Čovek zaista umire. Zato se smrti i plaši. Jedino je živo biće koje od smrti zazire. Jer, samo za njega smrt je konačan nestanak.
Članci
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu.
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme?
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Godinama, još od ranoga detinjstva, duboko u sebi verovao sam da u nekoj od istanbulskih ulica, u kući posvema nalik našoj, živi neki Orhan sasvim sličan meni, moj dvojnik, neko isti kao ja. Ne sećam se otkud i kako mi se prvi put javila ta pomisao. Zacelo je u meni nastala kao plod dugotrajnog procesa sazdana od nesporazuma, slučajnosti, igara i strahova. Da bih vam ispripovedao što sam osećao kad se ta uobrazilja počela javljati, priču moram otpočeti trenutkom kad sam je prvi put najjasnije osetio u sebi.
Bajke kao što su „Lepotica i zver“ i „Ramplstilskin“ prvi put su zapisane u 18. i 19. veku, ali najnovija studija pokazala je da su zapravo nastale hiljadama godina ranije, a neke su se prepričavale čak i u bronzanom dobu, i to na nekom odavno izumrlom indo-evropskom jeziku, piše britanski Gardijan.
Veoma rasprostranjena zabluda, ukorijenjena u popularnoj kulturi, da stvorenu kreaturu nazivamo Frankensteinom uzela je maha od prvog izdanja – dok je to zapravo ime njegovog stvaratelja, Victora Frankensteina. Stvorenje ostaje bezimeno, spominjano samo kao čudovište, stvor, demon ili nesretnik.
Otišao je onako kako je živeo – s blagim osmehom.
Virdžinija Vulf je rođena u Londonu, 25. januara 1882. – kraj reke Uz kod Rodmela. Bila je engleska književnica i jedan od ključnih autora narativnog modernizma i osnivač feminističke književne kritike.
Na današnji dan, 22. januara 1788. godine u Londonu u ulici Holles, rođen je lord Bajron
Ne treba nas čuditi što je Marija Čudina slabo poznata široj javnosti, a još manje to što većina nas nikada nije čula njezino ime tijekom školovanja, iako je zastupljena u gotovo svim antologijama hrvatske suvremene poezije. Marija Čudina nema nevinije ruke, nema domovinu ni Boga, treperavu ljubavnu čežnju ni nostalgiju. Njezino pismo nije autobiografsko niti žensko pismo, već Poezija čistih koncepata.
Ivan, agnostik, pripoveda jednu zgodu iz 16. veka bratu Aljoši koji se zamonašio. Hrist je, prema pripovedanju, ponovno došao, ne na kraju vremena, nego tada, u 16. veku. Prolazi gradskim ulicama Seville „jer je poželeo bar na čas obići decu svoju i to upravo tamo gde heretici gore na lomačama“.
Pronašli smo sobu i stranca-stanara, koji se bez problema složio da nas devetero budemo njegovi cimeri. On je Danac i zove se Johans. Brzo smo se sprijateljili pa i zavoljeli.
Svojstvo novoga društva jeste količina... Srednjovekovni svet je bio kvalitativan: vreme se nije merilo, živelo se u odnosu na večnost, a vreme je bilo ono prirodno vreme čobana, buđenja i odmora, gladi i jela, ljubavi i rasta dece; bilo je to vreme konkretno i vitalno, domaće, žensko... Ni prostor se nije merio, i mere likova na slici nisu odgovarale niti odstojanju niti perspektivi, nego hijerarhiji.
Visoko mišljenje o poeziji Izeta Sarajlića iskazali su i mnogi drugi poznati pjesnici – Evgenij Jevtušenko, Melih Dževdet, nobelovac Josif Brodski, Alfonso Gato i drugi. Blaže Koneski, prvo ime makedonske poezije, govoreći o Izetu Sarajliću kao o jednom od onih rijetkih pjesnika današnjice koji su uspjeli da “stvore svoj sopstveni model pjesme”, kaže: ” u krugu moje lektire ja ne vidim, osim Sandberga, drugog pjesnika koji se toliko približio proznom iskazu a pritom djelovao takvom poetskom neposrednošću.”