Životopis Ivana Generalića impresivan je, iako ne kao i u većine ingenioznih ljudi. Rođen je 21. prosinca 1914. u podravskom selu Hlebine, koje u to vrijeme, dakle, prije 95 godina, ne samo da nije imalo asfaltnih cesta, nego bijaše u prašini ili blatu do koljena.

unknown title

Naoko sve je bilo jednostavno: otkad je znao za sebe, Generalić je crtkarao po svemu i svačemu, čak, ako je vjerovati pričama, i po starim “škarniclima” (papirnatim vrećicama) u koje su prodavači seoskog dućana upakiravali namirnice. 

Jedan je takav uradak dospio u ruke istaknutog akademskog slikara i pedagoga Krste Hegedušića, po ocu hlebinskog podrijetla, koji je prepoznao Generalićev talent, “uzeo ga pod svoje”, podučavao ga i usmjeravao kad bi iz Zagreba dolazio u to malo mjesto radi slikanja ili odmora. Rezultat njihove suradnje je bajkovita priča o Generalićevoj svjetskoj slavi, basnoslovnoj zaradi, utjecaju...

- No nije to baš bilo tako jednostavno, kako to izgleda nama danas - tvrdi Vladimir Crnković, ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu i, nedvojbeno, jedan od najuglednijih kritičara i teoretičara tzv. naivne umjetnosti, dakle i hlebinske škole, o čemu piše desetljećima i o čemu je objavio brojne knjige i monografije.

- Generalićev put prema zvijezdama, da to tako slikovito nazovemo, trajao je dugo. Prva poznata Generalićeva slika potječe iz prosinca 1930., kada je imao nepunih 15 godina. Prvi je put izlagao 1931. godine, na trećoj izložbi Udruženja umjetnika “Zemlja”, skupine akademskih slikara, kipara i arhitekata. To je najvažnija umjetnička grupacija u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata.

Zemljaši su, neprijeporno, relevantni i na širem svjetskom planu, međutim naša kulturna svijest nije dosad učinila dovoljno da bi to bilo šire prepoznato i shvaćeno. Na toj trećoj izložbi “Zemlje” Hegedušić je omogućio dvojici potpuno anonimnih mladića, Generaliću i Franji Mrazu, također hlebinskom seljaku-slikaru, da sudjeluju kao gosti. 

ImageHandler

Eksperiment

Po nekim indicijama, nastavlja Vladimir Crnković, Hegedušić je počeo raditi s Generalićem i Mrazem potkraj 1929. Najprije ih je učio crtati, olovkom i tušem, zatim slikati akvarelnim bojama, i - kada je odustao od Mraza, da ne elaboriramo sad ovdje podrobnije zašto se to dogodilo - počeo je Generalića poučavati u tehnikama slikanja uljem na platnu, a zatim temperama i uljem na staklu. 
- Sve je to počelo kao jedan osebujni eksperiment - pojašnjava Crnković. - Hegedušić se zainteresirao za takav “primitivizam” i “naivizam” jer to bijaše u duhu vremena, epohe. Podsjetimo da se od kraja XIX. st., a osobito u prvom i drugom desetljeću XX., počeo u Europi javljati interes za needucirane umjetnike.

Cijela druga polovica XIX. st. u znaku je umjetnosti “primitivnih” naroda: “crne” Afrike, umjetnosti južnih, mora, Polinezije i Tahitija. Podsjetimo tek na Gauguinov primjer... Kako objasniti takvu promjenu ukusa, traženje nevine, djevičanske Prirode, primordijalnih pejzaža? To je izazvalo golemi lom na svim područjima.

Do kraja XIX. stoljeća cehovske su grupacije likovnih umjetnika bile vrlo zatvorene. Jedan od prvih koji ne bijaše umjetnički educiran, koji nije imao završenu umjetničku akademiju, a dobio je mogućnost da izlaže, bijaše Henri Rousseau.

Podsjetimo, nadalje, da se potkraj XIX. i početkom XX. st. pogled sve više upire i u dječje slikarstvo, dječju umjetnost; dovoljno je spomenuti grupu umjetnika “Plavi jahač”, slikara Vasilija Kandinskog, ili Paula Kleea koji je više puta izjavljivao da bi želio biti “kao dijete, nevin, da ne zna ništa”. 

ImageHandler 1

U to isto doba dolazi do otkrića umjetnosti “luđaka”, mentalno hendikepiranih, među kojima je najpoznatiji primjer Adolf Wölfli. Neprijeporno, Krsto je Hegedušić znao za sve takve, a i mnoge druge srodne slučajeve, on bijaše vrlo informiran - ističe Crnković, potkrepljujući to konkretnim činjenicama:

- Krsto je od 1926. do 1928. boravio u Parizu kao stipendist Francuskog instituta u Zagrebu i pretpostavlja se da je vidio izložbu koju je Wilhelm Uhde priredio citiranoj prvoj grupi “primitivaca”, “naivaca”, te je upravo tako došao na ideju da pokuša u svojim Hlebinama naći talentirane ljude i provjeriti mogu li oni slikati. Što se tiče “škarnicla”, to je više mit nego povijesna činjenica.

Važno je upozoriti da su Generalić i Mraz do susreta s Hegedušićem preslikavali razglednice ili svetačke slike, a Krsto ih je savjetovao da to prestanu raditi, da se koncentriraju na ono što vide pred sobom i oko sebe, da gledaju i predočuju stvarni život svog sela.

Spomenuo bih još jedan, izrazito važan moment: kao lijevo orijentirani umjetnik, zainteresiran za socijalne i političke probleme, Krsto Hegedušić je pokušao tim svojim “hlebinskim eksperimentom” provjeriti mogu li neuki ljudi - ne zaboravimo da su i Generalić i Mraz imali samo po pet razreda osnovne škole - umjetnošću osvijestiti sebe i svoju sredinu. 

ImageHandler 2

Hegedušić kao mentor

Drugim riječima, Hegedušić je želio mijenjati društveno-političke i socijalne odnose pomoću umjetnosti. Do tog vremena, oko 1930., podsjeća nadalje Crnković, oko 85 posto stanovništva Hrvatske bijahu seljaci, među kojima bijaše velik broj nepismenih.

Prema tome, prosvjećivanje bijaše u žarištu svih interesa. Podsjetimo stoga i na pokret braće Radić, na njihovu ideološku podlogu i na njihovo djelovanje u stvarnosti. Bez njihova nauka i angažmana na seljačke mase vjerojatno ne bi ni ta seljačka komponenta u našoj umjetnosti, koju je osmislio Hegedušić, postala realnost, kaže gospodin Crnković, dodajući:

- Svojom populističkom politikom braća Radić željela su podizati kulturnu svijest naroda, željela su narod prosvijetliti i osvijestiti, kako bi ljudi mogli bolje živjeti. Podsjetimo nadalje da su u to vrijeme u brojnim selima otvorene čitaonice i knjižnice, širila se pismenost, u Zagrebu je Andrija Štampar osnovao Higijenski zavod kako bi se i na planu zdravstva izvršile radikalne mijene, željelo se da zdravstvo postane dostupno svima. I tako dalje. Drugim riječima: demokratizacija se počela manifestirati na svim razinama, pa i na razini kulture i umjetničkog stvaralaštva.

U takvom društvenom, socijalnom, političkom i kulturnom ozračju Hegedušić je otkrio Generalića, podupirao ga, djelomično učio, zašto to ne reći, pita se V. Crnković, i ističe:

- Do sada se često mistificiralo da je Generalić samouk, što nije točno. Generalić nikada ne bi postao Generalić da nije bilo Krste Hegedušića koji ga je osovio u metjeskom, zanatskom smislu, ali i u intelektualnom, stvaralačkom. Najranija Generalićeva faza, tzv. dječja, infantilna, koja traje od 1930. do 1932./33., obuhvaća slike njegova sela, ono što je gledao i vidio oko sebe. 

ImageHandler 3

Godine 1932./33. otpočinje jači utjecaj zemljaške ideologije, stilistike i poetike, što rezultira pojavom socijalno i/ili politički angažiranih djela. Tada nastaju i njegova prva remek-djela, kao što je “Rekvizicija”, iz 1934., gdje je prikazano kako žandari oduzimaju, plijene seljacima stoku, jer nisu platili poreze, ili “Đelečkovečka buna” iz 1936.

Generalić napušta zemljašku ideologiju i orijentaciju tek oko 1937./38. godine, kada se sve više okreće prema belkantizmu, larpurlartizmu, prema idealiziranim pejzažima svoga zavičaja. Upravo tad i počinje njegova nova stvaralačka faza, niz arkadijskih krajobraza, nastaju slike njegove idealizirane Podravine.

Kao najznačajnija djela tog doba Crnković izdvaja “Otok” (1940.) iz  galerije u Zagrebu i “Zubatanje listinca” (1943.), iz vlasništva Muzeja  umjetnosti u Zagrebu. U tim je djelima naracija gotovo u potpunosti nestala i sve se svodi na predočavanje ugođaja.

No ni te značajke, bez nekih novih, čak i bitnih izmjena, nisu trajale do kraja Generalićeva života. On je u svom stvaralaštvu imao više metamorfoza, tako razdoblje belkantizma traje do završetka Drugoga svjetskog rata, kada ga zahvaća, kao i niz naših umjetnika, socrealistička dogma. Tada slika traktoriste, “trudbenike” koji popravljaju putove,  zadružnog doma... Bijaše to jedna nametnuta slika života, koja, kako kaže V. Crnković, na svu sreću nije dugo trajala.

Godine 1953. seljačka umjetnička galerija uključena je u organizaciju Generalićeve samostalne izložbe u Parizu, koja je, podsjeća Crnković: 
- Doživjela je veliki uspjeh, ne samo kod kritike, nego i komercijalno. U vrijeme dominacije apstraktnih tečevina, Generalićeva osebujna figuracija doživljena je kao suštinsko osvježenje.

Od tog momenta i počinje Generalićeva svjetska karijera. Umjetnik se iz Pariza vratio u Hrvatsku s rasprodanom izložbom te će s vremenom postati jedan od najbogatijih ljudi u našoj zemlji. A sve je postigao samo zahvaljujući svom talentu, svojoj umjetnosti, svom umijeću i svojoj radinosti.

I. GENERALIC ZUBATANJE LIS thumb

Izvorna naivnost

Još tada Hegedušić i Generalić bijahu vrlo bliski prijatelji. Razišli su se nekoliko godina kasnije, za što postoji nekoliko razloga i objašnjenja. U tomu je nesumnjivo odigrao presudnu ulogu Miće Bašičević,povjesničar umjetnosti i likovni kritičar, koji je petnaestak godina vodio Seljačku umjetničku galeriju odnosno Galeriju primitivne umjetnosti.

- Dok je Hegedušić zagovarao da se slika ono što se vidi - nastavlja Crnković - Bašičević je smatrao da treba slikati i ono što se zamišlja, dakle važnost je pridavao i fantastičnim komponentama. Njegovo geslo bijaše: slikaj ono što vidiš, ali i ono što zamišljaš da vidiš. Za to, međutim, Hegedušić nije imao previše sklonosti, jer je kod njega sve bilo bazirano na realizmu i verizmu.

To je zasigurno jedan od razloga razlaza Hegedušića i Generalića. Generalić se priklonio Bašičeviću, jer je u njegovim napucima vidio šanse za svoje nove stvaralačke dosege. Usprkos tomu, godine 1955. Krsto Hegedušić izlaže na bijenalu u Sao Paulu zajedno sa svojom tzv. hlebinskom školom: Generalićem, Viriusom, Mrazom i Dolenecom, što je također bio velik uspjeh, nakon kojeg u stvari i počinje trijumf naše naive, odnosno hlebinska škola osvaja svijet.

Podsjetimo da je 1958. Generalić sudjelovao na svjetskoj izložbi “Pedeset godina moderne umjetnosti”, održane u Palais des Beaux Arts u Bruxellesu, koja bijaše, kako ocjenjuje Crnković, jedna od najrespektabilnijih i najkritičkijih izložaba moderne umjetnosti od početka do sredine XX. st. Iz ondašnje Jugoslavije na njoj su sudjelovali Krsto Hegedušić, Ivan Generalić i Petar Lubarda - među brojnim najvećim slikarima XX. st. Time je Generalić definitivno ušao u sam vrh svjetskog slikarstva.

- Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća Generalić ima ekskluzivni ugovor sa züriškim galeristom Brunom Bischofbergerom, koji mu je omogućio dodatni plasman na švicarsko, njemačko i englesko tržište umjetnina. Iako je to razdoblje kada se Generalić počeo i nepotrebno komercijalizirati, što svakako bijaše pogubno za njegovu umjetnost, nema nikakvog razloga da mu osporimo stvarnu, iznimnu vrijednost u ukupnim umjetničkim dosezima i doprinosima.

Sve do u duboku starost, Generalić je vodio računa i o svom gospodarstvu. Nekako baš u to vrijeme imao je običaj u svom dvorištu od letvica praviti sanduke za mrkvu i ostalo povrće i voće za zimu. Kao da je htio reći svijetu: Kaj sem bil, to sem i ostal! A što se tiče Generalićeva umjetničkog značenja, Vladimir Crnković zaključuje:

- Generalić je neprijeporno povijesno prvi, a usudio bih se reći, uz Rabuzina, i najveći slikar naive u svijetu. Dakako, uz Henrija Rousseaua koji je rodonačelnik cijeloga tog fenomena. Kod Generalića su jedinstvene, u prvom redu, njegova izvorna “naivnost”, elementarni “primitivizam”, osebujna lirika, koja je nakon zemljaške faze prešla u Arkadiju; to je svijet postojećeg, ali i svijet nepostojećeg, imaginarnog, sanjanog...

PIŠE ANĐELKA MUSTAPIĆ 
FOTOGRAFIJE HRVATSKI MUZEJ NAIVNE UMJETNOSTI

SLOBODNA DALMACIJA

 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU