Često se osjećamo dezorijentisano u masi raznih sadržaja koji nam se svakodnevno nameću. U novom vijeku, vijeku hiperprodukcije svega i svačega izloženi smo udaru, kulturnom šoku, koji ukoliko na vrijeme ne izgradimo ozbiljan kriterijum kao odbrambeni mehanizam može veoma loše da se odrazi na nas i naše shvatanje kulture, a samim tim i moralnih vrijednosti i našeg mjesta u sistemu vrijednosti, mjesta na moralnoj hijerarhiji.

1024px Sarajevo National Theatre 

Autor: Impuls

Ne treba nam puno mudrosti, visprenosti pa da shvatimo u kom pravcu se kreće naše društvo, vođeno nevidjivom ali čvrstom rukom kiča i šunda, podržanim od strane raznoraznih kvazi stručnjaka za sve i svašta. Kao umilna i nametljiva roba koja vreba svoje žrtve na svakom koraku, trivijalna, prosta i bez vrijednosti, takva umjetnička djela su postala glavni tok, bujica ili popularno rečeno mainstream. Primat je stavljen na imati, a ne znati, na veličanju lakog, brzog načina dolaska do cilja, koji bi se mogao uporediti sa vječno aktuelnom  borbom dobra i zla, borbom anđela i đavola u nama. Anđeo koji nas obazrivo vodi kroz život, uči nas da naš istinski trud i rad vrijedi, da ne otimamo, ne uzimamo ono što nam ne pripada i da nikome ne nanesemo nepravdu i da jačamo savjest. Za razliku od anđela, đavo nas navodi na pogrešan put, put lakog i brzog uspjeha, uz odsustvo bilo kakvih moralnih kriterijuma. Tako je i sa izborom kulturnih, umjetničkih sadržaja, za koje nismo ni svjesni koliko utiču na formiranje  ličnosti, našeg stava i odnosa prema životu.

Obrazovne ustanove u funkciji jačanja kulturnih kriterijuma

Veliku ulogu, možda čak i jednu od glavnih uloga u izgradnji sistema vrijednosti imaju obrazovne ustanove, prije svega škole, koje su,  svjedoci smo u poslednje vrijeme u velikoj mjeri izgubile taj autoritet,  obrazovnu, vaspitnu funkciju kakvu bi trebale imati. Biti obrazovan u čistom, originarnom, izvornom smislu bi trebalo značiti odsustvo jeftinog sadržaja kojim se popunjava slobodno vrijeme. Ne jeftinog u materijalnom smislu, nego u kulturnom, vrijednosnom smislu, veličini i značaju tih sadržaja kako na lokalnom, tako regionalnom i globalnom nivou.Obrazovanu osobu ne bi trebalo da mrzi da uzme knjigu, klasik svijetske ili domaće književnosti, za razliku od instant literature koja je danas mnogo više prisutna među mladom populacijom, uključujući i visokoobrazovane. Takođe, analogija se može primjeniti na druge vrste umjetnosti, naročito na muziku čiji sadržaj na jedan brži, mnogo lakši način dolazi do konzumenata, i tako ako smo bez izgrađenog odbrambenog mehanizma, postajemo žrtve trivijalnog, bezvrijednog. Takva djela u sebi često kriju nešto mnogo više od instant užitka za široke društvene mase. Kriju način kako bez truda i napornog rada može da se postane  poznat, nerijetko i bogat,  iako je to pitanje veoma diskutabilno. Lijepi mladići koji žive  u luksuzu, okruženi  lijepim, na prvi pogled sretnim ali veoma zbunjenim i tužnim djevojkama u skupoj, markiranoj odjeći, prikazuju se kao obrazac, primjer koji bi metodom imitacije trebalo da slijede mladi. Takve scene jačaju egocentričnost, egoizam, indiferentnost kod mladih osoba koje su na raskrsnici, zbunjeni pred svjetlima luksuza i moći sa jedne strane i sofisticiranom skromnošću klasika sa druge strane. Upravo ta skromnost, iako možda na prvi mah tako ne djeluje to i jeste. Skromna a veoma snažna djela visoke umjetnosti koja su uticala na mnoge generacije danas postaju izuzetak od pravila, a ne pravilo kako bi to trebalo biti.  Generacije su odrastale čitajući djela velikih umova prošlih vijekova, slušajući klasičnu muziku koja je za većinu  danas  samo dosadna i ništa više, a pri tom mnogi i ne znaju za terapeutsko dejstvo klasične muzike naročito kod psihičkih poremećaja, koji su danas veoma prisutni kod našeg stanovništva. Danas u eri veoma razvijene tehnologije, sve je skoro postalo pristupačno svima bez obzira gdje se nalazili, od baletskih i pozorišnih predstava, kvalitetnih kjiževnih djela... samo je pitanje šta izabrati, odnosno da li napraviti pravi izbor?

Sarajevski hram umjetnosti 

Primjer stoičke borbe protiv bezvrijednog jeste Narodno pozorište u Sarajevu, koje je sa radom počelo 17. novembra 1921. godine. Kao dramsko pozorište djelovalo je do 1946. godine, da bi nakon toga repertoar proširilo na operu i balet, iako je balet počeo sa djelovanjem četiri godine kasnije. Sarajevska opera je počela djelovati iste godine sa prvom premijerom komične opera ,,Prodana nevjesta“, za koju je muziku komponovao  češki kompozitor Bedrich Smetana, a libreto napisao Karel Sabina. Ove godine navršava se tačno 70 godina djelovanja Sarajevske opere i tom prilikom će 10. septembra obilježiti svoj jubilej koncert operom Gala, u kojoj će učestvovati 33 umjetnika Narodnog pozorišta, i tako nas uvesti u novi period opere u Sarajevu.

Vidak Klisara

 

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU