Stanislav Petrov, čovjek koji je te davne 1983. spasio svijet, u jednom trenutku kaže “Ja nisam heroj, ja sam samo bio na pravom mjestu u pravo vrijeme.” Upravo je ova izjava vrlo zabrinjavajuća jer u ovakvoj situaciji nikada se ne može biti siguran koliko se krivih ljudi može naći u krivo vrijeme na krivom mjestu, a dovoljna je samo jedna kriva procjena.

petrov

Piše: Almir Methadžović

Ovog mjeseca u kinima širom SAD-a se počelo s prikazivanjem dokumentarnog filma danskog režisera Petera Anthonyja, Čovjek koji je spasio svijet „The Man Who Saved the World“ (2014), koji rekonstruiše jedan od potencijalno najopasnijih trenutaka u istoriji čovječanstva. Naime 26. septembra 1983. godine, u jeku napetih odnosa između SSSR-a i SAD-a uzrokovanih sovjetskim obaranjem južnokorejskog putničkog aviona, u kojem je poginuo veliki broj američkih državljana, došlo je do incidenta koji je mogao prouzročiti nuklearni rat između ove dvije supersile.

Taj dan se na svom uobičajenom radnom mjestu sovjetskog sistema upozorenja od raketnog napada nalazio dežurni oficir, potpukovnik Stanislav Petrov. Kada se oglasio alarm koji je ukazivao da je u tijeku raketni napad na SSSR, potpukovnik Petrov je u kritičnim okolnostima i pod ogromnim pritiskom, odlučio da alarm proglasi greškom što je spriječilo automatski sovjetski protunapad. Dakle Petrov je u dramatičnoj situaciji taj dan spasio svijet.

U ovom dokumentarcu koji kombinuje fikcijsku rekonstrukciju, arhivske i savremene snimke, sada već vremešni djeduška Petrov uvjereno izjavljuje: „Da ja u tom trenutku nisam pravilno odlučio, poginulo bi vrlo mnogo ljudi.“ Bez obzira o neposrednoj količini ljudskih žrtava koje je mogla prouzročiti njegova eventualna pogrešna procjena, jedno je sigurno, nakon nuklearnog incidenta ovakvog tipa, planeta Zemlja više ne bi bila prikladna za život.

Na žalost ova situacija u kojoj je sudbina svijeta ovisila o jednom čovjeku i njegovoj procjeni nije prva, a vrlo moguće ni zadnja! 1962. godine za vrijeme Kubanske krize, svijet je također bio na rubu uništenja. Naime, zbog instaliranja sovjetskih nuklearnih raketa na teritoriju Kube, SAD su proglasile blokadu ove karipske države i bukvalno je odsjekle od ostatka svijeta. Naravno, Sovjeti nisu pristali na blokadu zbog čega su se njihovi brodovi i dalje kretali prema Kubi. Svaki, pa i manji, incident između sovjetskih i američkih brodova je mogao da dovede do rata. Za vrijeme tih trinaest oktobarskih dana 1962., po svemu sudeći, SAD i SSSR su čovječanstvo više puta dovodile na ivicu propasti.

Najkritičnija situacija je bila kada je američka mornarica identificirala sovjetsku podmornicu B-59 u međunarodnim vodama te je pokušala istjerati na površinu dubinskim bombama. Kapetan sovjetske podmornice, koji igrom slučaja nije bio u kontaktu s Moskvom, je zaključio da je počeo rat zbog čega je odlučio uzvratiti nuklearnim napadom. Srećom u nesreći, među oficirima se nalazio kapetan druge klase Vasilij Arhipov, bez čije dozvole se nije moglo koristiti nuklearno oružje. U situaciji kritične međuljudske napetosti, Arhipov je uspio odvratiti ostale oficire od napada na američke ciljeve, čin koji ga svrstava u istoriju kao još jednog čovjeka koji je spasio svijet.

Razvoj događaja tog kriznog oktobra 1962. je inače dobro rekonstruisan u američkom blockbusteru Trinaest dana „Thirtheen Days“ (2001), ali u njemu se ne spominje herojstvo Vasilija Arhipova; vjerovatno jer dio priče u kojem sovjetski oficir spašava svijet od nuklearnog holokausta, a koji je inicirala mornarica SAD-a, ne bi bio dobro primljen u američkoj javnosti.

Tijekom Hladnog rata ali i kasnije, slični incidenti i nesreće su bili brojni. Taj isti kapetan Arhipov se 1961. godine nalazio na Sovjetskoj podmornici K-19 koja je poznata po incidentu u kojem je skoro došlo do taljenja jezgre nuklearnog reaktora. Ova zamalo katastrofalna nesreća, prilikom koje je Arhipov primio veću dozu radijacije, je opisana u još jednom napetom američkom filmu „K-19: The Widowmaker“ (2002).

Godine 1966. američki bombarder B-52 koji je nosio četiri nuklearne bombe sudario se s drugim avionom i srušio u blizini andaluzijskog sela Palomares u Španiji. U filmu „Men of Honor“ (2000), koji opisuje samo dio ovog incidenta, glumac Cuba Gooding Jr., je kao vojni ronilac zadužen za vađenje četvrte bombe koja se nalazila u Sredozemnom moru i koja je pronađena tek nakon osamdeset dana od pada aviona. Ovaj film, iako zaista srceparajuća priča o borbi jednog Afroamerikanca protiv rasističke strukture unutar američke mornarice, potiskuje u drugi plan činjenicu da je radijacija na mjestu pada bombi godinama bila između 2500 do 3000 puta veća od normalne. Španija i SAD se još uvijek pogađaju oko detalja čišćenja zone Palomaresa.

Bilo kako bilo, zdravorazumska logika dovodi do zaključka da je kriznih nuklearnih situacija bilo malo više od previše, tako da je kraj Hladnog rata početkom devedesetih u tom smislu zaista bio razlog za slavlje (osim kod nas naravno!). Ali na žalost, SAD su iskoristile priliku urušavanja SSSR-a, te su kršeći obećanje dano tadašnjem sovjetskom vodstvu, integrirale većinu graničnih s Rusijom zemalja u NATO, što je ove dvije međusobno odbojne sile opet dovelo u opasan bliski kontakt. Po tom obrascu koji je kulminirao u Ukrajini prošle godine je počela nova vrsta Hladnog rata čiji je ishod nemoguće prognozirati.

Jedno je sigurno, situacija se zaoštrava; kako NATO tako i Rusija se ponovo naoružavaju, kontinuirano provode vojne vježbe, ali i vode „proxy“ ratove u Ukrajini i Siriji, koji će uskoro u izvjesnom smislu prevazilaziti rutinu prošlog Hladnog rata. To jeste, skorim ruskim angažmanom u Siriji će po prvi put, otkako su se nuklearno opremile, američke i ruske oružane snage direktno „intervenirati“ u jednoj zemlji na suprotnim stranama. U takvoj situaciji prelaz iz „proxy“ u otvoreni rat dvije nuklearne sile je samo pitanje pogrešne procjene. Pored toga, ruski strateški bombarderi nakon dvadeset godina ponovo lete svakodnevno nad Atlantikom pa ih NATO-vi borbeni lovci neprestano presreću. Već su bile situacije u kojima su se u zadnjim momentima izbjegavale kolizije suparničkih letjelica. Sve to, uključujući ratnohuškačku retoriku ruskih i američkih jastrebova, navodi na ozbiljno razmišljanje.

Iz tog razloga američka premijera dokumentarca, Čovjek koji je spasio svijet, je odlično programirana u vrijeme ubrzanog pogoršavanja odnosa između ove dvije zemlje. Preostaje samo vidjeti koliko će film utjecati na javno mnijenje u SAD-u ali i šire. Poznato je naime da je tema nuklearnog rata doživjela svojevrsnu društvenu prekretnicu još 1983. nakon emitiranja američkog televizijskog filma Dan poslije „The Day After“. Taj film je zbog dramatične priče i slikovitosti katastrofalnih posljedica nuklearnog rata imao najveći psihološki učinak na američku javnost u danom trenutku. Postoje indicije koje ukazuju da je ovaj film zgrozio predsjednika Ronalda Reagana. Po navodima njegovih saradnika on je otvoreno prezirao nuklearno oružje, zbog čega je moguće da mu je Dan poslije samo dodatno uznemirio maštu i što je imalo, kakvog-takvog, utjecaja na njegove kasnije političke odluke u vezi s ovom temom.

Stanislav Petrov, čovjek koji je te davne 1983. spasio svijet, u jednom trenutku kaže “Ja nisam heroj, ja sam samo bio na pravom mjestu u pravo vrijeme.” Upravo je ova izjava vrlo zabrinjavajuća jer u ovakvoj situaciji nikada se ne može biti siguran koliko se krivih ljudi može naći u krivo vrijeme na krivom mjestu, a dovoljna je samo jedna kriva procjena.

Izvor: tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU