Svima je dobro poznato da onoga tko u parnici izgubi ne terete samo za njegove troškove nego i za troškove  suprotne strane. U onim najgorim situacijama dogodi se da ti troškovi znatno premaše vrijednost onoga zbog čega se netko spori, odnosno parniči. Obično se smatra da onaj tko nekoga tuži snosi teret dokaza da ima pravo, a ako u tome ne uspije, onda će parnicu izgubiti.

Sud

Autor prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Nekada davno to je doslovno bilo tako: sudovi su bili obvezatni utvrđivati tzv. materijalnu istinu; ako stranka i ne bi predlagala dokaz, sud ga je mogao izvesti po službenoj dužnosti kako bi je utvrdio, ali i da bi spriječio razne manipulacije. Ono što je prije bilo ključno, zbog preopterećenja sudova malo-pomalo prestalo je to biti kako bi se spisi brže rješavali, kako bi ih bilo manje, kako bismo izgubili titulu nacije koja ima najviše spisa po stanovniku itd.

Nema novih dokaza

U tom je duhu (vrijeme će, vjerujemo, pokazati da ćemo barem dijelom žaliti za onime što smo imali) još 2003. jednom novelom Zakona o parničnom postupku obveza traženja materijalne istine zamijenjena načelom stranačke dispozicije. Pojednostavnjeno, ako je na vama teret dokazivanja i ne predložite izvođenje dokaza, izgubit ćete parnicu iako imate pravo samo zato što niste uspjeli dokazati istinu. Dakle, moguće je da sudovi donesu apsurdne odluke samo zato što netko nije znao ili nije htio dobro voditi parnicu. To je u prvi plan stavilo teret dokaza, što znači da je presudno koliko su stranke upoznate s tim pravilima i vješte u njihovoj primjeni. Sud im nikako neće pomagati jer nije dužan utvrđivati istinu, nego samo tzv. sudsku istinu, koja često nema mnogo veze s onom pravom. Još je gore (odnosno otegotnije) što je 2013. donesena još jedna novela istoga zakona koja je uvela mnogo ograničenja u predlaganje dokaza. Kad završi tzv. prethodni postupak, sud u pravilu više neće prihvatiti nove dokaze. Kad uzmemo u obzir i pravila o teretu dokaza, on će, ako na temelju izvedenih dokaza ne može sigurno utvrditi neku činjenicu, o njezinu postojanju ili nepostojanju zaključiti primjenjujući pravila o teretu dokaza.

Ista nesreća – dvije presude

Točno je da više nije moguća situacija iz viceva (u kojima ima i istine) u kojima mladi odvjetnik nastavlja voditi parnicu koju je započeo još njegov djed, a nastavio otac, i to je dobro, ali postoji i loša strana. To je najbolje dokazati primjerom: nedavno se na dva hrvatska suda vodila parnica dvojice braće koja su nastradala u istoj prometnoj nesreći. Zakon omogućava tužbu ondje gdje je sjedište tuženika (osiguravatelja), ali i gdje je šteta nastala te, ako je šteta nastala zbog tjelesne ozljede, ondje gdje tužitelj ima prebivalište odnosno boravište. Jedan brat tužio je pred jednim sudom, drugi pred drugim; jedan je parnicu pravomoćno dobio, a drugi ju je izgubio. Dakle, nije dobio novac i mora platiti sve troškove postupka (a zato što je presuda pravomoćna, ne može ga ponovo pokrenuti). Brat koji je izgubio parnicu nije predlagao izvođenje dokaza misleći da je sve jasno, posebno zato što je druga parnica već bila završena. Pravila o teretu dokazivanja jasna su: tužitelj nema potrebu dokazivati da je tuženik kriv, ali na njemu je teret dokaza da je šteta nastala, kakva je i kolika; ako to ne učini, sud će ga odbiti, bez obzira na to koliko prema nekim ‘uličnim’ kriterijima sve bilo jasno na štetu osiguravatelja. Da je tužitelj vodio računa o teretu dokaza, ne bi propustio postaviti prijedlog da se izvede dokaz npr. medicinskim vještačenjem. Ono, naravno, dosta stoji i treba ga unaprijed platiti, ali ako se uspije u postupku, dio je troškova koji se priznaju.

Skuplje je pogriješiti

Jedan od slučajeva u kojima tuženi najčešće pogrešno tumači pravila o teretu dokaza jest onaj kod poslodavca u vezi s ozljedama na radu. Zakon o mirovinskom osiguranju u čl. 161. propisuje da poslodavac koji nije proveo mjere zaštite na radu odgovara zbog toga što je radnik pretrpio štetu. Međutim, poslodavac snosi teret dokaza ako tvrdi da je proveo mjere zaštite; ako to ne dokaže, smatra se da ih nije poduzeo i gubi parnicu.

Potpuno je jasno da smo već sad ostavili iza sebe vrijeme kad se parnica mogla dobro voditi samo zato što ste pošteni i dobronamjerni te možda dobro informirani o onome zbog čega se vodi. Danas je razumno uvijek angažirati odvjetnika (ako si to možete priuštiti, a trebalo bi tako biti). Ako odvjetnik pogriješi, izgubit ćete parnicu, ali zbog njegove pogreške od njega ili njegova osiguravatelja dobit ćete naknadu štete. Taj angažman stoji, ali ipak je najskuplje izgubiti parnicu koju ste trebali dobiti, za ne?

Lider Media

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU