Španjolski režiser Nacho Vigalondo u svom najnovijem filmu „Colossal“ svjesno naglašava američku egocentričnu predstavu o samima sebi te je vješto pretvara u subverzivnu pripovijest

790x450colossal movie

Postoji jedan diskurs koji smo svi prešutno prihvatili: Amerika je moralna vertikala planete. Oni su ti koji određuju ko su antagonisti našeg vremena; njihovi ratovi su opravdani floskulom da je SAD najbolja država na svijetu; a njihova demokratija je ta na koju se ostale države trebaju ugledati (iako često kaska za mnogim načelima koja su u drugim demokratskim društvima neupitna, pa i implicitna u postojanju uređenog društva. Vidi: zdravstveno osiguranje).

Razlog tome ne leži u nekoj apstraktnoj svjetskoj zavjeri, nego u konkretnoj (skoro banalnoj) ekonomskoj i vojnoj dominaciji koju ova država ima nad ostalim u svijetu. SAD je imperija našeg doba, te kao takva ona pored navedenih dominacija posjeduje još jednu koju često zanemarimo, a koja je izuzetno bitna. Kulturna dominacija ili kulturni imperijalizam je aspekt američke nadmoći koji, predvođen Hollywoodom, svakodnevno formira našu sliku o drugom, o svijetu, i, što je najvažnije, o SAD-u kao neupitnom protagonistu čovječanstva.

Zahvaljujući mašineriji Hollywooda, Amerikanci u svojim rukama drže moć narativa, moć pripovijedanja kojom ne opisuju kakav je svijet, nego ga njome konstruiraju u našim glavama onakvim kakvim žele da bude. U vezi s tim, palestinski intelektualac i kulturalni kritičar Edward Said u uvodnom dijelu svoje knjige Kultura i imperijalizam iz 1993. godine piše: „Moć da se pripovijeda, ili da se blokira nastanak drukčijih pripovijesti, veoma je značajna za odnos kulture i imperijalizma, ona konstituira jednu od glavnih veza među njima.“

Španjolski režiser Nacho Vigalondo u svom najnovijem filmu „Colossal“ svjesno naglašava tu američku egocentričnu predstavu o samima sebi, te je vješto pretvara u jednu subverzivnu pripovijest o odnosu koji Amerika kao imperijalna (pa i neokolonijalna) sila ima prema ostatku svijeta.

Ukratko: Gloria (Anne Hathaway) je neuspjela i nezaposlena spisateljica koja se bori sa alkoholizmom, uslijed čega je njen dečko Tim (Dan Stevens) izbacuje iz svog njujorškog stana. Gloria je tako prisiljena da se vrati u svoj mali rodni grad, gdje se susreće sa svojim prijateljem iz školskih dana Oscarom (Jason Sudeikis). Oscar je zapošljava u svom baru, što ne pomaže u rješavanju njenog problema s alkoholom.

Nakon odrađene smjene u baru, Gloria se rano ujutro vraća kući i usput zaspi na klupi pored jednog dječjeg igrališta. Istovremeno, u glavnom gradu Južne Koreje, Seoulu, pojavljuje se ogromno čudovište koje svojim nezgrapnim pokretima uništava zgrade i okruge grada. Gloria ubrzo shvati da postoji zastrašujuća veza između nje i tog čudovišta koje terorizira stanovništvo metropole na drugoj strani planete. Nakon nekoliko pokusa, ona shvati da je dječje igralište u njenom rodnom gradu na neki nepoznat način povezano sa Seoulom, te da se, kad god ona zakroči na to igralište, čudovište pojavi i imitira sve njene pokrete.

Uvidjevši tu vezu, ona odluči da s Oscarom podijeli svoje otkriće. Skupa odu na igralište kako bi mu demonstrirala taj fenomen. Sutradan otkriju na vijestima da se pored čudovišta u Seoulu pojavio i ogroman robot, za koji otkriju da se manifestira kad god Oscar zakorači na igralište.

Uslijed Oscarove ljubomore što Gloria u njemu ne vidi ništa više do prijatelja, on počinje da je ucjenjuje prijetnjama kako će uništavati Seoul ukoliko ona odluči da se vrati svom dečku Timu.

Već u samoj premisi filma možemo uočiti jednu jasnu metaforu čiji odjek od početka do kraja radnje postaje sve jasniji i jači. Pojava čudovišta, koja izaziva enormnu medijsku pažnju u svijetu, je u provincijalnom američkom gradu tek izgovor da se stanovništvo okupi u lokalnom baru kako bi bili zabavljeni tuđom nesrećom. Gosti bara iz noći u noć prate na velikom ekranu uništenja na drugom kraju planete, držeći pivo u ruci i spekulirajući o tome kako bi se problem mogao riješiti, dok je istovremeno uzrok problema zapravo u njihovom dvorištu.

Oscaru je zabavno hodati po dječjem igralištu i time izazivati katastrofu u nekoj dalekoj zemlji. Gloria je, međutim, deprimirana tom moći i svim silama pokušava zaustaviti Oscarovu sadističku zanimaciju, kojom uzgred ostvaruje svoj lični interes, tj. zadržavanje Glorije uz sebe. Uspostavljanjem ovakve dinamike između likova, Vigalondo na brutalan način ogoljava jednu istinu o američkom društvu, koja je rijetko prikazana u holivudskim filmovima. Pišući o moći, francuski filozof Michel Foucault je često naglašavao kako su znanje i moć neraskidivo povezani, s tim da Hubert Dreyfus i Paul Rabinow u svojoj knjizi Michel Foucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics navode jedan Foucaultov citat iz lične komunikacije prema kojem je on rekao da ljudi znaju šta čine; često znaju zašto čine ono što čine; ali ono šta ne znaju je šta prouzrokuje ono što čine.

Prema tome, jedino opravdanje koje bi Oscara moglo odriješiti grijeha je njegovo neznanje o posljedicama prouzrokovanim ostvarivanjem ličnih interesa. Međutim, autor filma Vigalondo mu to ne dopušta. Oscar je zahvaljujući internetu, cjelodnevnim vijestima i izvještajima o uništavanju itekako svjestan smrti i uništenja koje prouzrokuje, ali ga to ne sprječava u poduhvatu da dođe do svog ličnog cilja. Jer, zaboga, šta je to njemu malo prohodati dječjim igralištem?

Ovo postavljanje dječjeg igrališta naspram ostatka svijeta je nemoguće ne dovesti u vezu sa američkom vojnom politikom. Film Colossal naglašava diskonekciju prosječnog Amerikanca od horora koji se svakodnevno dešava na tuđem tlu; nemogućnost poistovjećivanja sa žrtvama tog horora prouzrokovanim djelovanjem njihove države; te perverznom tumačenju označitelja kao što su rat i nesreća u kolektivnoj svijesti američkog društva. Rat je za njih uvijek nešto što se dešava „negdje tamo“; ne u ulicama kojim njihova djeca idu u školu; ne u gradovima u kojima žive i rade, pa im je stoga mnogo lakše uzeti tu riječ u usta nego što je mnogim drugima.

Vigalondo je na maestralan način upravo to pretočio u posudu iz koje se čak i Amerikanci mogu napiti; tačnije: u film koji svojom suptilnom subverzivnošću trenutno (skoro neprimjetno) osvaja američku publiku. Da li će ovaj „mali narativ“ uspjeti parirati velikom narativu Hollywooda? Čisto sumnjam. Ali je izuzetno bitno da postoji. Pogotovu kada je u obliku skoro pa savršenog filma.

(Ernad Osmić, Prometej.ba)

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU