Ova knjiga, kao i sve knjige na svetu, govori o traženju sreće, kaže nam autor u posveti, pre početka. A početak je pesimističan: gorki stihovi iz Kur-ana koji uokviruju delo govore da je svaki čovek uvek na gubitku. Derviš, šejh Ahmed Nurudin, narator i subjekt, gotovo lirski, sreću nije našao. Suočen sa smrću, traga za smislom svog postojanja, svodi račune sa samim sobom, pravi rezime jedne napete duhovne borbe.
Članci
"Ovo je čisti pakao. U satniji je najviše 30 vojnika. Nikad nismo prošli kroz ovakav pakao. Nažalost, ne mogu pisati o svemu. Ako sudbina dopusti, jednog dana ću ti pričati o tome. Staljingrad je jedno veliko groblje za njemačke vojnike. Broj žrtava raste iz dana u dan..."
Ritam, dah, pokora... Za koga, za mene? Sigurno ne, nego za čitatelja. Piše se zamišljajući nekakvog čitatelja. Kao što slikar slika zamišljajući onoga tko će gledati sliku. Kad povuče potez kistom, odmakne se dva-tri koraka i proučava učinak: to jest, gleda sliku kako bi je, uz primjereno osvjetljenje, mogao promatrati gledatelj dok joj se bude divio kad bude visjela na zidu.
Moderno osećanje sveta pomera težište sa metafizičkih na etička pitanja, prevashodno na odnos između sveta i čoveka. Taj odnos Kami sagledava bez religijskih predrasuda i u njemu vidi apsurd.
„Izvanredna duševna stanja koja izaziva opijenost pravi su raj u odnosu na bljutavost svakodnevice.“
Alice Walker je spisateljica, pjesnikinja i feministkinja, široj publici najpoznatija po romanu "Boja purpura" objavljenog 1983. godine za koji je osvojila Pulitzerovu nagradu.
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
Za one koji ga ne poznaju, recimo da je heretik u papučama, koji se nikad nije skrivao iza autoriteta katedre, već je izdašnom retorikom i načitanom polifonijom oživljavao duh mediteranske agore i uspješno ga prenio na pograničnu zonu srednjoeuropske kulture. U nacionalističkim previranjima sedamdesetih, u vrijeme kad je – tako kažu! – zarez na pogrešnom mjestu donosio ozbiljne penale, Igor Mandić je svojom spremnošću za okršaj na bjelini papira postao simbolom za instituciju javnog intelektualca i čovjeka od pera. Nađeno među Mandićevim koricama se ne zaboravlja, znaju svi koji su čitali „Prijapov problem“ ili esejistiku koja je nastajala u sinkronoj konkurenciji sa žanrovskim provokacijama, a sada je tu „Praskozor(je) u suton naših dana“, nova knjižna zbirka eseja najnašiljenijeg „prgavca“ među intelektualcima.
Postoje i takvi predmeti, sasvim beznačajni, za koje počinjemo da osećamo bezrazložnu ljubav. Možda ona potiče od oseta ugodnosti koji imamo kada ih držimo u ruci.
Čovek zaista umire. Zato se smrti i plaši. Jedino je živo biće koje od smrti zazire. Jer, samo za njega smrt je konačan nestanak.
I neka vaše najbolje bude za prijatelja.
I ako mora upoznati vašu oseku, neka upozna i vašu plimu.
Jer, što vam je prijatelj da biste ga tražili da s vama ubija vrijeme?
Potražite ga uvijek da oživite vrijeme.
Godinama, još od ranoga detinjstva, duboko u sebi verovao sam da u nekoj od istanbulskih ulica, u kući posvema nalik našoj, živi neki Orhan sasvim sličan meni, moj dvojnik, neko isti kao ja. Ne sećam se otkud i kako mi se prvi put javila ta pomisao. Zacelo je u meni nastala kao plod dugotrajnog procesa sazdana od nesporazuma, slučajnosti, igara i strahova. Da bih vam ispripovedao što sam osećao kad se ta uobrazilja počela javljati, priču moram otpočeti trenutkom kad sam je prvi put najjasnije osetio u sebi.
Bajke kao što su „Lepotica i zver“ i „Ramplstilskin“ prvi put su zapisane u 18. i 19. veku, ali najnovija studija pokazala je da su zapravo nastale hiljadama godina ranije, a neke su se prepričavale čak i u bronzanom dobu, i to na nekom odavno izumrlom indo-evropskom jeziku, piše britanski Gardijan.