×

Poruka

Debug output of Perfect Link with Article Images on Facebook
fb:app_id - 152573385074314
fb:admins - 1664237216
og:title - Alison Mosshart: “Zdrava kompetitivnost uvijek je prisutna”
og:type - article
og:url - http://impulsportal.net/index.php/razgovori/intervju/9934-alison-mosshart-zdrava-kompetitivnost-uvijek-je-prisutna?tmpl=component&print=1&layout=default
og:site_name - Impuls
og:image - images/slikeRazgovori/intervju/The-Kills-Photo-Credit-Kenneth-Cappello-SHOT_07_3220_edit-300-dpi-1068x712.jpg

Prošlo je 15 godina od trenutka kada su Alison Mosshart i Jamie Hince došli u EDM, predali svoj EP “Black Rooster” Steveu Aokiju i počeli pisati povijest. Sam Aoki neko je vrijeme i putovao s njima na turneje, a The Kills polako su postajali važno i nezaobilazno ime britanske indie rock scene.

The Kills Photo Credit Kenneth Cappello SHOT 07 3220 edit 300 dpi 1068x712

Autor: Leonora Bedić, Muzika.hr

Šest studijskih albuma kasnije, The Kills su na dugoj europskoj turneji kojom promoviraju svoj posljednji, aktualni album “Ash & Ice“, a 15 godina Alisonog preseljenja u London i udruživanja s Jamiejem obilježit će i objavom EP-ja “Echo Home – Non-Electric” na kojem će se naći akustične verzije četiri pjesme – “Echo Home”, “That Love”, “Wait” i obrada Rihannine “Desperado”.

Ususret koncertu koji će 19. kolovoza održati u zagrebačkoj Tvornici uhvatili smo Alison i u kratkom telefonskom razgovoru i s njom napravili kratki pregled bogate The Kills karijere.

Jamie je jednom rekao kako je prije The Killsa živio u skvotu, nije imao novaca i bend ga je izvukao iz raznih sranja. Kako ti pamtiš to rano razdoblje, kako si ga upoznala i preselila se u Ujedinjeno Kraljevstvo?

Upoznali smo se u jako uzbudljivom razdoblju, svijet mi je bio na dlanu. Imala sam oko 18 godina kad sam upoznala Jamieja, imala sam bend i živjela na Floridi. Došli smo na turneju u UK i tu sam ga upoznala – čula sam ga kako svira gitaru u stanu iznad i pomislila da je to najkul sviranje gitare koje sam ikada čula, htjela sam znati tko je ta osoba koja tako dobro svira. Upoznala sam ga nekoliko dana kasnije i bio je baš onako kul kao što sam ga zamišljala. Postali smo prijatelji i počeo me poticati da pišem pjesme, kupim snimač, da nastupam... I kupila sam snimač i otišla sam na turneju, a onda sam se vratila u UK nekoliko mjeseci kasnije i pokazala mu stvari koje sam napisala. Zapravo mi je dao zadatak, projekt koji je rezultirao pjesmama koje sam napisala i snimila i sve mu se to jako svidjelo.

Tako su rođeni The Kills – slali smo si fotografije, snimke i crteže s jedne strane oceana na drugu. Nakon par godina počela sam se pitati što još uvijek radim ovdje – želim biti tamo, želim raditi s njim jer sam znala da zajedno možemo raditi odlične stvari. Nisam prevše ni razmišljala, spakirala sam stvari i kupila jednosmjernu kartu, nisam uopće znala gdje ću živjeti, nisam imala ni novaca, ali sam došla i dvije godine couchsurfala. Počeli smo raditi zajedno i ostalo je povijest.

Kada bi usporedila Ameriku i UK, znam da je to teško usporediti, ali gdje ti je draže raditi? I zašto?

Pa ovisi, u dvadesetima sam bila fokusirana na UK, sada ponovno gravitiram prema Americi, ali obje države su vrlo slične. Kad sam tek došla sve mi je bilo drugačije i egzotično i, iako sam u to doba imala iza sebe turneje širom svijeta, Engleska mi je bila vrlo uzbudljiva. To ne znači da danas više nije, ali sada mi je 38 godina i tražim druge stvari.

Koja je tajna vaše suradnje koja traje još od EP-ja “Black Rooster” objavljenog 2002. godine? The Killsi su nekako postali više od benda... Jeste li ikada stvorili takve veze s drugim glazbenicima, na drugim projektima, balansirali prijateljstva i suradnje?

Tajna je u tome da radimo što volimo i da stvarno to mislimo – volimo nastupati, pisati i snimati pjesme i jako smo sretni što to možemo nazvati poslom. Cijenimo što ljudi dolaze na naše koncerte, ne uzimamo to zdravo za gotovo jer mislim da je to bit svega. Sve odnose u svom životu smatram čarobnima, svi su drugačiji i nikad ne znaš što će proizaći iz odnosa s nekom osobom. Mislim da je zanimljivo što smo se sreli tako mladi i što sam istog trena bila toliko sigurna u to, sanjar sam i mislim da to cijelu priču čini još snažnijom – to je nešto što te natjera da pređeš tu daljinu, da nađeš to nešto i drago mi je da se sve tako dogodilo. The Kills su rezultat toga.

Jeste li ti i Jamie na neki način kompetitivni?

Da, na neki način jesmo, ali ta kompetitivnost je zdrava. Kada stvaraš umjetnost, kompetitivan si na način da želiš nekoga impresionirati. Kad pišem pjesmu, želim napisati nešto što još nije napisano, Jamie želi isto to. Mislim da smo najviše kompetitivni sami sa sobom i u tome se međusobno podupiremo.

Kako je preseljenje snimanja albuma “Ash & Ice” u Los Angeles utjecalo na kreativnost tijekom pisanja tekstova i stvaranje glazbe?

Nismo se zapravo preselili, htjeli smo napraviti nešto drugačije od prethodnog albuma i snimiti ga u potpuno drugačijem okruženju. Zato smo otišli u Los Angeles i unajmili kuću sa studijem. Cijeli je proces bio nakrcan problemima. Ta kuća baš nije bila namijenjena za snimanje, bila je stvarno stara i bilo je buke na sve strane – helikopteri, ptice, promet, dječji plač – imali smo konstantnu borbu kako zabilježiti to što smo stvarali. U tom procesu nekako se pomiriš s time što te okružuje i kažeš si “okej, neka se čuju helikopteri na snimci, nije me briga”. Nije bilo kao u studiju, spavali smo u prostorijama u kojima smo snimali, posvuda oko nas bili su kablovi i kaos. Ali zanimljivo je to što nama taj album ima taj west coast osjećaj i ta nam je promjena okruženja sa svim svojim vizualnim komponentama jako godila. Album smo ipak završili na istočnoj obali, u studiju u New Yorku gdje smo mogli u miru prokopati po cijelom tom kreativnom kaosu koji smo stvorili u Kaliforniji.

Rekla si da ste htjeli nešto drugačije, to ste isticali i prije objave samog albuma. Što vas je inspiriralo za taj potez i okretanje možda ne toliko minimalističkom zvuku kakav ste njegovali prije?

Uvijek želiš napraviti album koji je drugačiji od onog prethodnog, a to je ujedno i izazov jer ti si ista osoba i pišeš kao što uvijek pišeš pa je vrlo lako napisati nešto slično onome prije, pogotovo ako je to bilo dobro. Teži dio je rastaviti sve to na komadiće, mijenjati melodiju, koristiti druge instrumente. Izludiš samog sebe pokušavajući to što radiš napraviti na drugačiji način, napraviti neki pomak. Vrlo je neugodan osjećaj dok se to ne dogodi, osjećaš se kao idiot sve dok stvari ne sjednu na svoje mjesto. To je proces, svaka pjesma mora proći kroz njega.

Videospot za pjesmu “Doing it to Death” ima posebnu, unikatnu vibru. Što je bila glavna poruka, svrha toga videa?

Video smo radili s Wendy Morgan, fantastičnom mladom i talentiranom Kanađankom, njezin rad je level up. Nismo htjeli da pjesma i video imaju veze sa smrti; iako je smrt u naslovu, ta pjesma na neki čudan način slavi život. U Los Angelesu su mi se svidjela groblja jer su drugačija, gotovo vesela, s palmama i cvijećem uopće ne izgledaju kao ova tmurna, kamena europska groblja. Nisu creepy kao ostala groblja, izgledaju kao mjesto na koje odlaziš na odmor. Gledali smo snimke kako izgledaju sprovodi u različitim kulturama, kako u nekim kulturama njeguju slavljeničke obrede na kojima ima i plesa i pjesme. Htjeli smo da video bude proslava na nekom sretnijem mjestu i s tom idejom smo došli Wendy, a ona je osmislila ostalo. Volim taj video, predivan je.

Na početku intervjua rekla si da te oduvijek nešto vuklo u UK i prema Jamieju, no jesi li ikada očekivala da će sve oko The Kills postati ovako veliko?

Nisam ni u jednom trenutku ništa očekivala, toliko smo se zabavljali putem da nismo o tome razmišljali. Kada smo održavali koncerte i vozili se na turneje nismo vjerovali da nam se to događa. Prije smo, dok smo putovali, sve bilježili jer smo mislili da se više nikada nećemo vratiti na ta mjesta i nismo razmišljali da ćemo za 15 godina još uvijek raditi istu stvar. Mislim da to nitko ne može znati i zato toliko cijenimo sve što imamo i što radimo. I danas još uvijek sve fotografiramo, sve zapisujemo i snimamo.

U jednom intervjuu Jamie je spomenuo da mu je tromjesečna turneja po Americi najdraži moment u karijeri. Koje bi za tebe bilo savršeno mjesto ili savršen ambijent za koncert, nešto što do sada nisi iskusila?

Hmmm, teško pitanje… Voljela bih svirati na Kubi, ondje još nisam bila, to je moja želja. To se još uvijek čini nemoguće, zato mi je i toliko uzbudljivo. Bilo bi kul svirati i u Kolumbiji, možda i u Africi, ni tamo nisam bila. Još je uvijek mnogo mjesta i država u kojima nismo bili, iako smo dosta svijeta prošli. Nedavno smo svirali u Apollo Theatreu u Harlemu i to mi je bilo ostvarenje snova, jedna stvar skinuta s bucket liste. Sada ne znam što dalje. (smijeh)

 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.