Što filmovi poput Wonder Woman, Pitch Perfect 2 i The Beguiled imaju zajedničko? Svima su redateljice žene, prikazuju uglavnom ženske likove i nedavno su bili kritizirani jer su poslužili kao primjer bijelog feminizma

oskarwhite

(Foto: YouTube/Screenshot)

Što filmovi poput Wonder Woman, Pitch Perfect 2 i The Beguiled imaju zajedničko? Svima su redateljice žene, prikazuju uglavnom ženske likove i nedavno su bili kritizirani jer su poslužili kao primjer bijelog feminizma, u kojem je naglasak na bijelim ženama, više nego, a čak i nauštrub, crnkinja i žena drugih rasa. Unatoč činjenici da su mainstream kritičari/ke bili/e oduševljeni/e nekim od ovih 'feminocentričnih' filmova, mnoge kritičarke crnkinje i kritičarke drugih rasa su postavile pitanja o upotrebi rasističkih stereotipa i nedostatka rasne raznolikosti. Obzirom da crne kritičarke postaju istaknutije u medijima, ovo je rasprava koja će se opet povesti.

Film Wonder Woman je zaradio preko 700 milijuna dolara i dobio odlične recenzije, ali počelo se govoriti o nedostatku inkluzivnosti žena drugih rasa. Pitch Perfect 2 je također bio uspješan film, zgrnuvši preko 200 milijuna dolara, no redateljica Elizabeth Banks je izazvala pomutnju prozvavši Stevena Spielberga da nikad nije režirao feminocentričan film, pritom zaboravljajući njegovu filmsku adaptaciju The Color Purple, koji se fokusira na crnkinje američkog juga (ovo je zapravo bila dvostruka greška zato što, iako je Pitch Perfect 2 imao uglavnom ženske likove, kritiziran je zbog 'casual racism' i upotrebe rasističkih stereotipa). Nedavno je Sofia Coppola, redateljica filma The Beguiled, priznala da je izbacila iz kanona likove crnkinja iz svog filma o Građanskom ratu zato što je htjela istražiti rodnu dinamiku umjesto rasne. Kritike je uglavnom dobila od žena drugih rasa, pogotovo crnih spisateljica i korisnica društvenih mreži.

Internet ne bi bio internet da se nisu razvile kritike oko već spomenutih kritika. Urednice Mary Sue su objavile kolumnu u kojoj su rekle da crnkinje koje kritiziraju Banksinu izjavu nisu shvatile što je ona htjela reći, fokusirajući se na činjenicu je li Spielberg napravio jedan film sa ženom kao glavnom ulogom (kasnije su se ispričale zbog neshvaćanja važnosti koju je The Color Purple imao/ima za crnkinje). Website Birth.Movies.Death također je objavio članak protiv kritike bijelkinja od strane pretjerano osjetljivih crnkinja, opširno citirajući članak novinara Daily Beast, Ire Madisona III (koji je crnac) koji ispituje standarde na kojima držimo sve bijele redatelje/ice, manje-više reducirajući kritiku na "ne očekuju previše od bijelih redatelja/ica".

Svi su ti argumenti zapravo poput dobronamjernih izlika. Bijeli redatelji i redateljice kulturni su producenti/ce pa stoga sve što oni/e produciraju i stvaraju, može i treba biti kritizirano. Baš kao što su filmovima, knjigama, televizijom i drugim oblicima mainstream medija povijesno dominirali bijeli muškarci, područje kritike je također odavno igra bijelog muškarca.

Jedna od ljepota interneta je njegova funkcija velikog ekvilizatora, omogućavajući marginaliziranim glasovima, uključujući one crnkinja, da pronađu nova sredstva izražavanja i širu publiku nego ikad prije. Ono što se kolokvijalno zove "Black Twitter" postalo je sila s kojom nema šale; platforme poput podcasta, blogova i YouTube kanala dovele su do dubinskog istraživanja problema vezanih uz rasu i društvenu pravdu. Kulturna kritičarka i Twitter korisnica @ReignOfApril je vrhunski primjer toga koliko daleko to može ići, zato što je njezin hashtag #OscarsSoWhite, koji je naglasio rasne nejednakosti u najprestižnijoj ceremoniji dodjele filmova, doveo do potpunog preispitivanja sustava glasovanja Akademije i značajnog poticaja kako bi diverzificirala svoje članove.

Obzirom kako sve više crnih kritičarki dolaze na svoje, s glasovima koji se čuju, počinjemo sve više vidjeti primjere snažnih kontrasta između onoga što bijele/i recenzetkinje/ti misle i onoga što crne recenzentkinje misle. To je rezultiralo u sukob kritičara/ki, pri čemu su mainstream web stranice često imale zbilja različite poglede na materijal, a nekoliko ih je izdavalo isprike nakon ignorantnih recenzija, koje su uzimale u obzir stvari kao što su rod, ali ne i rasu.

Za bijelu/og kritičarku/a ili čak za crnog muškog kritičara, Coppolin opus od šest filmova s jakim ženskim ulogama bi mogao nadvladati Spielbergov jedan film sa snažnom ženskom ulogom, no za crnkinju kritičarku, Spielbergov opus o jednom filmu s kompleksnim glavnim likom crnkinje – i cijelim nizom sporednih crnih ženskih uloga - nadmašuje Coppolin opus od nula filmova s glavnim ženskim ulogama druge rase. Potrebna nam je raznolikost u kritikama jer razne gledateljice imaju različite interese, stoga je na kritičarkama/ima da započnu razgovor o tim problemima.

I ne samo da raznolikost kritika koristi ignorantnim bijelim kulturnim producentima/cama, već ona također pruža crnim umjetnicima/ama kritiku od strane ljudi koji zapravo razumiju njihovu kulturu. Nedostatak raznolikosti kritike nije služio kreatorima/cama drugih rasa, koji često svoja djela pronalaze pogrešno shvaćana, počevši od kritičara/ki restorana do umjetničke kritike. U području koje daje bijelim autorima/cama previše prostora, a autoricama drugih rasa premalo, porast broja crnkinja koje su kritičarke pomak je koji će samo pogodovati industriji zabave - i njegovoj publici.

Autor: Seren Sensei, nylon.com

Prevela i prilagodila: Mia Vodopija, Libela

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU