinicama.

Zadnjeg dana "Oluje", 7. avgusta oko 10 sati ujutro, tridesetak kilometara duboko na teritoriji susjedne Bosne i Hercegovine, dva nadzvučna aviona tipa MiG-21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u niskom preletu raketirala su izbjegličku kolonu. Svjedoci sa Petrovačke ceste, preživjele izbjeglice i mještani sela Bravsko, govore da su avioni naišli iz pravca zapada, odnosno Hrvatske, preletjeli izbjegličku kolonu, vratili se i zatim je gađali. U tom raketiranju na predjelu između Bosanskog Petrovca i Ključa, na teritoriji gdje su starci, žene i djeca u zbjegu već bili uvjereni da su sigurni od dometa hrvatskog naoružanja, lakše i teže je ranjeno više od 50 srpskih izbjeglica, a ubijeno je devet civila, od toga četvero djece.

U tom napadu, koji se ne spominje na svečanim obljetnicama "Oluje", ubijeni su Darinka Drča (1927.) i njeni unuci Jovica Drča (1989. ) i Mirjana Dubajić (1974.) iz Brotinje kod Donjeg Lapca, zatim brat i sestra Nevenka (1984.) i Žarko Rajić (1986.) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (1951.) i njegov sin Darko (1982.) također iz Donjeg Lapca te Branko Stjelja (1923.) i njegov sin Mirko (1961.) iz Nadina kod Benkovca. Za raketiranje izbjegličke kolone zadnjeg dana "Oluje", kad od raspuštene srpske vojske nije bilo nikakve realne prijetnje za hrvatske jedinice, još uvijek nije odgovarao nitko, niti se taj slučaj, koji je poznat Haškom tribunalu, našao pred hrvatskim pravosuđem. Već tri decenije Državno odvjetništvo Republike Hrvatske gluvo je i nijemo u vezi mogućeg ratnog zločina nad hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, dok su tužitelji u BiH od 2005. vodili istragu u kojoj im je, po svemu sudeći, Hrvatska odbijala dostaviti pomoć za identificiranje neposrednih počinitelja. Stoga je Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu ove godine podiglo optužnicu protiv četvorice pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva po zapovjednoj liniji. Većina hrvatskih političara i intelektualaca, pa i oni lijevo-liberalne orijentacije, ovu je optužnicu dočekala burno, bez trunke empatije i uz negiranje samog događaja – stradanja civila, među kojima i četvero djece.

Sa sjećanjem na tešku tragediju, pogibiju vlastite djece koju niti jedan roditelj bilo koje nacije ili vjere ne bi trebao doživjeti, žive obitelji žrtava sa Petrovačke ceste, bez ikakve državne i društvene podrške i solidarnosti. Između Srbije i Hrvatske, usamljeni i prepušteni samima sebi, razočarani u sve i svakoga, četiri obitelji stradalih već treću deceniju žive u Apatinu, gdje su nakon "Oluje" našli svoju privremenu adresu koja je u međuvremenu postala stalna. Uoči 27. godišnjice napada na Petrovačkoj cesti i nakon beogradske optužnice, koja je poput bombe zatresla hrvatsku javnost, posjetili smo u Apatinu Jovanku Vuković čiji su suprug Krstan i sin Darko stradali na Petrovačkoj cesti. Kod Jovanke su stigli i Spaso Rajić, otac poginulih Nevenke i Žarka, te Jovica Piplica, preživjeli svjedok koji je s ubijenima sjedio u istom kamionu u trenutku avionskog napada na kolonu. Umorni od nepravdi i životnih borbi bez ikakvih vidljivih rezultata, sve teže govore za javnost. Kažu da nema vajde.

U neizvjesnosti "Oluje" i uz teško odvajanje od kućnog praga, mnoge porodice nisu zajedno kretale u izbjegličku kolonu. Tako se i Jovica Piplica odvojio od svoje porodice – oni su prvi otišli, a on se vratio kući nahraniti domaće životinje i još jednom pogledati svoje ognjište. Za vrijeme ljetnog raspusta mnoga djeca nisu bila uz svoje roditelje, nego kod baka i djedova. Jovanka Vuković je u izbjegličku kolonu krenula sa mlađom kćerkom, dok je stariji sin Darko bio kod njenih roditelja, a suprug Krstan, vozač kamiona Lika transa, na povratku iz Beograda za Liku kamo je vozio hranu. Neki su se razdvojili u samoj izbjegličkoj koloni, neke je kolona spojila do Rače, neki se nisu više nikad vidjeli, kao što Spaso Rajić više nije vidio svoju djecu, Nevenku i Žarka. U blizini mjesta raketiranja izbjegličke kolone Krstan Vuković, koji je dolazio iz Beograda, pronašao je svog sina Darka i okrenuo kamion u smjeru kretanja izbjegličke kolone, a tu su se zadesili i obitelj Rajić i Jovica Piplica.

- Naišao sam na kamion Lika transa, marke Mercedes, koji je vozio Krstan. Kamion je imao žutu ceradu, bijelu kabinu. U kamionu su bile konzerve, tačnije paštete. Prešao sam kod njega u kamion. Tu je bio njegov otac Obrad. Taman tad sa Renoom 4 dolazi porodica Spase Rajića, Krstinog kolege. U skučenom Spasinom Renou sjedili su žena, kćerka Nevenka i sin Žarko. Djeca se već pokočila sjedeći u tom autu natrpanom stvarima. Vidjela su Krstin kamion i hoće u kamion. Spaso ne može upaliti Reno, mi ga poguramo, krene. Tu dolazi i Krstin sin Darko sa praznim kanisterom za vodu. On naišao sa svojom babom i komšijama. Hoće i Darko kod tate u kamion. Baba teška srca pristaje, što će nego pustiti dijete ocu u kamion - opisuje Jovica Piplica posljednje susrete djece sa njihovim najmilijima prije raketiranja kolone.

- Spasina supruga ne da se odvojiti od djece, ali djeca hoće, pa hoće u Krstin kamion, jer je tu već i Krstin sin, njihov prijatelj Darko. Tu su Spaso i njegova supruga zadnji put vidjeli svoju djecu, Nevenku i Žarka. Divna djeca. Vidio sam da je Nevenka na rastanku mami dala neki lančić ili ogrlicu. Bio je to njihov zadnji zagrljaj. Bilo je to zauvijek. Djeca su veselo utrčala u kamion – veći prostor, imaju dva kreveta. Dogovaraju se tko će gdje, nigdje kraja dječjem veselju. Krstin sin Darko sjeda iza oca. Čuvši njihove glasove, mislio sam u svoj toj tuzi na radost, djeca su sa nama - priča dalje Jovica.

- Sa neba je prijetilo samo teško avgustovsko sunce. Užarena cesta, užarena zemlja, užarene naše glave, užareni lim kamiona, prevruće u kabini. Pakao na zemlji. Obrad i ja dogovaramo se tko će kad sjediti na haubi kamiona, a tko u kamionu. Krsto pomiče kamion u skladu sa tempom spore kolone. Ispred nas su bili kamion bez šlepe, žuta kabina, Truck 26. Ništa nije bilo vojno. Niti je bilo UNPROFOR-a. Samo zaprežna kola, traktori, kamioni od firmi. Umorni konji, izmučeni, znojni, jadni ljudi, seljaci na avgustovskoj pripeci. Prošli smo možda nekih osam kilometara. Zamijenio sam se sa Obradom, on je sjeo na haubu, ja na desnom sjedalu. Imao sam neke cigare, bože sačuvaj koliko su bile stare. Pokojni Krsto mi kaže, ma 'ajde, uzmi šteku Klasika, u polici kabine. Ja presretan. Kolona ponovno zastaje. Ne ide dalje. Ja vadim onu šteku Klasika, uzimam jednu kutiju, ostale vraćam u policu i odjednom – plavi plamen. Dalje ništa nisam znao - svjedoči Jovica Piplica kojeg je detonacija izbacila iz kamiona. Pronađen je u nesvijesti, nekih 17 metara dalje na litici.

- Bio sam sav krvav. Odveli me u Petrovac, ustanovili da sam pun gelera, previli me, sav u zavoju nekako sam našao prevoz i nazad na Petrovačku... Nisam znao gdje su moji, oni ništa nisu znali o meni, ništa nisam znao o Krsti i djeci... Dođem... na to mjesto... gori kamion... gori sve... Cerada se sklopila, kabina i motor se stopili. Nekih 50 metara dalje od kamiona leži mrtav konj sa zaprežnim kolima. Meni tu opet pozli. Boli noga, cure rane. Odvedu me u bolnicu, previju me, ali nema ostajanja, nema zadržavanja. Opet se vratim na Petrovačku. Dva dana ništa nisam jeo. I treći put padnem u nesvijest. Opet u bolnicu - govori Piplica kome godine u Apatinu, u mirnom gradu na Dunavu, nisu donijele mir i sreću, nego konstantnu nepravdu i borbu.

- Za stradanje na Petrovačkoj cesti zna sav svijet, tko hoće znati. Nekoliko puta su me zvali u Tužilaštvo za ratne zločine, svaki put sam se odazvao, svjedočio. Moje izjave su i na Haškom tribunalu. Ali za ranjavanje na Petrovačkoj cesti nikakvu satisfakciju, ni moralnu ni materijalnu, nisam dobio. Prije NATO bombardiranja Srbije predao sam papire za boračku penziju, sve papire, originale, nakon godinu dana dolazim da pitam ima li kakvog rješenja, oni kažu da sam zakasnio. Kako zakasnio, zakasnio sam što sam živ. Nisam dobio ništa, čak su i moje originale izgubili. Ponovno sam priložio zahtjev prije dvije godine, još nema nikakvog odgovora. Da sam krao gorivo, kao što su neki krali pa se zapalili kradući, dobio bih boračku. Brojim po svom tijelu gelere sa Petrovačke, ali sam dobio nagradu što sam živ svojoj djeci - kaže jedini preživjeli putnik iz kamiona sa žutom ceradom i bijelom kabinom.

Jovanka Vuković, supruga ubijenog vozača kamiona Krstana Vukovića i majka stradalog trinaestogodišnjeg Darka, stigla je u Apatin sa mlađom kćerkom od 11 godina.

- Krstan je zadnjih dana bio na putu u Srbiji, vozio je hranu za Liku. Kad je sreo Darka, okrenuo je kamion ponovno za Banju Luku. Darko je bio tako razvijen kao da ga je nešto požurivalo da što prije sazri i odraste, kao da će mu život kratko trajati. Bavio se sportom, bio odličan u školi, pomagao starijima u selu. Ništa mu nije bilo teško. Čuvam Darkove trenerke koje sam ponijela iz kuće - govori Jovanka, dok joj se pred očima izmjenjuju zadnje riječi, slike, pogledi koji u turobnoj vječnosti izranjaju uz stalnu patnju i nova pitanja.

- Kad je nakon raketiranja kolone Petrovačkom cestom prolazio jedan naš vozač Lika transa i vidio da gori Krstin kamion, ušao je u tu vatru. Taj čovjek je spasio ono što je ostalo od njih u plamenu. Nije mogao ostaviti njihova tijela u tom plamenu. Riskirao je svoj život. Izvukao je što je mogao izvući. Tijela u komadima. Sahranio ih je na obližnjem groblju i produžio dalje kolonom. Mi ništa nismo znali. Nismo se sretali. Tek kad smo na televiziji vidjeli što se desilo i koji je kamion pogođen, otišli smo na Petrovačku. Nitko nam nije rekao da su naši ubijeni već i sahranjeni. Očajni, izgubljeni, tražili smo preostale kosti, stvari od naših najmilijih. Skupili smo to u jednu vrećicu i odlučili ih sahraniti u blizini Banje Luke, odakle je moj suprug porijeklom. Na toj sahrani pročuo se glas da su naši najmiliji ustvari sahranjeni u Tomini, blizu mjesta zločina - priča Jovanka Vuković o kaosu koji su porodice doživljavale poslije napada na izbjegličku kolonu.

- Kćerku, koja je sa mnom izašla iz Donjeg Lapca, sve je to jako pogodilo. Kad smo došli u Srbiju, samo su nas gurali u kolektivne centre. Ja nisam bila kadra samu sebe slušati, a ne da slušam tuđe muke. Trideset godina nismo uspjeli ostvariti nikakvo pravo, satisfakciju za smrt svojih najmilijih. Još uvijek živim u tuđoj kući, podstanarka sam. Sama sam odškolovala dijete, bez ikakvih primanja, borila se svakako. Postoje izbjeglička udruženja, Komesarijat za izbjeglice, programi pomoći..., ali moje dijete koje je izgubilo oca i starijeg brata nije dobilo ništa. Eto, da kaže to je nešto, u čast mog tate i brata, njihove prolivene krvi - kaže Jovanka tiho, više za sebe, nenavikla na milost u životu.

- U Apatinu smo nas četiri familije čiji su najmiliji nastradali na Petrovačkoj cesti. Da su bar kupili jedan plac, napravili jednu zgradu sa četiri stana za nas četiri familije, što bi im to bilo, što bi ih to osiromašilo, tko bi im što loše rekao, a nama bi to jako puno značilo. Godinama sam se brinula o jednoj baki koja mi je na osnovu doživotnog uzdržavanja ostavila kuću, ali tu kuću treba dosta adaptirati. Tražila sam nešto materijala, vidjet ću hoću li dobiti - navodi Jovanka, koja je ostala zatečena reakcijom hrvatske javnosti na beogradsku optužnicu za ratni zločin na Petrovačkoj cesti.

- Pogodila su me pitanja i nevjerica iz Hrvatske oko toga da li se zločin uopće dogodio. Hrvatski političari i javnost nisu postavljali pitanja čija je vojska i zašto napala izbjegličku kolonu i pobila našu djecu, nego da li se to uopće dogodilo. Zamislite! Neka mi takvi odgovore gdje su moj sin i suprug. To je toliko ružno. Sramota! Kamo sreće da se to nije dogodilo, da je sve ovo ružan san, da su moj sin i suprug meni živi pa da živimo na drvetu - govori Jovanka Vuković.

- Zaboljeli su me i stavovi iz Hrvatske da oni ne daju svoje pilote, da će ih štititi. Pa zašto bi ih bilo tko štitio ako su krivi, ako su pobili nedužnu djecu u izbjegličkoj koloni? Poruka je jasna: tko je slabiji, taj neka trpi. Jao poraženima. Ne moramo se voljeti, ali neka se bar poštuje zakon. Ako je netko napravio zlo, mora biti kažnjen, bez obzira na to čiji taj bio, naš ili njihov. Svatko svoga treba kazniti kako bi se zadovoljila pravda. Srbi su otišli, ostavili sve, ništa izbjeglička kolona na Petrovačkoj Hrvatskoj nije ugrožavala, što su onda morali našu djecu bombardirati? Da je netko moj napravio zlo, ne bih mogla da ga branim - kaže Jovanka.

Razočaran svim politikama u proteklih 27 godina, i hrvatskom i srpskom, Spaso Rajić, čije je dvoje djece stradalo na Petrovačkoj cesti, nadljudskim naporima skuplja snagu da govori. Crte lica otkrivaju grč u grlu koji zaustavlja svaku pažljivo biranu i kontroliranu riječ. Svaki dan mu je težak, kaže, lomovi koji kao nožem režu iznutra svaki tren sjećanja, ali najteži su mu avgustovski dani, kad u njegov bolni svijet nahrupe novinari pišući po tko zna koji put o njegovoj tragediji. No zbog istine, pravde i uspomene na svoju ubijenu djecu, teškog srca ipak pristaje da govori o stradanju na Petrovačkoj cesti.

- Za mene su svi isti, i ovi ovdje i oni tamo. Nema pravde. Nitko ovu bol ne može znati osim onog tko ju je, nažalost, doživio. Bili smo bijeda i dandanas smo bijeda. Teško nama, teško onom tko izgubi svoga, svoje dijete, svoju djecu. Sve se nadoknaditi može. To se ne može. Svi se bave tuđom mukom, za svoje interese, samo za svoje interese. To govorim jer me boli Petrovačka cesta. Tri puta smo svjedočili u Beogradu, bili su tu i haški istražitelji. Do predsjednika Vučića nitko nije spominjao našu djecu sa Petrovačke ceste. Jedino on, pokrenuo je stvar, obećao je i da će nam pomoći, ali pomoći nema - ističe Spaso Rajić vraćajući misli na Petrovačku cestu.

- Dogovorili smo se sa Krstanom da se nađemo u Bravskom. Bili smo nekoliko kilometara ispred kobnog mjesta zločina. Čim smo čuli za bombardovanje, osjetio sam da se nešto u meni odrezalo. Jao, moja djeca... Odmah smo krenuli nazad. Vidjeli smo kamion u plamenu. Ali nisu nam dali prići bliže. Dozivam, nemam koga dozvati. Nitko ništa ne govori. Tražili smo ih po prihvatnim centrima, bolnicama - priča Spaso.

Tek su u Derventi saznali da im djecu sahranjuju kod Banje Luke, gdje je uslijedio novi šok za roditelje koje nitko od nadležnih nije kontaktirao.

- Sahranjivali smo ostatke koji su već bili sahranjeni na drugom mjestu, u Tomini. Na kraju smo svoju djecu sahranili ovdje, u Apatinu. Fotografije koje smo uspjeli ponijeti jedine su nam uspomene, jedina amajlija - govori Spaso isprekidano.

Rođenje sina 1997. Spasi i njegovoj supruzi dalo je jedinu boju životu. Rođen u Srbiji, njihov sin potražio je sreću dalje od Balkana, na sjeveru Europe. Rajići su dočekali i unuka, i drugog na putu. Radost, koja se u njihovom kosmosu boli i patnje ne može sa ničim mjeriti.

- Kad smo došli ovdje u Srbiju, uvijek smo dobivali odgovor da nemamo pravo ni na kakvu pomoć. Ne znam zašto, zato što smo valjda moja supruga i ja bili mladi i nismo imali djecu koja su, eto, ubijena na Petrovačkoj. Kuću mi je kupio kum koji je živio u Švicarskoj. U zadnje tri godine tražio sam materijal za krov, ali ne mogu ni to dobiti jer je kuća na mom sinu. Taj materijal dobio je i kurta i murta, moja porodica nije mogla. Neki prave bazene, a mi ne možemo dobiti krov. I prošle godine sam podnio papire za ubijenu djecu. Nitko dosad nije pokazao interes da me posavjetuje, da me netko nešto pita za djecu koju sam izgubio na Petrovačkoj cesti, da mi kaže da imam nekakvo pravo - dodaje Spaso Rajić.

Roditelji ubijene djece imaju pravo na satisfakciju, da krivci za raketiranje na Petrovačkoj cesti odgovaraju, a oni dobiju obeštećenje. Već 27 godina to im je pravo onemogućeno. U Hrvatskoj, koja se nakon beogradske optužnice zvanično izjasnila da će optužene vojne pilote braniti svim sredstvima, od prošle godine je na snazi Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, koji bi se mogao odnositi i na žrtve srpske nacionalnosti, no za to treba ispuniti niz preduslova. A djeca stradala na Petrovačkoj cesti, njihove prerane smrti, ugasla djetinjstva, ona su ionako, što se tiče većine hrvatskih političara i javnosti – sasvim nebitna.

Novosti

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU