Tomica je napustio Gruziju i krenuo prema Iranu. Imao sam popriličnu sreću što si je moj prijatelj Alen u Gruziji isto sredio iransku vizu. To je značilo samo jedno, da zajedno možemo do Teherana… i to s njegovim kamperom. 

puti

Tomica Kristić

Pet dana do Irana

1500 km, 3 države, 2 prijatelja, 1 kombi.

iran

Imao sam popriličnu sreću što si je moj prijatelj Alen u Gruziji isto sredio iransku vizu. To je značilo samo jedno, da zajedno možemo do Teherana… i to s njegovim kamperom. Sad bi stvarno bio lud da propustim ovu komfornu priliku i da počinjem stopirati prema Iranu. Išao bi s glavom u zid. Po proračunima, trebalo bi mi minimalno tjedan dana, ako ne i više. Na putu bi me sprječavale velike planine i niske temperature koje se po noći spuštaju i do -15 C. Sve te prepreke bit će lakše proći s titulom suvozača u jednom sivom kamperu. Oprostili smo se s Lusijom i krenuli za Iran.

alen i ja

Dan prvi

Sunce se diglo iznad ogromnih bijelih planina koje moramo nekako proći u danima koji dolaze. Vožnja kroz planine bila je popraćena s prekrasnim krajolicima. Ponekad bi se pojavile spektakularne scene a ponekad samo prazna pusta cesta. Kako se sunce sakrivalo iza planine, tako je temperatura samo padala i padala…i tako sve do -10. Dolaskom noći stigli smo u Erzurum, najhladniji grad u Turskoj. Tamo su nas ugostila tri prijatelja od Lusije. Zapravo, ovdje se ništa spektakularno nije izdogađalo. Svanulo je jutro i krenuli smo dalje.

Dan drugi

Cijeli dan trebao nam je da dodjemo do jednog gradića udaljenog samo nekoliko kilometara od Iranske granice. Dolaskom noći i ovdje je temperatura pala debelo ispod ništice. Ime ovog graničnog grada je Dogubayazit. Hladan, siv, neprivlačan i totalno deprimirajući grad. Opskrbili smo se s hranom i zaključali u kamper.

Dan treći

Ulazimo u Iran.

homei

Na granici nas je dočekao jedan kamatar s iranskim novčanicama. Prodavao nam je brda i doline ali uspio nam ih je prodati. Sa stopostotnom iskrenošću i sjajem u lijevom oku objašnjavao nam je ako kod njega promijenimo dolare u Riale (Iranski novac) da će nam ON dati najbolji tečaj. Pali smo na te lijepe riječi. Naravno da je to bila laž koju smo tek par dana kasnije razotkrili. Iskustvo na granici bilo je nezaboravno. Najzanimljivije prelaženje granice do sada. S istiminteresima svi stojimo nagužvani u redu čekajući svoj štambilj. Odjednom, počinje svađa. Glavni krivci, policajac i jedan Iranac. Nema tamo, kao kod nas, da se poštuje sve kako piše u zakonu. Stvari se rješavaju odmah, na licu mjesta. Prvo je izbila galama, pa zatim mala svađa, pa malo veća, nakon toga počeli su se udarati s nogama, pa malo prijetiti licem u lice…i nakon par minuta svaki svojem poslu. Bez zamjerke. Kao da se ništa nije dogodilo. Predobro. Probajte Vi našim plavcima vikati u lice i prijetiti.

S prijateljom sam se počeo pogledavati ispod oka kad smo skužili kako u biti funkcionira prelaženje ove granice. Puno ljudi tamo radi koji u biti nisu niti uopće zaposleni tamo. Naime, puno lokalaca samo se ušeta unutra i počnu rješavati vaše probleme. Preuzmu vašu putovnicu, vaše ostale dokumente, fotokopiraju vam dokumente, objašnjavaju vam kako i gdje dalje, vode vas po cijeloj toj granici i ubrzavaju cijeli taj međugranični proces. Na kraju svega pogodite što se dogodi…tu cijelu uslugu žele si lijepo naplatiti. Prva cijena bila im je 20 eura, našli smo se na 5 eura. Stvarno neka luda granica. Ovo opet moram malo usporediti s nama. Probajte se Vi tako ušetati u neku našu granicu i raditi posao od granične policije…i to sve još si lijepo naplatiti.

luk

Skužili smo da je ovdje u Iranu nemoguće pronaći internet. Mislim da će to biti problem koji će nas pratiti po cijelom toj zemlji. Došli smo u prvi veći grad, u Tabriz. Već je bilo 8 navečer i svi kafići bili su zatvoreni. Ima tu i logike. Što da ljudi rade tako kasno u kafićima ako ne piju alkohol. Malo je prekasno za kavu. Vozikali smo se po gradu 15 na sat, s otvorenom laptop i uključenim wifiom. Tražili smo otvoreni wifi, bez passworda. Našli smo ga kod jedne benzinske. Bio je možda 10 put sporiji nego normalna konekcija na internet ali bio je od pomoći. Skužili samo da nismo jedini koji tamo sjede u autu i kradu internet.

spavac

Prije 4 sata dobio sam poruku (koju sam tek sad vidio) od jednog CS koji nam je ponudio prenoćište ali poruka nije bila tako vesela. Rekao je da nas ipak ne može ugostiti jer mu je nekakav izvor iz vlade prenio poruku da je ovdje u Iranu zabranjeno ugošćavati turiste. Pogotovo da prenoće. Ja mislim da je to totalna glupost. Mislim da je u zadnji čas donio odluku da nas ipak neće ugostiti i onda je odigrao na ovu kartu. Znam da je to zabranjeno raditi u Vijetnamu ali ne i ovdje. Ako je to istina, neznam zašto onda Iranska vlada ne zabrani cijelu ovu stranicu. To bi onda imalo više smisla. Uglavnom, ostali smo bez prenoćišta. To je značilo samo jedno…još jedna nezaboravna noć u kombiju, na nekoliko stupnjeva ispod nule. Ako ste korisnici te stranice, tako nešto je za negativnu referencu koju napišete svojem domaćinu. Pošto naš nesuđeni domaćin do sada nije imao niti jednu referencu na svojem profilu, zaboravio sam cijeli ovaj događaj.

Dan četvrti

Snijeg je počeo padati tek kasno poslijepodne. Počeo je padati s tolikim intenzitetom da je bilo nemoguće nastaviti vožnju. Vidjeli smo par auta u jarku kako ih izvlači vučna služba. To je bio znak da stanemo što je prije moguće i ostanemo u kombiju do jutra. Bio je to cijeli dan ispunjen snijegom.

jeyeroi

krov

tepihi 

Dan peti

Konačno smo stigli u Teheran. Odmah nalazimo prvog couchsurfera, odnosno cauchsurfericu. Nakon pet dana u kombiju vrijeme je za malo komfora. Pranje sebe, pranje svoje odjeće…znate kako to već ide. Samaneha nas srdačno ugošćuje u svoj stan koji renta s cimericom. Pripremile su nam večeru i zaželjele dobrodošlicu u Teheran. Trebamo nekog domaćeg, nekog lokalnog da nam malo objasni cijelu ovu Iransku kulturu. U ovim blogovima opisujem svoje doživljaje i svoje viđenje svega što me okružuje, tako vam mogu slobodno predložiti da ako se jednog dana slučajno nađete u Iranu, Teheran je grad kojeg možete samo preskočiti. Glavni grad u kojemu nema ništa zanimljivoga, osim gužve i prometa. Teherančani, nemojte se uvrijediti…to je ipak samo moje mišljenje.

lezi

Došao je dan da se Alen i ja rastanemo. Zajedno smo proveli 20-ak dana. Sreli se još u prošlom blogu, u Gruziji i zajedno smo ostali sve do danas. Mislim da je to i više nego dosta. Jednog dana, kada se sretnemo u ljepoj našoj, nastavit ćemo ovo naše druženje. Planovi nam se ionako mijenjaju. Njegov je plan otići u Yazd a moj u Esfahan. Pravim mu društvo do prvog raskrižja izvan Teherana gdje nam se ceste razdvajaju. Izlazimo iz kombija, bacamo jedan selfie, pozdravljamo se, rukujemo i rastajemo. Hvala ti Alene na svemu.

natpis

Spušta se noć i ulazim u Esfahan. Grad koji je smješten u sredini Irana. Čuo sam predivne priče o njemu koje su me osvojile. Već drugi put na ovom putu nisam imao sreće s pronalaskom couchsurfera koji će me ugostiti. Poslao sam puno zahtjeva ali pola ih nije odgovorilo, a oni koji su odgovorili, odgovorili su negativno. Sreo sam jednog dečka koji mi je objasnio zašto je to tako. Razlog, zato što sam muškarac. Zbog ovdje malo čudne situacije između muško-ženskih odnosa, dečki većinom vole ugostiti cure, a curama baš i nije dopušteno da ugošćuju dečke. Država, religija, vlada. Eto, nikako nije dobro. I što sad? Ništa, jednostavno neću više misliti o tome. Možda se nešto već dogodi.

Dva sata poslije…

Eto, već se nešto dogodilo. Upoznao sam jednu curu. Upoznavanje je bilo epski, kao na filmu. Hodali smo po ulici, jedan iza drugoga. Odjednom, ona se okrene i pita: “Od kuda si?”. To je bilo dovoljno da sklopimo najbrže prijateljstvo ikada. Ona je bila na putu prema, Si-O-Seh Pol , jednom od dva najljepša mostu u gradu tako da sam otišao s njom. Započeli smo običan razgovor, pa malo neobičan i na kraju smo otišli u totalno duboke teme. Haha, volim to. Uvijek nakon nekog vremena s razgovorom se otiđe u totalnu dubinu i okreću se teorije i smisao života.

palata

Cura se zove Davaone. Rođena je u Parizu gdje i dan danas živi. Roditelji su joj podrijetlom iz Laosa tako da je Davaona izgledom čista Azijatkinja. Samo joj je 26 godina a već je arhitektica koja vodi vlastitu firmu, i to u Parizu. Jako entuzijastična cura. Priča mi da ima problema s tomentuzijastičnosću jer se previše uživi u posao i jednostavno zaboravi na sebe. Svaku moguću priliku, svaki mogući predah od posla iskoristi na putovanje. Uvijek na putovanja ide sama jer jedino onda može biti to što jest. U svakom trenutku i u svakoj prilici može donjeti odluku koju ne treba nikome objašnjavati i koja utječe samo na nju. Dobila je iransku vizu na 30 dana ali samo može iskoristiti 14 dana. Naravno, zbog posla. Iz Pariza je doletjela u Istanbul, iz Istanbul u Teheran gdje 24.12., na badnjak, ima povratan let za Pariz. Puno ljudi koje sam upoznao lete kući baš na Božićne blagdane. Samo ja neznam što ću po tom pitanju napraviti. Božić ću provesti u državi gdje nema niti B od Božića.

palata2

Daovone je za danas imala dogovoreni smještaj kod jedne couchsurferice ali zbog mene, zbog sažalijevanja nad mnom, otkazala je dogovoreni smještaj i odlučila mi se pridružiti u mojoj neizvjesnosti. Jako plemenito od nje. Rekla je da se ona 100 puta našla u sličnoj situaciji i da zato ostaje sa mnom. Nakon dva sata razmišljanja i diskutiranja, odlučili smo da je najbolja solucija iznajmiti najjeftiniji hostel. Još jedna noć u hostelu neće me ubiti. Valjda. Hostel niti nije tako skup. Noć je svakoga ispala oko 35-40 kn. Mislim da mogu proći preko toga.

tepihi2

Nakon ovih dva dana druženja s Davaone po Esfahanu, skužio sam da sam dobio prvog suputnika na ovom svojem putovanju. Pravog pravcatog suputnika. Opa, pa i nije to tako loš osjećaj. Drugi dan navečer odlučili smo da odemo u Shiraz. Grad koji se nalazi 480 km južnije. Pošto mi je došlo neko crno doba za pronalazak CS ovih dana, kupili smo kartu za noćni autobus. Te iste novce kojima bi platili još jednu noć u hostelu dali smo za 8-satnu noćnu vožnju, gdje isto bez problema možemo spavati.

U Iranu svi pričaju o istome. Svi vole svoju državu ali mrze vladu koja im nameće tako radikalne uvjete i zakone. Svi su jako dobro svjesni svega šta se ovdje događa ali zbog pomalo diktatorskog vođenja države nitko se ništa ne usudi promijeniti. Ako ništa drugo, barem im je ostala istinska dobrota koja je u ostatku svijeta gotovo pa izumrla. Često si postavljam isto pitanje a to je “Zašto su Perzijanci tako dobri ljudi”? Još uvijek neznam pravi, iskreni odgovor. Naravno da odgovor može biti taj da im je to u kulturi…ali ja ipak tražim malo dublji odgovor. Ako im je to u kulturi, zašto im je to u kulturi? Da li je stvarno religija zaslužna za njihovu dobrotu ili je sve to slučajna podudarnost? Znamo da u Islamu gost dolazi na prvo mjesto i u Kuranu je to sve lijepo opisano. Trenutno kad ovo pišem nalazim se u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje je sve puno Arapa koji su isto muslimani ali nisu tako gostoljubljivi kao Perzijanci. Da li se samo tako lijepo ponašaju prema turistima jer su rijetka pojava ili prema svima? Da li je to zato što imaju malo oslabljeni odnos s vanjskim svijetom koji bez imalo muke može ubrzo zatrovati um svakog ljudskog bića? Ako znate odgovor, slobodno mi ga pošaljite. Volio bi razotkriti ovu misterioznu tajnu o Perzijskoj dobroti.

jastuk

ulicai

tkac

Dva i pol mjeseca trebalo mi je da se spojim s ovim putovanjem. Svo to vrijeme izbjegavali smo, odgađali naš razgovor. Naš susret. Pravi. Istinski. Susret. Polako se ONO stapa sa mnom. Polako se JA stapam s njim. Svakim korakom udaljavam se od starih nametnutih društvenih predrasuda i približavam se novim nenametnutim obrascima vjerovanja, temeljenih na vlastitom iskustvu. Tome su definitivno pomogli ovi predivni ljudi za koje se još od nekad priča da su najbolji. Perzijanci. Najbolji ljudi na svijetu. Evo, za sada, mogu totalno sa stopostotnom sigurnošću potvrditi te glasine. Tako da ljudi, ma nema vam boljih ljudi od Perzijanaca.

palata3

Zbog svih tih činjenica ovdje možete preživjeti bez ičega. Bez novaca. Mislim da vam je ovdje dosta samo odjeća koju nosite. Ma mislim da možete preživjeti i bez nje. Ljudi vam ovdje ionako prilaze, bez vaših pitanja, a kamoli da nekoga nešto zamolite za pomoć.

puska

Ovdje možete prelako naći prijatelje, ili bar trenutne prijatelje. Sve što trebate je samo se zaustaviti na pola minute nasred ulice i već će vam netko prići i pitati vas kako vam može pomoći. Sljedeće što će se dogoditi, za 10 minuta nalazit ćete se s njim na čajanki. To se dogodilo baš i nama. Na jednoj ulici Shiraza Davaone je samo na tren stala nasred ulice s vodičem Irana u ruci i gledala lijevo-desno. Između nas ubrzo je uklizio Johnny i pitao “What you looking for?”. I što se dogodilo? Već smo sjedili s njim na čaju. Johnny je svjetski čovjek. Malo je iranac, malo amerikanac. Proputovao je dobar dio svijeta gdje je u Belgiji upoznao svoju ženu. Sad mu je već bivša. Ona je amerikanka i Johnny je otišao s njom u Ameriku gdje su se i vjenčali. Ubrzo nakon vjenčanja dobio je državljanstvo. Petnaest godina živjeli su u Coloradu gdje se Johnnyju rodila ljubav prema putovanju i prirodi. Nakon rastave, pošto je imao američku putovnicu, Johnny može ići gdje god hoće. Za Irančanine malo je teže dobiti bilo kakvu vizu jer im je vlada preradikalna. Pričaju mi lokalci da su ubrzo nakon rata s Irakom duboko zakoračili u diktaturu. Sve se promijenilo i sve se postrožilo. Ali ne za Johnnyja. Johnny Boy ima i američku putovnicu . Ubrzo kreće na Istok. Proputovao je dobar dio istočnih zemalja ali se opet vratio u Iran. Danas uglavnom živi na relaciji SAD-Iran. Hahaha, države koje su danas najveći “prijatelji”.

mracna ulica

Nakon što nas je 2 sata vozikao s autom, puštao nam božićnu glazbu i pokazivao nam grad, skrenuo je u restoran gdje nas je častio s večerom. I tek nakon te večere Johnny se otvorio. Iz njegovih usta počele su izlaziti duboke i teške mudrosti koje je naučio, ne u knjigama, nego na svojim putovanjima. Vlastitim iskustvom. Na vlastitoj koži. Moram podijeliti jednu od bezbroj njegovih mudrosti: “If you have a good time, you get a good memory. But, if you have a bad time, you get an experience”. Zato ljudi, ako mislite da se trenutno nalazite u nekoj crnoj mračnoj bezizlaznoj situaciji, nemojte paničariti. To je samo jedna od bezbroj situacija nakon koje će ostati samo plod još jednog iskustva više. Ništa drugo. A iskustva su ta koja nas uče životu. Pomoću kojih se razvijamo i rastemo. Dosta filozofije za danas.

mracan prolaz

Davaone i ja danas se rastajemo. Ona putuje s noćnim busom sve do Teherana iz kojeg će letjeti za Pariz. Doma će doći točno na badnju večer. Iz Pariza će loviti vlak koji će ju odvesti 100 km od Pariza na obiteljsku večer. Sretnica jedna. Pošto je dosta zauzeta rekla je da će tek biti slobodna za proljetne Uskrsne praznike. Tada planira ići za Indiju a kako stvari stoje, ja bi baš u to vrijeme trebao biti tamo. Tko zna, možda nam se putevi opet spoje. A možda i ne. Na putovanjima se lako steknu novi prijatelji ali se teško zaboravljaju. Kad vaše druženje dođe pred izlazna vrata, polako emocije preuzimaju kontrolu. Emocije tuge i sreće u isto vrijeme. Na svakom rastanku ponove se iste riječi da ćemo se možda jednog dana negdje sresti. Duboko u sebi znate da postoji jako mala mogućnost da će se to ostvariti. Do sad sam imao već nekoliko takvih sličnih slučajeva a biti će ih sigurno i još. Čvrst zagrljaj, ovaj put bez selfija, posljednja je radnja koja je završila naše petodnevno druženje. Ali ne i prijateljstvo.

Konačno sam dobio pozitivan odgovor na CS. Esmaeil je rekao da me može ugostiti i da mu objasnim gdje se točno nalazim. Dečko ima auto i može doći po mene. Esmaeil i Mousa, dva najveća prijatelja. Ugostili su me u stanu od Esmaeilove sestre koja je samo zbog mene otišla par kilometara dalje k svojoj mami. Možete to zamisliti…samo zato što je čula da dolazi jedan gost iz Hrvatske, cura je napustila i oslobodila svoj stan zato da me njezin brat u njemu može ugostiti. I to na par dana. Eto što je gostoprimstvo u Iranu. Drugi dan smo svi zajedno otišli u taj drugi stan od njezine mame gdje su me pozvali na večeru. Ma nema kraja u njihovim uslugama. Esmaeil i Mousa nikad nisu bili izvan Irana. Pričaju da se putovnica u Iranu može dobiti tek nakon što se odsluži vojni rok, od godinu i pol dana. Ima još jedna opcija da dobite putovnicu a to je ako se školujete negdje vani, izvan Irana. Zato Mousa sanja kako će jednog dana nastaviti svoje školovanje u Njemačkoj gdje će se i zaposliti. Ovdje isto, kao i svi ovi imigranti, Njemačku vide kao zlatnu, obećanu zemlju.

motor

zid

vratai

Skužio sam da su Iranci jako školovani ljudi. Do sad svi koji su me ugostili, ili sve koje sam sreo na ulici, imaju završeni fakultet, ili ga završavaju. Školstvo im je prvi prioritet u životu. Ha, ste znali to? Da li pričaju o tome  Amerikanci kad lijepo prezentiraju tu zemlju širom svijeta? Inače, ovdje ih nitko ne voli. Zbog hrabrog suprotstavljanja Americi, danas imaju velike sankcije. Ukratko, bez nekih političkih okolišanja…nisu dopustili Amerikancima da uđu u njihovu zemlju i kradu naftu nego su sesuprotstavili tome i rekli NE. Sankcije koje su im se desile su te da imaju jednu od najslabijihnovčanih valuta na svijetu ( 1 kuna = 4250 riala), imaju pomalo čudan bankarski sistem (ne primaju niti jednu stranu kreditnu karticu osim svojih, Iranskih) tako da se tamo ne može dići nikakav novac s bankomata, niti išta plaćati s karticom. Kad jednom zakoračite u Iran, trebate biti sigurni da imate dovoljno novaca kod sebe. Voze samo svoje domaće Iranske aute, plus francuski Peugeot. Ali zato imaju možda najjeftiniji benzin na svijetu. Jedna litra benzina je samo 1,5 kn a ako imate tu nekakvu njihovu karticu onda je litra benzina 0,75 kn. Ajde, bar nešto.

pogled

Božić

U jutarnjim satima stigao sam u Yazd, grad koji se nalazi točno u sredini Irana. Zbog ne pronalaska CS, checkirao sam se u hostel. Mali klinac iza recepcije svake minute zaviruje s tom svojom malom glavom koja ubrzo svaki put nestaje. Koliko sam skužio, klinac radi tamo i on je bio zadužen da me otprati do sobe. Uzeo mi je dio prtljage i počeo nestajati na kraju hodnika. Ubrzano sam ga pratio ali iza svakog ugla klinac je opet nestao. Svaki put ubrzo bi se vratio i vikao “Mister, mister…here”,mašući s rukom. Soba je bila na kraju hostela. Vrata su bila zaključana. Klinac je preuzeo stvari u svoje ruke i počeo lupati po vratima. Dvije minute kasnije, visoki dečko pognute glave otključava nam vrata. Pognute glave zato što je soba preniska za njega. Danieli (dečko visokog rasta :)) i njegova cura jedini su u cijeloj toj velikoj sobi. Nakon ubrzanog predstavljanja gdje, tko, kako i zašto… skužili smo da je danas Božić. “Danas ne smiješ biti sam tako da pođi s nama” veli Danieli. Vodimo te na doručak. Ipak je Božić.

morei

Od svih mjesta koje sam posjetio u Iranu, Yazd me se najviše dojmio. Grad koji tamo stoji već oko 5000 godina. Najstariji grad Irana i  jedan od najstarijih na svijetu. Osvojio me sa svojom jedinstvenom arhitekturom. Jedini grad u kojemu sam cijele dane samo hodao i hodao, te tražio izlaz iz njegovog nametnutog labirinta. Svaki put kad bi zakoračio u stari dio grada, izgubio bi se u njegovim labirintima ali ujedno bi bio sretan jer ću još dugo hodati okolo-naokolo tražeći izlaz. Mislim da sam prvi put u životu bio sretan što sam bio izgubljen. Ako ikada posjetite Iran, ovaj grad kojeg niti u kojem slučaju ne smijete zaobići. Ma neka vam ovaj grad bude glavno odredište Irana.

gradir

Približava se Nova godina. Ispitujem ljude gdje će provesti tu noć ali na njima pojavljuju se samo čudni izrazi lice. Iranci ne slave Novu godinu kad i mi. Oni ju slave negdje na proljeće. Skužio sam da ništa od toga i krenuo u potragu za turistima. Napravio sam public event na Couchsurfing stranici i objasnio kako stvari stoje. Napisao sam da na Staru godinu idem na Hormuz, jedan manji otok na jugu Irana, te da su svi dobro došli. Kroz sat-dva ljudi su se počeli javljati i odazivati na event. Odličan početak. S nekima sam se našao u brodskoj luci u Bandar Abbasu a s nekima kasnije na plaži Hormuza. Dolaskom na otok pala je noć. Na dogovorenoj plaži skupili su se neki ljudi. Odjednom, počelo se širiti pitanje tko je taj Tom iz Hrvatske. Hahaha, čudan osjećaj. Iskočio sam iz sjene, mahnuo rukom i rekao “Ja sam Tom”. Zatim su me počeli slaviti i bacati u zrak. Naravno da se šalim. Zapalili smo vatru, pojačali glazbu i slavlje je moglo početi.

Nepredvidiv je ovaj život. Prošle godine tu noć proveo sam u Hrvatskoj na -10 stupnjeva a sad odjednom nalazim se na pješčanoj plaži na 23 stupnjeva te stojim bos u moru. Totalna suprotnost od prošlog dočeka. Otok je bio tako čaroban i predivan da sam na njemu ostao 3 dana.

Eto dragi moji čitatelji, ja bi tu sada stao.

Godina Nova je počela a moja avantura završila…..avantura u predivnom Iranu.

I da, skoro sam zaboravio….Sretna Vam Nova godinaaaaa

ekipa

Putoholicari

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU