fbpx

Sydney protesti za azilante Pacific Press

Protesti za ostanak izbjeglica u Sydneyu 2016. (foto Pacific Press/ABACA)

Australski program procesuiranja azilanata u prekomorskim izbjegličkim centrima primjer je ozbiljnog kršenja ljudskih prava, na što upozorava niz organizacija, a zabrinjava i to što su države poput Velike Britanije i Danske iskazale interes za njegovim repliciranjem.

Piše: Tena Erceg

Višetjedna drama srpskog tenisača Novaka Đokovića, koja je kulminirala njegovim protjerivanjem iz Australije, u optimističnoj varijanti za posljedicu je trebala imati i da se nešto od globalne medijske pozornosti usmjeri na jezivu izbjegličku politiku te zemlje. Đoković je neko vrijeme proveo u substandardnom hotelu Park u Melbourneu, gdje se nalazi i dio tamošnjih tražitelja azila, no unatoč javnim apelima australskog ogranka Amnesty Internationala da svoj utjecaj iskoristi kako bi skrenuo pažnju na uvjete u kojima su ti ljudi zatočeni, "Nole" tim apelima nije bio impresioniran. Dok je Đoković tamo boravio, pred Parkom su se održale demonstracije u kojima se tražilo puštanje izbjeglica iz tog de facto zatvora, no sudjelovao je prilično malen broj ljudi, a u vodeće medije dospjelo je jedino svjedočenje 24-godišnjeg Iranca Mehdija Alija, koji je u australskim izbjegličkim centrima već proveo devet godina života.

Australski sistem "off-shore procesuiranja" azilanata tako je ipak ostao u sjeni cirkusa s Đokovićevom vizom, a zajedno s njegovim napuštanjem Australije odletio je i interes javnosti za taj sistem koji je patentirala Australija, no za čije su repliciranje interes iskazale i neke druge države, uključujući Veliku Britaniju i Dansku.

Australija je svoj prvi kratkotrajni eksperiment sa zadržavanjem izbjeglica na teritoriju drugih država provela početkom 2000-ih, a ubrzo zatim ga je ukinula. No 2012. godine ponovno ga je uvela tadašnja laburistička vlada premijerke Julije Gillard. Sljedeće godine na period od tri mjeseca premijer je postao također laburist Kevin Rudd, koji je i u tako kratkotrajnom mandatu stigao odlučiti da se svim tražiteljima azila poslanima u prekomorske izbjegličke centre zabranjuje da se ikada nasele u Australiji. Ruddova vlada uspjela je i potpisati sporazum o prihvatu izbjeglica s vladom Papue Nove Gvineje, koja će, zajedno s još jednom otočnom državom u Tihom oceanu, Nauruom, u idućih nekoliko godina biti mjesto na koje je australska vlada transferirala više od 4.000 ljudi koji su se brodovima zaputili u Australiju.

Nakon Rudda na vlast je došao liberal Tony Abbott, a njegova izbjeglička politika, oživotvorena u Operaciji suverene granice, više se fokusirala na odvraćanje vojskom brodova s izbjeglicama, čime je tim izbjeglicama u potpunosti onemogućen ikakav pristup legalnom sustavu azila.

Transferi u Nauru i na papuanski otok Manus konačno su obustavljeni 2014. godine, a tada su se na njima nalazile 801, odnosno 844 osobe. Prema najsvježijim podacima još oko 300 ljudi i danas je tamo zatočeno, dok je njih više od 1.000 prebačeno u samu Australiju, i to u sklopu programa "medicinske evakuacije". Od ljudi koji se nalaze u Australiji većina ih je u izbjegličkim centrima sa zatvorskim uvjetima, dok je dio njih pripušten u zajednicu, ali pod strogim uvjetima koji podrazumijevaju zabranu zapošljavanja. Oko 750 ljudi dobrovoljno su se vratili u svoje zemlje, 20 ih je deportirano, tisuću njih preseljeno je u druge zemlje, a 13 ih je umrlo. Gotovo 90 posto svih tih ljudi od relevantnih međunarodnih organizacija dobili su status izbjeglica, no Australija njihove zahtjeve za azil sustavno odbija procesuirati u skladu s međunarodnim pravom.

Štoviše, međunarodnim konvencijama koje reguliraju tretman izbjeglica zabranjeno je izbjegličke centre koristiti kao sredstvo kažnjavanja, odrasle osobe u njima bi trebale boraviti što kraće, a djeca nikako. Unatoč tome, australska vlada svoj je sistem dizajnirala upravo suprotno; njegov cilj je neljudskim uvjetima i neodobravanjem azila prisiliti izbjeglice da se vrate u zemlje iz kojih su došli, a drugima poslati poruku da ne dolaze.

U istraživanju objavljenom prošle godine australski Kaldor centar za međunarodno izbjegličko pravo zabilježio je da se u prekomorskim centrima sustavno krše ljudska prava do razine sistemske torture koja uključuje odvajanje obitelji, umiranje od bolesti koje se mogu liječiti, seksualno zlostavljanje i silovanje. Istraživači su zabilježili i slučajeve da su djeca, kojih je znalo biti i do 200, uslijed permanentnog stresa "postajala katatonična", a primjenjivalo se i prisilno hranjenje. Ukupno se dogodilo šest slučajeva samoubojstva i dva ubojstva, pri čemu su jednog Iranca ubili čuvari kada su u veljači 2014. na Manusu izbili protesti. Jedan 24-godišnji Iranac umro je početkom 2014. od sepse jer mu nije na vrijeme dozvoljen premještaj zbog medicinskih razloga u Australiju, a dvije godine kasnije i 27-godišnjak koji se namjerno zapalio. Sve osobe koje su počinile samoubojstvo prethodno su tražile psihijatrijsku pomoć, ali je nisu dobile. Posljednja smrt dogodila se 2019. godine kada je 32-godišni afganistanski liječnik počinio samoubojstvo.

Sve relevantne UN-ove agencije osudile su australski off-shore sistem procesuiranja azilanata, a čak šest zahtjeva za istragom upućeno je i Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.

Iako je deklarirana svrha sistema bila odvraćanje brodova s izbjeglicama, sprječavanje smrti na moru i zaustavljanje šverca ljudima, nijedan od tih ciljeva nije ispunjen, štoviše, brojke su rasle.

Troškovi takve izbjegličke politike procjenjuju se na oko milijardu dolara godišnje jer, iako se radi o javnoj politici, vlade oko toga nisu bile transparentne. Ovom iznosu treba pridodati i troškove zdravstvene skrbi, s obzirom na to da je više od 1.000 ljudi u Australiju prebačeno u sklopu medicinske evakuacije, kao i brojne sudske tužbe, uključujući i nagodbu tešku 70 milijuna dolara iz 2017. godine. Tom "najskupljom nagodbom za ljudska prava u povijesti Australije" Vrhovni sud Victorije presudio je da je federalna vlada dužna obeštetiti 1.300 zatočenika koje je na Manusu držala u uvjetima koji ne udovoljavaju australskim standardima, i to nakon što je Vrhovni sud Papue Nove Gvineje presudio da je postojanje australskog izbjegličkog centra na njezinom tlu protuustavno. Nakon zatvaranja centra na Manusu 700 ljudi koji su se tamo nalazili ostali su u Papui Novoj Gvineji, gdje im status nije riješen jer tamo nisu dobrodošli, dok im je naseljavanje u Australiju zabranjeno.

Mehdi Ali Twitter

Mehdi Ali koji je već devet godina u australskim izbjegličkim centrima (Foto: Twitter)

Na vrhuncu aktivnosti, između 2012. i 2014. godine, australski off shore program procesuiranja azilanata bio je obilježen s još nekoliko skandala, među ostalim i optužbama tadašnjeg ministra za imigraciju a sada premijera Scotta Morrisona protiv ugledne humanitarne organizacije Save the Children. Morrison je tvrdio ni manje ni više nego da je organizacija tražitelje azila nagovarala da se samoozljeđuju kako bi time bacila ljagu na australsku vladu. Nakon što je službenom istragom ustanovljeno da za takve optužbe ne postoje dokazi, Morrison se odbio ispričati, kao i povući odluku kojom je članovima organizacije zabranjen pristup izbjegličkom centru na Nauruu. Također, 2015. godine donesen je zakon kojim se humanitarnim i zdravstvenim radnicima i volonterima zabranjuje da javno iznose informacije o uvjetima u kojima su zatočeni tražitelji azila.

Australska vlada na koncu je 2016. potpisala ugovor s američkom vladom, na čijem je čelu tada bio predsjednik Barack Obama, prema kojemu će SAD prihvatiti 1.250 tamošnjih izbjeglica u zamjenu za australsko prihvaćanje azilanata iz centralne Amerike. Do sredine prošle godine u sklopu toga programa SAD je primio nešto manje od tisuću ljudi, a 150 ljudi ponudio se primiti i Novi Zeland, no Australija na tu ponudu još nije odgovorila.

Unatoč svim tim saznanjima o australskom off shore izbjegličkom programu i činjenici da samo njegovo postojanje predstavlja fundamentalno kršenje međunarodnog humanitarnog prava, namjeru da nešto slično uspostave izrazile su dvije evropske države, Danska koja je o tome lani već donijela zakon te Velika Britanija gdje je ideja u fazi zakonskog prijedloga.

Johnson Patel wiki

Boris Johnson i Priti Patel (Foto: Wikimedija)

Danska socijaldemokratska vlada sredinom prošle godine predložila je pronalaženje partnerskih "trećih zemalja" u kojima bi se procesuirali zahtjevi za azil, a nagađa se i da sporazum koji je nedugo prije toga potpisala s vladom Ruande sadrži takvu mogućnost. Prijedlog je u parlamentu podržan s premoćnom većinom, unatoč upozorenjima Danskog vijeća za izbjeglice i same Evropske Komisije da se "eksternalizacijom odgovornosti" izbjeglicama uskraćuje pristup zakonskom sustavu zaštite.

Iako socijaldemokratska, danska vlada postala je svojevrsna evropska predvodnica kada je u pitanju zaoštravanje izbjegličke politike, a lani i prva evropska zemlja koja je povukla dozvolu boravka za 200 izbjeglica iz Sirije, uz obrazloženje da je ta zemlja sada dovoljno sigurna da se oni u nju mogu vratiti.

Velika Britanija lani je, pak, razmatrala mogućnost otvaranja centra za procesuiranje aplikacija za azil na otoku Ascension, svom prekomorskom teritoriju u južnom Atlantiku smještenom na pola puta između Afrike i Brazila i 6.000 kilometara odaljenom od Velike Britanije. Osim vojne baze britanske avijacije na otoku nema nikakve iskoristive infrastrukture zbog čega je, barem zasad, ideja napuštena nakon kritika da bi takav projekt predstavljao "logističku noćnu moru".

U prosincu prošle godine Ministrica unutarnjih poslova Priti Patel predložila je zakon kojim bi se zahtjevi za azil obrađivali u "trećim zemljama", čime bi se omogućile deportacije prije samog razmatranja aplikacija. Pristaše ove ideje otvoreno su se pritom pozvale na australski model, proglasivši ga djelotvornim u sprječavanju dolazaka izbjegličkih brodova.

U studenom prošle godine britanski mediji objavili su i da bi Albanija mogla biti zemlja koja će pristati da se tamo izgradi prihvatni centar za ljude koji u Britaniju dolaze brodovima iz Francuske, no albanska vlada to je demantirala. "Albanija nikada neće postati zemlja u kojoj će bogate zemlje otvarati izbjegličke kampove", rekao je tada albanski premijer Edi Rama, dok je albanski veleposlanik u Londonu Kirjako Kirko izjavio da bi takav čin predstavljao kršenje međunarodnog prava. No zamjenik britanskog premijera Dominic Raab kasnije je potvrdio da vlada razmatra ideju off shore izbjegličkih centara, rekavši da se traže "međunarodni partneri koji bi preuzeli procesuiranje aplikacija za azil izvan Ujedinjenog Kraljevstva".

Portal Novosti

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU