26te18xfps1keibvl6litphuqrt 810x506

Goran Bogdan
Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

Nije problem kako nas prikazuju u stranim filmovima, problem je to što sami tako živimo. Pogledajte BiH, Srbiju, Crnu Goru, ali i Hrvatsku: zasigurno sami sebe ne vidimo kao Švicarsku, vidimo se kao Balkanci, kao zemlje krvi i meda, i nama je to slatko

Piše: Bojan Munjin za Portal novosti

S glumcem Goranom Bogdanom, koji je karijeru započeo u Zagrebačkome kazalištu mladih, a značajnu popularnost stekao u filmovima kao što su ‘Sonja i bik’, ‘Takva su pravila’, ‘Agape’ i drugima te u domaćim i stranim TV serijama, razgovaramo o glumi na filmu i u kazalištu, njegovome rodnom Širokom Brijegu, prokletstvu Balkana i Oliveru Frljiću.

Zbog vaše zauzetosti na filmu i u TV serijama jedva smo uspjeli dogovoriti ovaj razgovor: je li naporno letjeti sa snimanja jednog kadra na drugi, iz studija u studio?

Znate što, nije naporno, osjećam se najcjelovitijim dok sam u takvom ritmu i kad radim. Navikao sam na dinamičan život i osjećam se nekako ispunjenim, jer tada sve ima smisla i svi drugi aspekti mog života su ostvareni. Budem, naravno, i umoran, ali volim, kako bi se reklo, akciju, tada se osjećam mirnim. Glumim posvuda i to mi je uzbudljivo. Film predstavlja svojevrsno ispunjenje mog sna: zahvaljujući njemu proputovao sam svijet i još sam pun pozitivne energije u vezi njega.

Kakva je razlika stajati pred kamerom i stajati na pozornici?

Posljednju godinu ne glumim u ZKM-u, na neplaćenom sam dopustu jer sam potpuno zaokupljen filmom. Sve više shvaćam da volim proces rada na filmu, volim set, odnosno taj prostor snimanja u kojem je sve tako zanimljivo. Proces rada u kazalištu je drugačiji, delikatniji: pozornica od tebe traži alate da bi ti igralo čitavo tijelo, a kamera hvata detalje i jako je osjetljiva na glumčevu laž. U kazalištu moraš raščlaniti i secirati čitavu sliku, stvoriti neku matematiku uloge, biti pomalo i dramaturg i režiser i psiholog, a u filmu moraš više u cjelini osjetiti lik koji igraš.

Pokušavam se osloboditi povijesti

Nedavno ste igrali u svjetski poznatoj TV seriji ‘Fargo’, prije toga u britanskom krimi-serijalu ‘The Last Panthers’. Kako je, u odnosu na naše sirotinjske uvjete, u visokoprofesionalnim filmskim produkcijama zapadnog svijeta?

Lako je glumiti kad je sve postavljeno na svoje mjesto, a ti moraš biti koncentriran samo na to da svoj posao obaviš do kraja. Onda profesionalno možeš daleko otići, sav titraš i ispunjen si tim osjećajem jer vidiš da se i drugi jednako tako trude. Igrajući u takvim produkcijama osjećao sam se kao na prvoj godini akademije, kao da se opet probudio sav taj žar za glumom. Na snimanju vlada i nekakva olimpijska atmosfera u kojoj u tri ključne sekunde moraš dati sve od sebe: sve je napravljeno tako da kao glumac daješ svoj maksimum.

U ‘Fargu’ igrate kriminalca sa slavenskog istoka. Nedavno ste rekli da našim glumcima stalno daju takve uloge jer sebe ne znamo predstaviti u boljem svjetlu: može li se paradigma o ‘ludim Balkancima’ ikako popraviti i promijeniti?

Može se reći da smo poznati jedino po sportu i crnim kronikama. Nije problem kako nas prikazuju u stranim filmovima, problem je to što sami tako živimo u cijeloj ovoj regiji. Pogledajte Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, ali i Hrvatsku: zasigurno sami sebe ne vidimo kao Švicarsku, vidimo se kao Balkanci, kao zemlje krvi i meda, i nama je to slatko. Zato je veliko pitanje koliko nas događaji i povijest mijenjaju.

U beogradskoj TV seriji ‘Senke nad Balkanom’, koja opisuje turbulentne političke događaje između dva rata, glumite komunističkog atentatora Mustafu Golubića: kako vam izgleda ta burna povijest ‘na kotačima’?

Svi smo mi sudionici te povijesti, dalje ili bliže: posttraumatski sindrom osjećamo u Hrvatskoj i 25 godina nakon posljednjeg rata. Kad je započeo imao sam 12 godina i nisam bio direktno pogođen, ali čitav je moj život obojan njime, pogotovo poraćem i poviješću koja nimalo nije blaga, što i današnji događaji pokazuju. Pokušavam se, kako znam i umijem, osloboditi te povijesti, biti slobodan, raširiti krila i napredovati, živjeti svoj život danas, a ne u prošlosti. Pokušavam biti optimističan i okrenut budućnosti, što nije uvijek lako, ali se trudim. Bitno je da je ta odluka i ta odgovornost na nama: hoćemo li živjeti slobodno ili ostati žrtvama geografije i ideologije.

Kako reagirate kad uđete u diskusiju s ljudima zarobljenima u traumama prošlosti?

Nastojim ne biti uzak i tražim priliku da se usprotivim, ali poštujem svačije mišljenje i svačije probleme. Nastojim ne biti isključiv, ali ako ja dajem priliku drugima da govore ono što misle, i za sebe tražim pravo da govorim onako kako mislim. Stalno gledamo probleme oko nas i slušamo to škrgutanje zubima, no kad se primjerice potežu ta nacionalna pitanja, smatram da su ona puno dublja od toga nacionalnog bijesa na površini ili da nisu samo to. Ta su pitanja generirana socioekonomskim problemima koji zapravo sputavaju ljude i njihove frustracije i lako se prebacuju na nacionalni plan. Mislim da je to jedna laž ili jedna igra u kojoj smo svi žrtve.

Na što točno mislite kad kažete da su naši ljudi sputani?

Zatrpani svim tim problemima, mi smo neslobodni ljudi: puni smo straha jer smo zastrašivani nevoljama, ideologijama, poviješću i okolinom. Danas imamo demokraciju, a i dalje nismo slobodni. I ja sada, dok razgovaram s vama, razmišljam kako će određena publika shvatiti moje riječi. Veliko iskustvo iz serije ‘Senke nad Balkanom’ bila mi je spoznaja da se povijest kod nas neprestano ponavlja. Zato se paradigma o ‘ludim Balkancima’ može popraviti jedino ako budemo neprestano učili, educirali se i obrazovali i kao društvo i kao pojedinci. Mislim da smo jako spori u tom svladavanju povijesti.

Biti na filmu često znači i biti vrlo popularan. Kako se nosite s popularnošću?

Najprije, ono što se mora reći u najboljoj namjeri jest to da je kazalište na određeni način elitistička umjetnost i da je stoga film puno popularniji od teatra. U ZKM-u jednu večernju izvedbu može vidjeti 270 ljudi, a prvu epizodu ‘Senki nad Balkanom’ pogledalo je dva milijuna i tristo tisuća gledatelja samo u Srbiji. A kako se ja nosim s popularnošću? Mislim da sve ovisi o tome koliko čovjek sam želi pristati na to blještavilo popularnosti. Mene popularnost nikad nije zanimala i nikad joj nisam pridavao veće značenje. Popularnost držim podalje od sebe, biram ono što hoću i što neću, pa s popularnošću nemam nikakvih problema.

Osnivač ste West Herzegowina Festa u Širokom Brijegu: o kakvom je festivalu riječ?

To je festival književnosti, glazbe, slikarstva, filma i kazališta. Već se 15 godina bavim tim festivalom i u početku je to bila, kako bi se reklo, dobra fora – da se družim s ljudima koje često ne viđam, a i taj duh zaigranosti svih tih ljudi na jednom mjestu je lijep. Isprva smo moj najbolji prijatelj i ja organizirali festival tako da smo putovali s njime od grada do grada, a onda je to postalo prenaporno, pa smo posljednjih jedanaest godina samo u Širokom Brijegu. Festival raste i postaje bitnim, naročito u BiH gdje vlada prilično velika suša kulturnih sadržaja, i stoga se prilično ponosim njime.

Prijeteća ruka iznad nas

Koliko je povijest o kojoj razgovaramo prisutna u tim krajevima i kako primjerice stoji Široki Brijeg na razmeđu dobra i zla, historije i sudbine?

Tako da je ta povijest ondje još prisutnija nego u ostatku regije: u tim krajevima nešto kronično kulja i podrhtava. Kad čitam Andrićev roman ‘Na Drini ćuprija’, vidim da je on te ljude ogolio do kosti i opisao ih kao grub narod, da je zamalo brutalno prikazao mnoge događaje, ali se nakraju kod njega osjeća toplina i prisnost s tamošnjim ljudima. Zato se i osobno vraćam domaćim piscima poput Meše Selimovića, Andrića, Derviša Sušića ili Darija Džamonje, jer oni te ljude razumiju, a ja s njima dijelim uvjerenje da su svi oni u suštini dobri i da nose dobrotu u sebi. U Bosni neprestano nema mira, ali mislim da je problem u tome što su ljudi ondje kroz povijest neprestano bili gaženi i ugnjetavani, pa kod njih svaka mana može postati vrlinom. I nema među njima politički neosviještenih, iako ta osviještenost često može značiti političku zatrovanost. To su ljudi koji nisu imali povijesne mogućnosti da u svoj život akumuliraju puno ljubavi, a već su se rađali s nekim teškim računom koji je napravio netko prije njih. Navikavaju se na taj život, stoljećima evoluiraju i nakraju ipak ne uspijevaju biti slobodni.

Trideset kilometara od Širokog Brijega je Međugorje: što mislite o tom vjerskom fenomenu?

Kao prvo, u Međugorje dolaze stotine hiljada ljudi iz cijelog svijeta i to je dobar primjer snalažljivosti domaćeg naroda kojem je ono i mogućnost preživljavanja, ali i jako dobar primjer posvećenosti svih tih posjetitelja, od Italije do Japana, jednom svetištu. Bez obzira na to je li netko religiozan ili nije, Međugorje je mjesto pozitivne energije, a takvim ga čine tamošnji ljudi. Kao dječak sam oko osam puta hodočastio u Međugorje, a negdje sam čitao da je više od 600 ozdravljenja vezano uz to mjesto, što se u toj atmosferi može i osjetiti. Ljudi koji dolaze onamo stvaraju taj osjećaj svetosti samo svojom vjerom.

Zašto je kod nas vjera toliko ispolitizirana?

Zato što kod nas ne postoji sloboda bilo kakvog izbora. Mislim tu na povijest prije rata, no taj se oslobađajući pomak nije zbio ni nakon rata. Smatram da je to stoga što je strah prva stvar koja nam je oduvijek stavljana u ruke. Na primjer, naša vlada nije servis građana kao što bi trebala biti, nego funkcionira po sistem ‘kadija te tuži, kadija ti sudi’: riječ je o tome da stalno osjećamo neku nevidljivu prijeteću ruku iznad nas, pri čemu bilo koja intimnost intime nije moguća. Kod nas postoji mudrost otvorenih očiju: svatko pazi što će onaj drugi reći, što će misliti okolina i isplati li mu se misliti ili vjerovati ovo ili ono. Temeljna nesloboda u nas funkcionira kao oblik kulture. Zbog straha se opraštaju korupcija i kriminal i dopušta se da ti crkva ili politika ulaze u spavaću sobu. Strah umanjuje i etičnost pojedinca, koji se ne usuđuje suprotstaviti, koji će prevariti kad zatreba i neće biti pošten jer se to ne isplati. S druge strane, iznenadit će te svojom dobrotom mimo svih računa; ta je bipolarnost, u umjetnosti primjerice, neiscrpno vrelo inspiracije.

Je li vam u Hrvatskoj itko išta lošega kazao zbog toga što glumite u beogradskoj TV seriji?

Moram reći da nisam ovdje imao loših iskustava zato što igram u srpskoj seriji. A i kad bi bilo onih koji bi mi to zamjerali, ne bih za njih želio znati, jer takve ne uvažavam.

A kad biste imali djevojku iz Beograda, što bi bilo da je dovedete u Široki Brijeg?

E za to bi me posebno baš bilo briga! Ponosan sam na to što igram u Beogradu, Sarajevu, Podgorici i drugdje, ponosan sam na to što se mogu družiti i komunicirati s ljudima iz različitih sredina i to je moje temeljno uvjerenje. U Beogradu u posljednjih sedam godina, koliko ondje radim, nisam doživio nijednu neugodnu situaciju.

Vaš posljednji hrvatski film je ‘Agape’: o čemu govori?

Bez obzira na marketinške najave i komercijalne ciljeve, to nije film o pedofiliji u Crkvi: svećenik kojeg igram nije počinio nikakav zločin, to je film o drugima i drugačijima, o lakoći osuđivanja i težini zaista etičnoga zaključivanja. To je i film o današnjoj Hrvatskoj, u kojoj su desničari percipirani kao primitivci bez zuba koji ližu oltare, a ljevičari kao mrzitelji Hrvatske. Mislim da se u nas olako lijepe etikete i rade generalizacije, a stvar je u tome da svatko treba imati pravo reći što misli.

Što mislite o Oliveru Frljiću?

Oliver Frljić je moj prijatelj i s njim sam radio dvije predstave. Kad je riječ o njegovim predstavama – uz ostalo i ovoj najnovijoj koja je podigla toliko prašine – zamislimo samo što bi se dogodilo kad bi se one zabranjivale. Zabrane nisu cilj razvoja jednog društva. Čak i kad bi Oliver bio jedini kojeg smetaju određene deformacije u našem društvu, morao bi imati pravo govoriti o njima. A pogotovo on ima pravo govoriti o društvu toliko podijeljenom da upravo stoga treba i zaslužuje njegove predstave.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU