Povodom novog izdanja putopisa "Tragom Božijih Poslanika", razgovarali smo sa prof. Ibrahimom Kajanom, bosanskohercegovačkim piscem

kajan

Autor: Impuls

Dragi profesore dozvolite da vam čestitam na novom izdanju vašeg djela "Tragom Božijih Poslanika". Obično pisci vole koristiti frazu kako su njihova pisana djela u biti nešto kao i njihova prinova, odnosno čeljad. Kako se vi osjećate povodom ponovnog izdanja vaše knjige?

Sve što je vazano za ovu knjigu, drago mi je! Hvala na čestitci, posebno od tebe, jer dolaziš iz naraštaja mladih, svjesnih, obrazovanih i osjetljivih slojeva našega naroda. Ne bih usporedio knjigu sa svojom djecom, djeca su mi neponovljiva i neusporediva, a bez knjige bih zasigurno preživio, doduše duhom siromašan, ali i to je Božje davanje. Novo izdanje doživljavam kao ponavljanje čudesnog putovanja, "kada sam bio sretan", kako sam naslovio i pogovor putopisnom eseju "Tragom Božjih poslanika". Ponovno izdanje doživljavam i kao kontakt s budućim ljudima odraslim između dvaju izdanja.

Sam naziv knjige sugeriše određen vjerski da tako kažem i religijski uklon. Pošto živimo u izrazito podjeljenom društvu koje između ostalog podijeljeno i po ideološkoj ravni između religijskog i sekuralnog, želim vas pitati da li je vaše djelo "Tragom Božjih poslanika" isključivo teološka pripovjetka ili ipak ima neku drugu ideološku formu?

U naslovu je, bez obzira koliko on bio jednostavan, ipak skrivena složenost. Ne znam kako knjigu doživljava čitatelj i nije moje da to nagađam. Pojednostavljeno, knjiga nipošto nije pisana s nakanom da bude teološka u užem smislu riječi, niti ona to jest. Nju oblikuje težnja da pronikne bar u neke spoznaje - ona je razmišljanje na tragu jednog ajeta koji nas upućuje da "putujemo" i "vidimo kako su završili neki narodi koji su živjeli prije nas".

Govori o prostoru pretežno starozavjetnih Božjih poslanika koji su spomenuti i obilato "citirani" u Kur'ani Kerimu. To je putopis, to je esej pisan u putopisnoj maniri koji su ljudi zavoljeli još dok je izlazio "ratnih godina" u zagrebačkom "Beharu" koji sam tada i uređivao. On je po svojoj otvorenosti, svojoj sadržajnoj punini i stilskoj obojenosti, pokušaj amalgiranja "istina" i "podudarnosti" ideja triju monoteističkih knjiga, opisa prostora po kojem su se "protagonisti" kretali, utkivanje u priču pučke predaje i prije svega  historije – dakle, "opisa vremena" dogođenog a proteklog, na fiksiranim klasičnim prostorima označenim "izvorištima svjetske civilizacije". U tim se relacijama može iščitati i ideološka pozadina knjige.

Svete knjige govore o čovjeku kao jedinki u dosta skromnom obliku. Čovjek se opisuje kao nesavršeno biće, dosta slabo i vrlo povodljivo sa ograničenim mogućnostima percepcije stvari. U tom kontekstu šta bi po vama predstavljali i koji bi to bili tragovi Božjih poslanika, uzimajući u obzir činjenicu da postoje tri verzije opisivanja tih tragova, koje se smatraju apsolutnom istinom, u zavisnosti od grupe koja ih prezentira?

Sve tri Knjige ipak se slažu u bitnom, a to bitno za čovjekovo biće, za njegov govor i njegovo ponašanje, sažima se u deset Božjih zapovijesti koje je, po Tavratu, Gospodar svjetova uputio svim ljudima preko Mojsija, Muse a. s. U detaljima, u primjerima koje moja knjiga "apsorbira" i na svoj način dovodi u najbližu vezu, povezujući hebrejsko-kršćansku misao s kur'anskom, potpuno je razvidno da suvremene interpretacije svetih knjiga ne trebaju doslovno jahati na tekstu (a dr. Balić i kaže: ne treba jahati na ajetu), nego na smislu. Smisao je uvijek isti: da poboljšaju čovjeka, da ga učine boljim i plemenitijim nego što jest.

kajan1

Priča u knjizi nas vodi na područje na samoj granici između sadašnje Turske i Iraka. Na mjesto koje je danas sinonim za nesigurnost, terorizam i rat i koje čini se danas više nego ikada prije vapi za nekim glasom mira i razuma. Kako je moguće da na mjestu koje je bilo kolijevka početka stvaranja kosmičke pravde i prava se danas dešavaju takvi užasi i zločini?

Jest, istina je da se najokrutniji ratovi vode po područjima obilježenim krivudavim huntigtonskim linijama tzv. sukoba civilizacija. Upravo ta političkim interesima iscrtana ruta boga Masa, puna krvi, kostiju i mesa muslimanskih naroda, govori da su i sukobi na samom "mjestu koje je bilo kolijevka početka stvaranja kosmičke pravde i prava...", doslovan udar udruženog političkog zločina regionalnih i svjetskih političkih elita vodećih sila. U ovom konkretnom slučaju, po "području Božjih poslanika", jugoistoku Turske Republike, s većinskim domorodačkim kurdskim stanovništvom, kontinuirani je "puzeći sukob" koji teče desetljećima. Sukob potječe iz (navodnog?) dokumenta iznevjerenog dogovora što ga je Atatürk potpisao s Kurdima, a ticao se autonomije. Pa eto, razmislite. Ljudi teže onom što ih je Mudra knjiga naučila: da ne budu podložni, nego slobodni ljudi. Kozmička pravda nije samo za izabrane narode, nego za sve.

Na prošlom pitanju sam napravio uvod, a sada želim da malo pređemo na opšte polje i događaje čak i političke koji nam nisu dragi obojici ali vas moram pitati ovo, bili ste u Turskoj na licu mjesta ste doživjeli i osjetili taj unutrašnji sukob između kurdskog i turskog stanovništva koji je sada već prerastao u razmjere pravog rata. No taj intezivni unutrašnji sukob u Turskoj dobio je iznenađujuće obrise i aktuelizaciju i ovdje kod nas, sa dramitčnom podrškom isključivo samo jednoj strani i lideru. Čemu sve to? Zašto sve to?

Šta mi znademo o Kurdima? Ne znamo ništa. Šta oni traže? Piše li igdje u našim novinama? Ne piše. Jesu li opravdani njihovi zahtjevi ili prelaze svaku granicu? Ne znamo, jer ne znademo ništa o korijenima, razvoju i kulminaciji tog suboba. Znademo samo rezultate pobijenih pobunjenika. Mene to ne zanima. Mene zanimaju razlozi i želim raspravljati o razlozima a ne svrstavati se "napamet". Ja osobno ništa manje ne volim Turke i Tursku od "jednosmjernih demonstranata", ali volim i Kurde, Bog ih je dao ovome svijetu, na svojoj su zemlji, u svojoj bogatoj a zatamnjenoj kulturi i historiji, bogatijoj više nego što mi možemo i zamisliti.

Sa Turskog prelazimo na naše tlo i to u grad kojeg ja mnogo volim a u kojem vi stanujete. Mostar. Grad slučaj već osam godina. Nema izbora, nema investicija makar na onoj "strani" gdje su većinski stanovnici Bošnjaci. Ali zato imamo svakodnevne ispade rasizma i fašizma što na banderama što na raznim fasadama mostarskih zgrada. Ja vjerujem da ste umorni od pitanja šta, kako dalje? Pa vas želim upitati ovo: Ima li Mostara, ili mi sada živimo sjećanje na neki prošli grad Mostar?

Mi se sjećamo Mostara. To znam potpuno sigurno, jer mlađi ljudi, oni koji danas imaju ispod 25 godina, većinom još nisu ni vidjeli onu "drugu stranu" grada! Oni nemaju sjećanja na Mostar, a mi im sjećanje ne možemo prenoseći ga u pričama i opisima, i anegdotama o suživotu uliti u glavu. Mostar je dokaz da se pojam podijeljenog grada, obzirom na nekoć "podijeljeni Berlin", proširio. Podijeljeni Berlin je bio pregrađen "Berlinskim zidom" koji je istodobno bio državna granica Istočne i Zapadne Njemačke, a Mostar to nije. Mostar nema Zida, i nije podijeljen među dvjema različitim državama, niti u dva različita i suprotstavljena ideološka bloka. On je paradigma "ludačke košulje" u koju su odjenuli našu domovinu. Ako se "slučaj Mostara", doveden u dugotrajno bezakonje isključivo krivnjom Međunarodne zajednice posredstvom visokih predstavnika, ne razriješi, ne znam šta će biti s Bosnom i Hercegovinom.

Sada ćemo iz Mostara preći malo sjevernije, u grad u kojem ja stanujem, a koji bi trebao biti glavna, prije svega kulturna čaršija. Riječ je naravno o Sarajevu u kojem se nalaze sve značajne kulturne institucije. Jedna od njih je i udruženje pisaca BiH. Svjedoci smo da je prije par godina na čelo te institucije došao uvaženi književnik prof. dr. Dževad Karahasan. Pale su i krupne riječi, obećane su nekakve reforme, promjene, a onda je dotični profesor skupa sa institucijom koju predstavlja "ispario" iz javno-kulturnog života. Zašto je to tako i kome to odgovara?

Društvo pisaca Bosne i Hercegovine dovedeno je, tijekom njegovog mandata, u dublju sjenku nego što se slutilo kad je preuzeo kormilo. Borba za bolje statusno mjesto Društva u našoj institucionalnoj nomenklaturi, u dejtonskoj BiH, borba je s vjetrenjačama. Ministarstva koja skrbe o institucijama te vrste, postala su gluha i slijepa. Pa vidite da na njihove oči, iz srednjoškolskih čitanki nestaju ne jedan, nego svi, "ključni bošnjački pisci", među kojima je i Karahasan, svjetska književna zvijezda. Čudi me da se samo Društvo, i to književno, o tome još ni jednom jedinom riječju nije očitovalo. Nisam pročitao ni da se izjasnio PEN BiH, koji je inače bio vrlo hitar u svojoj brzopletosti u nekoliko zadnjih godina. U tom smislu su se ogriješile obje institucije svojom glasnom šutnjom, ali Društva pisaca posebno - jer je staleško udruženje. Volio bih da je Karahasan i o tom progovorio, kao što je lijepo i mudro govorio o temama politike. Ova je tema bila nužna! Možda je "nije upratio", obzirom da pretežan dio godine boravi izvan zemlje. 

Ipak, temeljne djelatnosti Društva su sačuvane, časopis "Život" i festival "Sarajevski dani poezije", što je u oklonostima u kojima Društvo djeluje, doduše minimum, ali kojim ne smijemo biti nezadovoljni.

Mediji u našoj zemlji obično kada žele "naružiti" intelektualce koriste frazu "intelektualci šute". Da li zaista ima smisla da vi i još neke vaše kolege koji imate iskustva i već izgrađeno ime, dajete svakodnevne komentare na obične i proste cajke, koje režiraju cirkusanti koje mi sasvim pogrešno nazivamo političarima?

Intelektualci uopće ne šute! I slažem se u potpunosi s vama – intelektualci ne smiju raditi posao političara, nego je nužno da, ako već progovore, procjenjuju njihov rad i posljedice tog njihovog (ne)rada. Po svemu sudeći, treba ih kritikovati, i to bez milosti. Intelektualci nisu njihove sluškinje, nego njihovi učitelji. A to da "intelektualci šute", otkuda to i zašto se ponavlja u "specifičnim" vremenima. To je jedna mrzovoljna premisa koja vuče porijeklo iz boljševičkih vremna kad su političari označavali u svojim govorima dvije vrste intelektualaca "građanske" (koje su sustavno bagatelisali) i "poštene intelektualce". "Pošteni intelektualci" bili su samo oni koji su pripadali "partiji i pokretu", a oni drugi "prirodni neprijatelji".

Zašto se u svakom političkom vremenu "prozivaju" intelektualci i nabija im se na nos da šute?! Prozivaju ih oni koji su ih otjerali u materijalnu bijedu svojim glupostima i svojim bahatim držanjem. Trebalo bi pitati, pa gdje su intelektuaci u političkim strankama, u ministarstvima i uopće u vladajućim strukturama! Nema ih. Tamo su poslušnici, "pošteni intelektualci", koji nerijetko među najvećim referencama imaju da su hadžije ili znaju turski jezik. Po društvenom statusu intelektualaca (osim "poštenih"!) možete procijeniti stanje jednog društva. A stanje je da su ih doveli na rub egzistencije, zajedno s niskoplaćenim radnicima, studentima i penzionerima. Među nezaposlenima, ogroman je postotak školovanih, obrazovanih i mislećih mladih ljudi, intelektualaca različitih pogleda na život.

Dragi profesore svjedoci smo da evo više od decenije na našoj javnoj i kulturnoj sceni vlada uski krug ljudi koji je u potpunosti preuzeo kontrolu na svim fondovima, institucijama ali i manifestacijama koje bi imale neku značajnu društvenu i kulturnu težinu. Gledajući to iz tog ugla kakve su zaista šanse za onu grupu koju bi mogli nazvati mladi ili mladi pisci ako hoćete?

Ta "vječna grupa" koju će samo smrt rastaviti od fondova (o kojoj je dosta pisao A. Sidran, a i ja sam je poimenično spominjao), i sad "dodjeljuje" sredstva za izdavačke stimulacije, otkupe knjiga za biblioteke, tutne nešto manifestacijama u "provinciji" poput "Slovu Gorčina"... Ako su slučajno ti arbitri i pjesnici po vokaciji, i sami sudjeluju u tim manifestacijama uzimajući honorare od organizatora kojima su te iste novce oni i dodijelili kao milostinju. 

I za kraj jednom prilikom sam vas pitao, koje knjige bi čovjek trebao čitati kada ima mogućnosti za to. Vi ste mi tada odgovorili da su klasici uvijek najbolji izbor. Čitajući klasike da se primjetiti, a to je naglasio i sam Krleža, da čovjek u zadnji par hiljada godina, iako se tako čini, nije dovoljno napredovao. I dalje su tu razne pošasti kao što su robovlasništvo i trgovina ljudima. Krleža bi rekao da jedina pametna stvar koju je čovjek uspio napraviti u zadnje tri hiljade godina jeste lula za duhan. U tom duhu želim vas pitati ima li nade za knjige u ovoj formi koja je sada nama poznata s obzirom na ogroman uticaj tehnike koji se svakodnevno dešava pogotovo na izdavačkom polju?

Mislim da ljudi čitaju istu količinu slova kao i prije novih elektronskih oblika u kojim se plasiraju informativni i književni tekstovi. Razlika je samo u kvaliteti, čita se bez selekcije i bez volje, ili spremnosti) za estetsko uzbuđenje. Neosporno je da se knjige u klasičnom obliku sve manje kupuju, a samo se u nuždi (zbog lektire) koristi internetska biblioteka. Statistike pokazuju da je usporen donedavni rast  proizvodnje e-knjiga, što signalizira da klasična knjiga, mada u najavljenom "izumiranju", nije mrtva i nije našla zamjenu u rukom i dlanovima, neopipljivom izdanju. 

Razgovarao: Muhamed Kovačević

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU