hqdefault

Portugalska riječ za sudbinu je – fado. Zato je Fado glazba gubitka, rastanka i smrti. Ona ne nastoji uljepšati životnu realnost niti nastoji od sudbine pobjeći.

“Svoje se prve lutke ne sjećam, ali se sjećam svog prvog fada!”
Amalia Rodrigues

Svaki čovjek žalovanjem raste.

Kroz bezbroj sitnih rastanaka, gubitaka, smrti, svatko od nas otkriva smisao života, otkriva kako je to biti “čovjekom među drugim ljudima”. Kada bi tuga i žalost nestali iz naših života dogodilo bi se nešto strašno, život bi izgubio smisao, drugi nam ljudi više ne bi bili važni, kao da ih i nema. Zato trenutke tugovanja treba posebno cijeniti, njegovati ih kao posebnu rijetkost, jer u našem modernom dobu tugovanje i žalovanje umiru. Na njihovo mjesto dolazi euforija, manija i drugo poricanje bolnih osjećaja.

Umjetnost je, od svog postanka do danas, uvijek bila prostor u kojem obitavaju bolni osjećaji i afekti. Ona je prostor u kojem se oni dijele da svijetom.
Takav prostor, dom za bolne osjećaje, jest i glazba.

U sljedećem tekstu govorim o glazbi općenito, o psihologiji žalovanja, o fado glazbi i osjećaju saudade koji je u toj glazbi prisutan te o fragmentima poznatih pjesama Amalie Rodrigues.

Što je to glazba?

Glazba je neverbalni jezik.
Njezin je smisao učiniti nevidljivo vidljivim. Naše bi fantazije i afekti netragom nestali da ih ne dijelimo sa svijetom. To možemo učiniti verbalno, riječima, ali to možemo učiniti i glazbom. Glazbu možemo slušati sami, baš kao i pisati svoj dnevnik ili svoje pjesme. Tada ih dijelimo sa zamišljenim sugovornikom koji nas sluša i razumije. Ipak, prava snaga glazbe dolazi kroz zajedničko slušanje. Glazba je razgovor, dijalog.

Što govorimo glazbom?

Vjerujem kako glazbom postavljamo pitanje svijetu – Vidiš li me? Razumiješ li me? Jesi li tu sa mnom?
To radimo na tri načina:

– Neki puta od svijeta tražimo doživljaj jedinstva. Tada sa svijetom želimo biti jedno, želimo se stopiti s njim, kako bi nas zaštitio od rastanka, gubitka i smrti.
– Drugi se puta sa svijetom borimo, želimo svijetu nametnuti svoju volju. Ako upravljamo svijetom, ako ga kontroliramo, nikakav gubitak nije moguć.
– A neki se puta možemo i suočiti s gubitkom. Tada znamo kako je rastanak neizbježan, on je dio našeg života. Prihvaćamo gubitak, rastanak i smrt, ne treba nam utjeha, ne treba nam bijeg.

Onome prvom pripada duhovna glazba. Smisao je duhovne glazbe stopiti se s nečim većim od nas samih i tako doživjeti jedinstvo i mističnu ekstazu pripadanja. Sve religije svijeta imaju svoju glazbu koja pomaže osobi da se osjeti dijelom svemira, da se utješi i osjeti cjelovito. Rastanak, gubitak i smrt tada ne postoje.

Ono drugo je zabavna i rock glazba. Smisao je takve glazbe podijeliti sa svijetom doživljaj slobode i potpune autonomije. Po tome je rock glazba suprotna duhovnoj glazbi – Ne želim biti dijelom svemira, želim upravljati svemirom, biti centar svijeta! Tada sam iznad svakog gubitka, rastanka i smrti, oni mi ne mogu ništa.

Ono treće prihvaća gubitak. Tu nemamo više iluzija kako smo dijelom nečeg većeg, a nemamo ni iluzija da smo centar svijeta. Stoga ova glazba govori o tome kako prihvatiti gubitak, rastanak i smrt. Tek tada znamo kako postoji smrt, konačni kraj, a znamo i kako ne postoji način da se sudbina prevari. Sudbina je svakog živog bića gubitak, rastanak i smrt. Takva je glazba naše sudbine – fado!

Nije potrebno reći kako je glazba uvijek spoj više stilova, ne postoji glazba koja bi bila izraz samo jednog stila. Duhovna glazba koja bi izražavala isključivo jedinstvo i stapanje sa svijetom ne bi smjela imati početka ni kraja, a svi bi tonovi te glazbe trebali biti oktave osnovnog tona da se izbjegne i svaki tračak disharmonije.

Radikalna rock glazba trebala bi biti izraz posvemašnje euforije i manije, bez tračka harmonije. Čak ni punk glazba nije toliko radikalna. A treći glazbeni stil ne bi smio sadržavati ni malo utjehe s jedne strane, ni malo sreće s druge.

Kako je to nemoguće, svaka skladba uvijek je spoj ovih triju stilova.

(Glazba je uvijek preobražaj od stvaranja do uništenja, od konstrukcije do dekonstrukcije. Takvi su i atonalnost, dodekafonija, aleatorika, minimalizam, glazbeni oblici koji žele dekonstruirati sve što smo ikada znali o glazbi. Skladatelji poput Schoenberga, Cagea, Ligetija, Reicha nastoje slušaoca odgovoriti od doživljaja povezanosti s glazbom. U takvoj se glazbi slušatelj nema za što uhvatiti. Nije li to radikalni oblik tugovanja?)

Te tri razine našeg odnosa sa svijetom nalazimo i u pogrebnim ritualima svih naroda, u svim vremenima. Osoba koja žaluje smrt drage osobe svoj gubitak izražava na tri načina:

– fantazijom kako voljena osoba nije izgubljena već nastavlja svoje postojanje u nekoj drugoj dimenziji
– fantazijom sebe kao osobe koja se snagom volje može izdići iznad katastrofe i pobijediti traumu
– osjećajima tuge i žalosti zbog gubitka

Ne postoji tradicija koja koristi samo jednu razinu žalovanja, toliko tuge i bola nitko ne može sadržavati. Ipak, vjerujem kako se zrelost i mudrost nekog naroda, kulture ili civilizacije može odrediti kao prevlast osjećaja tuge i žalosti nad nerealnim fantazijama.

(Čak je i Amalia Rodrigues, kad joj je dijagnosticirana teška bolest 1984. godine otputovala u New York s namjerom da učini samoubojstvo. Ipak tamo je otkrila glazbu i ples Freda Astaira čije su joj vedre video kazete vratile volju za životom.)

Fado

Portugalska riječ za sudbinu je – fado. Zato je Fado glazba gubitka, rastanka i smrti. Ona ne nastoji uljepšati životnu realnost niti nastoji od sudbine pobjeći. Duhovna glazba nas tješi, rock glazba nam pomaže da zaboravimo, ali fado nam govori o realnom – Ja i Ti nikada nećemo biti jedno!
Fado je glazba realnog.

Možemo se upitati što je to realno, kako zvuči realnost? Biti u realnom znači neprestano žalovati, oplakivati gubitak djetinjstva, tugovati gubitak fantazije jedinstva. Možemo li neprestano tugovati i žalovati? Ne vjerujem kako je to moguće. Kada realnost postane neizdrživa, a bol preteška da je nosimo, smijemo na trenutak napustiti realno, dozvoljeno nam je vratiti se u imaginarno. Duhovna i zabavna glazba u tome nam pomažu.

No kada se opet osjetimo dovoljno snažnima nastavit ćemo naš put u realno, prema svim onim čudima koja se u realnosti kriju. Najveće čudo svakako je ljubav, a ona živi samo u realnom.

Na tom putu može nam pomoći fado i pjevačica Amalia Rodrigues, koja je svoju sudbinu prihvaćala na jedini mogući način – tugovanjem.

Saudade

Osjećaj koji prożima fado pjesme Portugalci nazivaju – saudade. Možemo ga prevesti kao – nostalgija za vremenom ili osobom koju smo izgubili, ali za kojom još uvijek čeznemo. To je mudrost fado glazbe, prihvatiti gubitak i ograničenje te ga emotivno odreagirati. Suprotno je tome stanje potiskivanja ili poricanja bolnog afekta, u čemu smo mi zapadnjaci postali pravi majstori. Tablete za smirenje ili savjeti pozitivne psihologije mogu ublažiti bolni afekt, ali uz previsoku cijenu – gubitak ljudskosti.

(Japanska se umjetnost temelji na sličnom osjećaju smirenog prihvaćanja prirodnog ciklusa rasta i raspadanja, a kojeg oni zovu Wabi-sabi. Wabi-sabi govori sljedeće – ništa nije vječno, ništa nije završeno i ništa nije savršeno. Čovjek se nema za što uhvatiti. To govori i Zen.

Naši susjedi Bosanci, za čežnju i melankolični ugođaj u umjetnosti koriste naziv – sevdah. Sevdah i sevdalinka govore o bolnom osjećaju gubitka, rastanka i neizbježne smrti. Od osobe koja pjeva sevdalinku očekuje se da bude u sevdahu, taj se osjećaj mora osjetiti u pjevanju baš kao i u sviranju.)

Riječ saudade vjerojatno potječe iz 15. stoljeća kada su tisuće i tisuće Portugalaca kretali na daleka putovanja morem prema Indiji, Africi, Americi. Oni koji su ostajali morali su prihvatiti rastanak, gubitak i smrt svojih voljenih. Korijen riječi saudade može se naći u latinskom “solitates” što znači – samoće. Također ta riječ dolazi iz latinske riječi “salvus” što znači sigurnost i spašen. Naši izgubljeni drugi, iako ih više nema, i dalje su sigurni i spašeni u našim sjećanjima, u našem srcu. Saudade nije samo nostalgija za izgubljenom ljubavi već u sebi sadrži i radosnu spoznaju kako je voljena osoba nekada bila dijelom našeg života. Ta sjećanja, iako bolna, daju smisao našem životu i od njih ne želimo odustati. U Brazilu svake se godine slavi Dan saudade 30. siječnja.

Što je žalovanje?

Žalovanje je, barem za neke, najveća inspiracija u životu. Tih dana svijet i ljudi izgledaju drugačije, kao da svijetlo pada pod drugačijim kutem nego inače. Većina je umjetničkih djela inspirirana osjećajima tuge i žalosti. Svaki pokušaj da se žalovanje znanstveno odredi daje suhoparne, gotovo tehničke rezultate.

O žalovanju prvi je pisao Freud u svom djelu “Žalovanje i melankolija”. Kako kaže Freud, u žalovanju sav je vanjski svijet uništen, a kod melankolije i onaj unutarnji. Po njemu, smisao je žalovanja sporo povlačenje osjećaja s preminule osobe kako bi se oni mogli kasnije uložiti u novu, živu osobu. Međutim, drugi poznati psihoanalitičar John Bowlby pokazao je kako mnoge zrele i stabilne osobe cijeli svoj život sobom nose sjećanje na preminulu osobu koja ih čini zadovoljnima i ispunjenima. Malo tko bi se danas složio s Freudom i njegovim “povlačenjem libida kako bi se on mogao uložiti u novu osobu”. Čovjek nije stroj.

Melanie Klein kaže kako je unutarnji svijet osobe, onaj kojeg je gradila od djetinjstva do danas, kod tragičnog gubitka posve razoren, barem u fantaziji te osobe. Smisao je žalovanja ponovna izgradnja tog uništenog svijeta. Ono što je kod žalovanja novo jest bolja mogućnost predviđanja što će se kod gubitka zbivati, osoba stječe novo iskustvo.
Opet se možemo upitati – zar je to sve?

Heinz Kohut kaže kako je smisao žalovanja postupno pounutrenje onih psihičkih funkcija koje smo još u djetinjstvu projicirali i dodijelili značajnoj osobi. Kao rezultat žalovanja on spominje humor, mudrost i empatiju. Humor, mudrost i empatija pomažu osobi ne samo da prihvati gubitak i razočaranje, već i da, možda prvi puta u životu, spozna tko je uistinu druga osoba. Kao da je kroz žalovanje osoba prvi puta progledala i sada se uz osjećaje tuge i žalosti miješaju osjećaji sreće i zadovoljstva što po prvi puta u životu zna kako više nikada neće biti sama.

Ja baš u tome vidim smisao žalovanja – u trenutku najvećeg gubitka i razočaranja dolazi najveći mogući uspjeh – dokaz o postojanju još barem jedne duše na zemlji. (Ta se duša nakon žalovanja doima neusporedivo življom i vitalnijom nego za života, kada smo je uzimali “zdravo za gotovo”, kao da je dio nas. Na pitanje, je li potrebna smrt druge osobe kako bi osjetili njen život, ja bih rekao – jest, potrebna je! Jasno, osoba ne mora doživjeti fizičku smrt, svatko će nas razočarati na svoj način, to je neizbježno.)

Kao što već znamo, žalovati se ne može u samoći, potrebno je naše bolne osjećaje pokazati svijetu. Ako se to ne učini do kraja, ako se stane na pola puta, osoba može zaglaviti u vječnoj melankoliji koja nije žalovanje. Kao primjer mogu navesti tzv. emo subkulturu, koja se javila kao reakcija na punk glazbu sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ja bih takvu glazbu nazvao – glazbom vječnog pogreba. (Neki kažu da je početak tog pravca označen pjesmom “Bela Lugosi is dead”, grupe Bauhaus.) Osoba je zastala u vječnom tugovanju, u neprekidnom oplakivanju. Ovdje na žalost nedostaje spoznaja o tome koga se zapravo oplakuje i zašto, tako da se osjećaj gubitka i ne može dijeliti sa svijetom. Takva će osoba možda i cijeli život provesti u crnini, oplakujući ne zna se koga.
Fado glazba je posve drugačija. Gubitak voljene osobe tako je bolno očit da ne može biti zabune o kome i o kakvom se osjećaju radi.

Što se dešava kada žalujemo?

Dok tugujemo otkrivamo novi svijet kojeg smo sve do sada držali na udaljenosti. Fado nam svojim stihovima može pomoći da lakše shvatimo dubine žalovanja.

Nekoliko primjera ilustriranih fragmentima pjesama Amalie Rodrigues:

– U žalovanju otkrivamo novi oblik povezanosti sa svijetom. Čak i nakon žalovanja osjećaj povezanosti s dragom osobom traje dugo vremena, možda i čitav život. Žalovanje nije gubitak već otkriće kako ništa nije izgubljeno.
John Bowlby tako kaže: “Za mnoge koji su ostali bez drage osobe, osjećaj povezanosti koji traje i nakon smrti temelj je osjećaja identiteta i nastavka smislenog života.”

Portugalski fado:

Onaj, koji je tužan, pjeva.
Fado se rodio jednoga dana,
Kad vjetar jedva da je puhao
A nebo se s morem spajalo,
Na palubi jedrenjaka,
U njedrima mornara
Koji je, tužan, pjevao,
Aj, kakva neizmjerna ljepota,
Moja zemlja, moja planina, moja dolina,
Lišće, cvijeće i plodovi od zlata,
Vidiš li tla Španjolske,
Pijesak Portugala,
Prizor zamagljen suzama.
Zbogom majko, zbogom Maria...

– Doživljaj sreće u nesreći. Možda upravo stoga što objekt žalovanja nije izgubljen već se pred nama i u nama ocrtava u punom sjaju, tugovanje je prožeto i osjećajem sreće. Iako žalimo i proklinjemo nesretnu sudbinu, najveći dio naše osobnosti ipak se sjeća sretnih trenutaka s najvećom zahvalnošću.

Prokletstvo

Kakva sudbina, ili prokletstvo,
Ravna nama, srce moje?
Jedno od drugoga smo izgubljeni
Zbog tebe patim i umirem
Ne mogu te naći, ne razumijem te
Volim i mrzim bez razloga
U ovoj borbi, ovoj agoniji
Pjevam i plačem od sreće
Sretna sam i nesretna
To je svjesnost, ludilo
Znati svoju sudbinu
Bez da ju možeš promijeniti

– Pounutrenje izgubljene osobe. Smisao je tugovanja i doživljaj prave intimnosti i bliskosti s drugom osobom. Tek u žalovanju mi otkrivamo kako druga osoba nije izvan nas već u nama. Iako s drugom osobom mi nismo jedno, s njom smo zajedno, u dubinama naše duše.

Crna lađa

Jutro je, neugodan strah me obuzima,
Budim se drhteći u pijesku.
Stari kažu ne okreći nikad pogled ka moru.
Oni su ludi, oni su ludi!
Znam ljubavi moja, da ma kud da odeš,
sve oko mene mi govori da si uvijek uz mene.
U vjetru koji baca pjenu u stakla,
U vodi i ognju koji pjevaju smrtnu pjesmu,
U toplom krevetu i za praznim stolom,
U mojim grudima ti si uvijek uz mene.
Znam ljubavi moja, ništa nas razdvojiti neće.
I sve oko mene mi govori da si ti uvijek uz mene.

– Tugovanje vraća smisao u naš život. Dok žalujemo ne možemo reći da smo jadni ili depresivni. S druge strane depresija je stanje bez smisla i bez života. To je stanje praznine, odvojenosti od svijeta. Tugovanje je najbolji lijek protiv depresije.

Oprosti mi Bože

Kada pjevam ja ne mislim
kako je život jadan
kao da nije moj
i nije loše što mi to život daje,
a ja hoću istinu
i san, mnogo snova
sve je to blaženstvo
a u njemu je tuga.

– Tugovanje oslobađa. Ako drugu osobu precjenjujemo, idealiziramo, stavljamo u nju dijelove sebe i zbog toga se ne osjećamo posve slobodno u njenoj blizini, tugovanje će nam pomoći da je vidimo realno, da je uljudimo.

Priznajem

Puzajući na tvojim nogama
Izgubljena, ja sam te obožavala
Dok nisam pronašla sebe, sasvim izgubljenu
Od sada, ti više nisi
Moj život, gospodar mog života
Ali si, sigurno, bio moja ljubav, vječna

– U tugovanju osoba konačno prihvaća spoznaju kako živi među drugim ljudima, kako je ta ovisnost o drugome zapravo pravi život

Neobičan oblik života

Kakav neobičan oblik života
U ovome mome srcu:
Živi oblik izgubljen;
Tko mu je dao tu moć?
Kakav neobičan oblik života.
Srce samostalno,
Srce kojemu ne mogu zapovijedati:
Živi izgubljeno među ljudima,
Tvrdoglavo krvari,
Samostalno srce.

Na kraju, ako se pitamo koji je temeljni smisao žalovanja, odgovor glasi – mi rastemo kao ljudska bića jedino kroz žalovanje! Žalovanje nas povezuje sa svijetom i ljudima oko nas.

Nisu potrebni traumatski rastanci i smrti. Svaki je dan u našem životu ispunjen sitnim tračcima tuge i žalosti svaki puta kad spoznamo kako s voljenom osobom nismo jedno. Djetinjstvo je dugotrajno i sporo žalovanje nad spoznajom ograničenosti i smrtnosti naših roditelja. Taj oblik žalovanja Heinz Kohut naziva “preobražujuće pounutrenje”, “transmutirajuća internalizacija”, kada se svemoćni roditelj pomalo preobražava u obično ljudsko biće, našeg prijatelja.
Žalovanje je naš jedini put u “realno”, u “stvarno”, sve su druge naše aktivnosti samo bijeg od realnosti.
Što je realno, može li se ono odrediti? To nije moguće jer čim smo ga odredili, ono je već nestalo.
No iako ga ne možemo uhvatiti, možemo ga doživjeti.

Po riječima Amalie Rodrigues:

“Jedina je važna stvar u životu osjetiti fado. Fado je iznad glazbe, on se jednostavno dogodi. Ne možemo ga razumjeti, ne možemo ga objasniti, jedino ga možemo osjetiti...”

Vladimir Nemet

Psihologija umjetnosti

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU