Više lokalnih i regionalnih medija su zabilježili događaj koji se desio u Prijedoru prije par dana, odnosno preciznije rečeno na drugi dan Ramazanskog bajrama, koji je inače namijenjen pomenu, molitvi i sjećanjima na naše mrtve uopće, a posebno na šehide nevine žrtve u borbi za istinu i pravdu na Božijem putu.

9baklava

Piše: Midhat Medić, prognanik iz Prijedora sa stalnim boravkom u gradu Uppsala u Švedskoj

Autor: Impuls

Naime tog dana, a na inicijativu lokalnog imama Čaršijske džamije u Prijedoru efendije Omera Redžića organiziraano je druženje sa svim drugim sugrađanima u glavnoj ulici našeg grada, poznatoj i opjevanoj prijedorskoj čaršiji.

Ova inicijativa je izazvala medijsko odobravanje, pohvale i uglavnom afirmativne komentare koje možemo pratiti na facebooku i drugim mrežama.

9baklava 1

Efendija Omer Redžić, imam Čaršijske džamije u Prijedoru

Međutim, kao što to uvijek biva pojavile su se i kontroverze, osporavanja, spočitavanja pa čak i neki oblici međusobnog vrijeđanja. Sve to baca mrlju na ovaj izvanredno osmišljen gest dobre volje, gest ispružene ruke, građanske hrabrosti i na koncu konca našeg dičnog merhameta.

Neki na ovaj gest gledaju podcjenjivački i kvalificiraju ga kao gest slabosti, povlačenja pa čak sa elementima izdaje i dodvoravanja lokalnoj srpskoj vlasti. Sve je to začinjeno kritičkim tonovima tipa „umjesto da se bori za spomenik djeci i žrtvama on se fatio baklave i dijeli li, li je dijeli zajedno sa lokalnim iblizima i poslušnicima“.

Naravno da je borba za spomenik našim nevinim žrtvama prioritet svih prioriteta. Vjerujem da će se taj spomenik podići i da će biti veličanstven, monumentalan i kroz vjekove svjedočiti o jednom mučnom i krvavom periodu u historiji ove nekada sjajne multietničke bosanske čaršije.

Samo osmišljenom borbom za kult žrtve i kulturom sjećanja na njih i ono što nam se događalo u po nas apokaliptičnom XX stoljeću i posebno na ono što nam se dogodilo 1992-1995 možemo opstati.

Ta borba međutim ne isključuje reafirmaciju nekih od uzdrmanih a ponegdje i sasvim porušenih stubova BiH identiteta među kojima je kult komšiluka na prvom mjestu.

Ljudska pamet i ljudska duša su nepresušan izvor novih dunjalučkih blagodati. Samo treba „znati svirati“ tu Božansku simfoniju i pozitivnim mislima i idejama stvarati sklad, ili pak samo početi stvarati pretpostaavke za to. Ja vidim „prijedorsku baklavu“ kao takava moralan i duboko kulturološki osmišljeni akt.

Novo vrijeme traži nove ideje, nove ljude koji između ostalog mogu osigurati „retuš i noveeliranje“ dobrih starih običaja. To je moralni zadatak nove Omer efendijine genaracije i generacije koja dolazi.

9baklava 2

Čaršijska džamija u Prijedoru, spomenik kulture Bosne i Hercegovine

Moja generacija je, da se malo pregrubo izrazim, „poražena“ i istrošena naslijeđenim komunstičkim demagogijama, frustracijama i licemjerjem svake vrste .

“Ujalovljeni smo, duhovno i intelektualno kastrirani“ i ne uspijevamo da se vinemo iznad „okvira“ i pogledamo na dunjaluk s brijega, s visine i potražimo istomišljenike u borbi za ljubav, međusobno poštovanje i ljepotu komšiluka. Zaglavili smo se u blato i gledamo kako se u tom blatu mržnje i netolerancije naš Prijedor, naša Bosna i Hercegovina bespomoćno valjaju i stenju.

Čovjek se mora popeti koji basamak više da bi vidio drugu stranu hendeka i put do nje.

Ovu inicijativu i ovaj gest Omer efendije podržavam i ovim svojim tekstom u ime moje „potrošene generacije“ mu odajem poštovanje za vizionarski osmišljenu inicijativu „baklave“ kao čina reafirmacije zaboravljeene kulture komšiluka.

****

Kad smo već kod baklave da se usput sjetim jednog događaja u kojem sam bio aktivni sudionik.

Tog 4 aprila 1992 bio je prvi dan Bajrama. Pred kafićem „Galerija“ u našoj ulici (vlasništvo rah. Asafa Kapetanovića ) gdje se sada nalazi restoran „Čorda“uz metalnu ogradu stajali smo gazda Asaf, rah. doktori Eso Sadiković, Osman Mahmuljin i ja.

Asafova mati rah. Nevzeta Kapetanović je iznijela svakom od nas po dva povelika rižnja maestralno složene baklave i pun bokal soka od višanja, himbera. Koliko se sjećam bila je neka daska uz ogradu na koju se mogla staviti kafa ili drugo piće. Stavili smo svoje baklave i čaše sa himberom. Bajramovali smo se s Nevzom, a ona je uzvratila i vrlo zabrinutim tonom rekla:

- Djeco šta će biti s nama?! Samo da rata ne bude! Znam ja djeco dobro šta je rat , preživjela sam ja rat i znam puno strašnih priča iz mog Trebinjsko-Bilećkog kraja.

- Ma kakav rat, nema šanse za rat dok je god ovakve baklave, je li tako Mitara, da nema šanse?... poluozbiljno šeretski dodade Eso obračajući mi se sa ovim nadimkom kojega mi je on dao.

- E, svašta se priča bogami, a čuju se svaki dan topovi sa Kostajničkog fronta i Prekounja....

U sred te priče pored nas u laganoj vožnji prođe žuta „lada“ s otvorenim staklima. Do maksimuma odvrnuti kasetofon iz kog je odjekivalo: „Od Topole, od Topole pa do Ravne gore... ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće ....“

Evo vidi, kako nema šanse moj Eso!

Uh, Bože dragi šta će s nama biti? Šta kažeš ti Midho, ti si među njima najstariji?!

- Ništa! odgovorih krajnje dvosmisleno s ovom kratkom riječi „ništa“ koja je sadržavala i sve, i ništa!

Eto toliko dragi moji prijatelji!
TOP PUČE, BAJRAM PROĐE! 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU