vodoodbrana n1 e1513508071475

Zrak opasan za zdravlje, prometni kolapsi i nestanci vode: to su samo neki od dugogodišnjih problema koje su prisiljeni preživljavati stanovnici Sarajeva. Iako je većina opravdano bijesna zbog situacije, taj se bijes teško pretvara u borbu koja vodi promjeni.

Upravo o pitanjima organizacije takve borbe razgovarali smo sa Svjetlanom Nedimović iz sarajevske inicijative Jedan grad, jedna borba.

Proteklih mjeseci, organizirano je nekoliko prosvjeda vezanih uz problem distribucije vode u Sarajevu. Otkud u tom gradu problemi s vodom i kakvu ulogu u tome ima privatizacija, odnosno koncesije na vodocrpilišta?

Zapravo je organizovana cijela kampanja, Vodoodbrana Sarajeva, u sklopu koje je protest bio samo jedan element. Što se tiče problema vodosnabdijevanja, kao i npr. gradskog prevoza, dalo se primijetiti da su komunalne usluge zanemarivane od rata. Od urbanizma smo vidjeli samo eksploziju gradnje u funkciji land-bankinga i bez ikakvog obzira prema ograničenjima postojeće infrastrukture. Situacija se međutim pogoršala zadnjih godina kada su sredstva za Vodovod, tačnije rekonstrukciju problematične mreže, iz inače vrlo pristojno velikog kantonalnog budžeta – drastično srezana. Tako da imamo gubitak vode iz cijevi oko 75%, i prekomjerno crpljenje iz postojećih izvorišta, a odsustvo ulaganja u nova uprkos studijama koje su još osamdesetih godina 20. vijeka zaključile da su neophodni novi izvori. Svaka sušna godina bila je problematična, npr. 2012. godina – samo se ove godine “desio narod” pa nije prošlo kao i obično, u čekanju kiše.

Stranke na vlasti, pri tome prvenstveno Stranka demokratske akcije koja gotovo da nikad od 1990. godine nije bila van vlasti, najveći su krivac. Dovođenje stranačkih ljudi, bez ikakvog radnog iskustva i znanja, slaba organizacija unutar preduzeća, isisavanje javnog novca preko tendera a za račun firmi stranačkih klanova – sve to je iscrpilo komunalna preduzeća. Sve to vrijeme društvo nad njima nema nikakve mogućnosti nadzora. Demokratija koju nam je donijela ova tranzicijska demokratizacija nas je učinila taocima naših zastupnika u institucijama i njima nadređenih klanova – demokratski mehanizmi koje smo kao društvo uživali prije 1990. godine u mnogome su bili znatno više demokratični za veći broj ljudi tamo gdje je to možda i najbitnije, na radnom mjestu i u lokalnoj zajednici. O tome svjedoče dokumenti iz npr. 1970-ih godina upravo u slučaju sarajevskog vodovoda. Nasmijava pri tome činjenica da su neki od tih dokumenata zapravo izvještaji Svjetske banke – doslovno hvalospjevi socijalističkom upravljanju, koje se zadnje tri decenije sistematski ocrnjuje, proglašava “nedomaćinskim” i neefikasnim.

Što se koncesija tiče, tokom kampanje je izbilo na vidjelo i postalo jasno velikom broju nas kako sve može meandrirati privatizacija: od gubitka društvene kontrole nad društvenim dobrom, preko koncesija na vrela, do javno-privatnog partnerstva (JPP) koje listom podržavaju međunarodne organizacije, strane ambasade i domaće vlasti kako bi profitabilni dijelovi javnih preduzeća bili faktički privatizovani, a svi troškovi pali na teret države i društva. Posebna priča je potpuno nekontrolisano crpljenje javnog resursa za profit kapitaliste što nam se prikazuje kao investicija. Reklo bi se, investicija u najcrnju budućnost “vodenog” ropstva, a s vremenom vjerovatno i nečije vodene kolonije.

Nakon više mjeseci polemika o vodoopskrbi, kantonalne vlasti su ipak najavile rješavanje problema, odnosno obnovu mreže koja će se navodno financirati kreditom Europske banke za obnovu i razvoj. Imaju li Sarajke i Sarajlije povjerenja u najave odgovornih?

Kredit je u međuvremenu odobren. Mislim da je, pored radova na obnovi, veoma bitno pitanje ko će ga otplaćivati i da li će se pokušati iskoristiti to opterećenje za Vodovod kao osnova za privatizaciju u vidu već spomenutog javno-privatnog partnerstva. Za te se aranžmane inače obučavaju državni službenici na raznim nivoima vlasti, maksimalno ublažava regulativa i pumpaju se ogromni novci iz međunarodnih krugova, dok kojekakvi konsultanti svako malo iskoče s “pouzdanim analizama” da je JPP jedino rješenje za komunalni sektor. Nepovjerenje prema vlastima je u ovom slučaju politički vrlo zdrav pristup.

Inače, treba reći da je uz kredit, Sarajevo opet dobilo i vodu, non-stop. Bez obzira na uobičajeno lamentiranje nad odsustvom masa na ulicama, pokazalo se da za neka postignuća nije potrebna masa nego dobro organizovana i osmišljena kampanja. Takve kampanje mogu donijeti ne samo kratkoročne pobjede nego i pomak ka razvoju političke svijesti društva van okvira nametnutih tranzicijom.

Za resurse pod društvenom kontrolom

Spomenula si Vodoodbranu Sarajeva kao ključnog aktera u borbi za vodu. Kako je ona nastala, koje su joj aktivnosti i ciljevi?

Vodoodbranu kao kampanju su pokrenula tri kolektiva (uslovno rečeno), Jedan grad, jedna borba kao nestranačka i neregistrovana politička organizacija; Eko akcija kao udruženje građana i Borba za život kao dosta labava mreža u formi građanske inicijative. Takav hibrid se pokazao vrlo efikasnim – npr. tamo gdje vas poredak koči jer se niste registrovali kao NVO, uskoči organizator koji ima registraciju.

Ciljevi su jednostavni i staju u naš slogan: Voda narodu! Malo smo se u tom sloganu poigrali pozdravom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Ali ta je igra proizvela vrlo ozbiljnu poruku, istovremeno evokativnu i progresivnu, poruku koja upućuje na neposredni problem redukcija vode ali i ono što bi trebao biti generalni cilj: društvena kontrola, upravljanje i svojina nad onim što je društveno dobro. Drugim riječima, vodu moramo imati, pitku i čistu, 24 sata dnevno svaki dan, svi u gradu – pristup vodi ne smije zavisiti od nečije finansijske situacije. Istovremeno međutim voda i vodosnabdijevanje moraju ostati društveno dobro i mora se raditi na vraćanju kontrole društva nad tim dobrima, jer trenutno i jedno i drugo kontrolišu stranke – što je takođe jedan vid privatizacije, ali privatizacije upravljanja.

Kampanji samoj međutim prethodile su tri godine pomnog praćenja poteza vlasti, jer smo još 2014. primijetili da po mjesnim zajednicama SDA agituje za bojkot plaćanja računa. Pazite, na vlasti praktično dvije i po decenije, zaposjeli sva javna preduzeća – a agituju za građanski neposluh. Jasno nam je bilo iz toga da ide scenario kao s fabrikama koje su poslije rata naprasno proglašene neprofitabilnim i rasprodate, naročito kako je region preplavljen projektima privatizacije u komunalnom sektoru. A prethodno će vodosnabdijevanje biti dovedeno u krizu, da bi ljudi kao spas dočekali privatizaciju. Ne može se ipak tek tako pokrenuti ovakva kampanja – društvo je dovedeno u stanje u kojem se reaguje samo ako postoji neposredan povod. Morali smo čekati pravi trenutak.

Iako se najčešće spominje samo protest, a bio je samo jedan, kampanja se odvijala preko mjesec dana, iz dana u dan, i obuhvatila cijeli spektar aktivnosti: informisanje javnosti i bitku protiv spinova i “alternativne stvarnosti” koju kantonalne vlasti kreiraju; kontekstualizaciju problema – mnogi nisu imali predstavu o tome da urušavanje komunalnih preduzeća otvara vrata novom talasu privatizacije; širu mobilizaciju – potpisivanje poziva Skupštini itd.; korištenje institucionalnih kanala za prijedloge i zahtjeve – npr. ovdje nedovoljno korišteni vid radikalizacije opozicije (nedovoljno se koristi, mada treba reći da se i oni teško radikalizuju, ali eto, vrijedi pokušati); možda najbitnije – angažman samih ljudi koji se inače ne smatraju političkim aktivistima ili radnicima.

Za nešto više od mjesec dana uspjeli smo pokrenuti vlasti, natjerati i skupštinu i vladu Kantona Sarajevo da ovo shvate kao prioritet, naprave plan hitnih mjera, te da odmah izdvoje sredstva iz budžeta (oko 5 miliona eura) za početak rekonstrukcije, a uz to i vratiti u javni prostor bar ideju društvenog dobra, te začetak problematizacije upravljanja tim dobrom u nekakvim uskim krugovima – npr. skupština najdragocjenijeg javnog preduzeća kao što je Vodovod i kanalizacija, broji svega 3 člana.

Nevezano uz ovu konkretnu kampanju, ako gledamo vijesti iz BiH ili slušamo izjave regionalnih i međunarodnih dužnosnika, čini se kao da se svi bh. problemi vrte oko broja entiteta i izbornih modela. S druge strane, BiH službeno spada među najsiromašnije zemlje kontinenta što pogađa stanovnike bez obzira na postojeće administrativne i druge podjele. Također, očito je da ne nedostaje ni izraza nezadovoljstva situacijom. Kako se u tom kontekstu organizirati oko socijalnih pitanja i početi rješavati stvarne životne probleme?

Lakonski odgovor na ovo kako – politički se organizovati za političku borbu. Ali za takvo organizovanje mora se raščistiti s iluzijama, suočiti se s tim da je ovo društvo opasno preodgajano i uspješno preodgojeno tokom prethodne tri decenije a ne se zanositi slavnom prošlošću. Shvatiti da prečica nema. Nije uopšte isključeno da su ove generacije političkih radnika tek most ka nečem snažnijem. Valja se i s tim pomiriti, što nije lako.

Na koncu, k masama, što bi Lenjin rekao, uvijek k masama, a ne kukati što nema tvornica pa da razvijemo crveni barjak i povedemo proletarijat. Ima se šta raditi do toga.

Pripitomljavanje aktivizma

Pripadaš organizaciji Jedan grad, jedna borba koja je proizašla iz pobune 2014. godine i tadašnjih plenuma. Kako u toj ekipi sada s odmakom gledate na te događaje prije tri godine, a onda i na budućnost borbe za socijalnu pravdu u BiH? Drugim riječima, koja su iskustva i strateški zaključci?

Iskustva teško da ovdje mogu pobrojati, počevši od već pomenutog suočavanja sa sadašnjošću koju smo silno podcijenili. A ono što mi osjećamo unutar organizacije jeste koliko smo se mijenjali i koliko smo se politički razvili – nije to još uvijek dovoljno vidljivo izvana, ali mislim da se polako počinje nazirati. Cilj jeste izgraditi vaninstitucionalnu političku snagu, otvoreno ljevičarsku, koja će biti u stanju proširiti politički prostor i borbe van stranačkih krugova i polako oslobađati društvo od posljedica inženjeringa depolitizacije. Ne robujemo pri tome nikakvim utabanim stazama, vrlo spremno i zabasamo pa nešto neočekivano naučimo jer smo svjesni koliku opasnost predstavlja rigidnost i kako i veoma mlade organizacije upadnu u okoštavanje, čime se učine politički impotentnim.

U svojim nastupima inzistirate na tome da ste društveno-politička organizacija, a ne “nepolitična građanska udruga” i da se bavite borbom, a ne “zagovaranjem”. Proizlazi to iz nezadovoljstva ograničenjima “civilnog društva” i njegovom projektnom logikom te je li to svjesni zaokret prema političkom organiziranju zajednice (community organizing, što bi rekli Englezi) kao alternativi?

Često čujemo da bismo trebali ukloniti tu odrednicu, da je arhaična. Lično smatram da već imamo dobar dio stanovništva za koji je to sasvim nov termin, a koji baca sasvim drugačije svjetlo na politiku i političku borbu. Jeste, “pripitomili” su nas prethodnih decenija, ogadili nam politiku ovim višestranačkim zastupanjem u političkom odlučivanju i strogo projektovanim “civilnim društvom”, ali konačno smo u trenutku kada mnogima postaje jasno da nije problem politika no nametnuti model politike. Tako da – jeste, ovo je svjesni zaokret ka političkoj borbi za kolektiv koji će o sebi i svom životu izravno odlučivati. Najteže u toj borbi nisu blokirani institucionalni kanali i normativni okvir tome potpuno nenaklonjen – već to što smo kao društvo godinama uvjeravani i na koncu uvjereni da je to nemoguće.

Kad smo kod ograničenja djelovanja, u BiH kao i u drugim zemljama različiti krajevi različito reagiraju na probleme. Tako je i borba u Sarajevu naravno drugačija od one u npr. Tesliću ili Ljubuškom. Kako prevazići te razlike, ne samo u ovom etničkom, nego i u smislu urbanog/ruralnog?

Mislim da je ta podjela urbano/ruralno, bar u BiH, možda i prestroga ili preoštra – kako je uništena i rasprodata industrija, predgrađa Sarajeva npr. imaju karakteristike i jedne i druge sredine. Što se tiče prevazilaženja razlika, mislim da ni tu nema prečice. Mi smo to iskusili. Svašta smo nešto probavali još od plenuma. Pri čemu smo morali prihvatiti da Sarajevo mora biti veoma oprezno, jer je previše toga u ovoj zemlji skrojeno prema Sarajevu (eventualno i prema Banjaluci) e da bi se dobronamjernost sarajevskih inicijativa podrazumijevala.

Ono što sada pouzdano znamo jeste da smo se pogubili jedni za druge u svemu ovome, a pri tome uopšte ne mislim na ono što se naziva “etničkim podjelama”. Ne, jednostavno se ne znamo a između zajednica su dignuti zidovi nadležnosti i budžetskih razlika. Veze su otanjile, svedene na formalno, ugovorno i striktno lično. Poimanje društva razvodnjeno je tako do nepostojanja.

U takvoj situaciji, ne smije se robovati šablonima djelovanja i organizovanja – jasno je da bi bilo bitno izgraditi jaku, široku i masovnu organizaciju, ali budući da to ne ide preko noći, treba nuditi pomoć drugim organizacijama u njihovim borbama i pomagati im da se grade za nešto više od pukih spontanih direktnih akcija. Tako se učimo zajedno, a izbjegavamo da neka krovna organizacija docira ili da se ujedinjujemo na ispraznim parolama koje nemaju nikakvog utemeljenja u politički svjesnom i ideološki izgrađenom zajedništvu. Pomislimo li da je za zajednički politički rad dovoljno da neko s vremena na vrijeme stavi srp i čekić na fesjbučki profil ili dva puta spomene antifašističku borbu naroda i narodnosti, završićemo na politički nedorečenim i strateški potpuno nefunkcionalnim platformama i sa nekakvom političkom pješadijom poluosviještenom za ono što radi i poluuvjerenom u to, što je onda uvijek idealan plijen za desnicu.

Nikola Vukobratović - Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU