2srbenka

Prije nego što se po bespućima interneta razvije polemika između ljudi koji nisu ni gledali film, vrijedi utvrditi neke osnovne činjenice. „Srbenka“ nije film o Aleksandri Zec, odnosno nije samo o njoj. Nije ni film o hrvatskim ratnim zločinima nad civilnim srpskim stanovništvom čiji je Aleksandra Zec najupadljiviji, nikako i jedini primjer. Formalno, u pitanju je dokumentarac o predstavi „Aleksandra Zec“ u režiji Olivera Frljića koja Aleksandru Zec stavlja u širi kontekst zločina, nesnošljivosti i često podgrijavanih, jednih te istih, rasprava tko je komu i što radio za vrijeme rata.

Međutim, za Nebojšu Slijepčevića, predstava je samo polazište za propitkivanje kako se hrvatsko društvo odnosi prema pripadnicima srpske manjine na svim razinama. Kako to obično biva s ogledalima ove vrste, slika koju ćemo vidjeti nije uvijek lijepa.

Valjalo bi se nakratko i upoznati s osobama navedenim u prethodnom pasusu. Aleksandra Zecbila je dvanaestogodišnja djevojčica iz Zagreba, srpske nacionalnosti. Ubijena je koncem ratne 1991. godine, u Zagrebu. Njeno ubojstvo se teško može nazvati planiranim, više je nespretno izvedeno stjecajem okolnosti da je Aleksandra, kao i njena majka, vidjela ubojstvo svoga oca Mihajla (koje je bilo planirano). I pored priznanja neposrednih počinitelja, za to smaknuće nitko nije osuđen, a počinitelji, inače pripadnici parapolicijske jedinice, u određenim krugovima, poput onih koji će rigati mržnju u komentarima pod ovaj tekst i relativizirati stvari pitajući „a šta sa …?“, i dalje slove za ratne heroje. Njihovi motivi, bili oni nacionalistički ili oportuni, savršeno su nebitni, a sam zločin je i dalje predmet kojekakvih relativizacija i lakmus papir može li se hrvatsko društvo nositi sa zločinima počinjenim u njegovo ime.

Oliver Frljić je kazališni redatelj koji se uglavnom bavi političkim teatrom, provocirajući reakcije javnosti i otvarajući debate o neuralgičnim točkama svakog post-jugoslavenskog društva ponaosob. Mete koje cilja, bilo u osobnom, bilo u pojmovnom smislu, lako su uočljive, pa su i reakcije po pravilu burne. U Srbiji je, recimo, postavio predstavu „Zoran Điniđić“ koja se bavi sudjelovanjem državnih struktura i cjelokupnog društva u ubojstvu premijera. Mnogima se nije svidjelo što se bavi tom temom, baš kao što se mnogima u Bosni i Hercegovini nije svidjela provokativna predstava koju je tamo postavio.

 

Nebojša Slijepčević inače u projekt nije ušao s jasnom idejom da snimi dugometražni dokumentarni film s određenom temom, već mu je osnovni motiv bio taj da snimi probe u svrhu istraživačkog materijala za neke buduće projekte. Kako su se stvari razvijale, i na probama u smislu dinamike između redatelja i profesionalnih glumaca, djevojčica osnovnoškolske dobi izabranih za ulogu Aleksandre i njenih imaginarnih prijateljica s kojima ona iz groba razgovara, ali i u javnoj sferi (s obzirom da je predstava postala predmet kontroverzi i prije nego što ju je itko vidio), Slijepčević je dobio i puno materijala i puno smjerova u kojima može ići. On ima dara za pronalaženje priče, bilo da je tu riječ o nečemu naizgled laganom, sigurnom i ugodnom kao u njegovom dugometražnom prvijencu „Gangster te voli“ ili nečemu jako aktualnom i društveno važnom poput izbjegličkog stana u Zagrebu i odnosa njegovih stanovnika sa susjedima u kratkom filmu „Dragi susjedi“ prikazanom na prethodnom izdanju Liburnia Film Festivala.

Sam naslov „Srbenka“, međutim, nije autorsko djelo nijedne navedene osobe, već je vezan za anegdotu iz privatnog života jedne od mladih glumica. Naime, Nina je odrastala u Hrvatskoj godinama misleći da je i ona, baš kao i svi iz njene škole, Hrvatica, do te mjere da se šokirala kada je shvatila da je Srpkinja, pritom ne znajući ni kako se ta riječ slaže i izgovara. U društvu kakvo je hrvatsko, izgrađeno na ratnoj mitologiji, s nacionalizmom i klerikalizmom koji prožimaju svaku poru društva, od obrazovnog sustava do javnog diskursa, takvo nešto nije samo moguće, već je i vjerojatno. U nekom drugom, zdravijem društvu izborne kategorije poput vjerske i nacionalne pripadnosti bile bi nebitne. Međutim, zbog svoje nacionalne pripadnosti, Nina je već trpjela različite pritiske i uvrede od svojih vršnjaka i vršnjakinja. To je također moguće, kako zbog sasvim prirodne dječje surovosti, impulzivnosti i sklonosti korištenja prigodnih “argumenata” u svrhu potkrepljivanja svojih tvrdnji i emocija, ali je problem društva što im takve argumente ne samo nudi, nego ih na njih i navodi.

Svoja iskustva s porijeklom imao je i jedan od glumaca u predstavi, Nikola Nedić, koji je očevo ime Simo maskirao kvačicom na prvom slovu, krijući na taj način svoje porijeklo. Znači li to da Srbi u Hrvatskoj i preko 20 godina nakon rata moraju prolaziti kalvariju “izlaska iz ormara” i ispaštati za stvarne, preuveličane ili imaginarne grijehe nekih prethodnih generacija, prosudite sami. Film, međutim, počinje sa ženom iz publike i njenim svjedočenjem o šikaniranju koje je preživjela direktno u kameru, a indikativno je to što bi ona mogla biti ista generacija kao i Aleksandra Zec.

2srbenka 1

Nina se šokirala kada je shvatila da je Srpkinja, pritom ne znajući ni kako se ta riječ slaže i izgovara (FOTO: Srbenka)

Osim njenog, ostala svjedočanstva nisu izgovorena direktno u kameru po “talking heads” principu. Slijepčević ta svjedočanstva prekriva mračnim, zloslutnim i morbidnim kadrovima u kojima kamera, recimo, prelazi preko kovčega kao scenskog rekvizita. Pored toga, imamo i scene u kojima Frljić radi s glumcima na probama, ali i prekraja tekst u dogovoru s njima u svjetlu razvoja događaja u svijetu dnevne politike. Važne su i ritmički sjajno pogođene scene u kojima se glumci pred ogledalima u garderobama spremaju za predstavu ponavljajući glasno, često i agresivno, iste pokrete ili glasove.

U svemu navedenom važnu ulogu igra zvuk, odnosno njegov dizajn, okrećući „Srbenku“ u smjeru “feel bad” kinematografije. To ne samo da je sasvim u skladu s temom, odnosno temama, filma, već je i sasvim na tragu taktike koju Frljić primjenjuje u svojim predstavama. 

Još jedan značajan uspeh filma je upravo to da ga Frljić nije preuzeo, već u smislu društvene provokacije može ići ruku pod ruku s njegovim predstavama. „Srbenka“ je film na koji moramo imati reakciju, koji nas drma, tjera da osjećamo nešto i da se zamislimo.

Film je, nakon gostovanja na nekoliko domaćih i međunarodnih festivala, te nagrada na festivalu Visions du Reel u Nyonu i na Sarajevo Film Festivalu, sinoć imao svoju premijeru u riječkom Art-kinu, a ulaznice su bile rasprodane danima prije prikazivanja. U subotu stiže i u Zagreb, u kino Europa, gdje će biti i Slijepčević s kojim će nakon projekcije razgovarati još jedan izvrsni filmaš, Igor Bezinović. Nakon toga, film kreće u redovnu kino distribuciju i ne sumnjamo da će, sasvim neuobičajeno za dokumentarce, imati izuzetno veliku posjećenost.

lupiga.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU