Sjetim se pitanja mog sina od 10 godina, da li se bojim vanzemaljaca, na šta sam mu odgovorio da smo mi za sve životinje ustvari vanzemaljci i da je to razlog zašto nas se toliko boje. Sad kada sam se ponovo zapitao razumjeh sam sebe. Otkud mi tu je veliko pitanje? Šta hoćemo? Kuda dalje?

12814804 932117186823644 5383958252100226718 nOgi

Foto: J.J. Facebook

Autor: Impuls

Bilo je rano ujutru, možda to nije još ni bilo jutro, da, to se nekada zvala zora. Ne znam zašto se taj izraz izgubio u nemilosti vremena, a baš je djelovao dobro. Probudih se kao i obično pitajući se čega da se prvog prihvatim. Bila je to rutina koja je inače radila, ali jutros je ofalila, u smislu imao sam obaveza koje su se činile neobaveznima ili još bolje razbribrigaste pa sam ostao da ono što ljudi kažu, sanjarim. Malo sam putovao, u smislu putovanja u i po glavi, ne danas, ne sutra, nego onako dubinski i površinski istovremeno. Skontao sam samo jorgan koji me je pokrivao, baš je bio težak, ne fizički nego svojim smislom. Pogledam Kukija, moj ker, pas, kuče, ljubimac možeš ga zvati kako god hoćeš, njemu to nije bilo potrebno, njemu je trebalo jedno pravo maženje. Životinja je to, odvojena od prirode, ukinuti su mu braća, rođaci, sve, bio je jadan osuđen na mene. Ne mogu misliti o sebi kao o lošem, nije nam to u opisu ličnosti, pa sam ga pomazio, ako ništa drugo bar samo da ga ispoštujem. Poslije toga otišao se smucati po dvorištu. Zapitah se zašto njemu ne treba taj teški jorgan?

Jednostavan odgovor mi se vrzmao po glavi - ima on krzno, šta će mu jorgan. Putujući dalje zapitah se, a gdje je meni krzno? I stignem ja do Darvina koji je sve to objasnio nekim šatro napretkom koji je nazvan EVOLUCIJA. Ufff, teška riječ koja znači jako malo, a podrazumijeva puno. Nisam sklon vjerovanju, mada ponekad radi ovih koji su drugaciji, običniji kažem da da, samo da im ne bi ponovo pričao istu priču (kako je to što njih kopka fantastika (da je bar naučna bilo bi ako ništa drugo simpatično)), a to šta mislim i živim je obični život, sa sve tim teškim jorganom. Samo se jutros provukla još jedna misao, HOĆU I JA da budem bez tog sputavajućeg jorgana. Probam hladno je, kontam budi muško adaptiraj se, probam ponovo, par minuta, ne radi!!!

Tu se ozbiljno zapitam, šta sa Kukijem nije u redu? Mislim tu je na ovoj planeti kao i ja, psi su tu koliko i mi, ako taj Darvin radi, onda su i oni trebali izgubiti tu nesretnu dlaku, ako ništa drugo. I sjetim se pitanja mog sina od 10 godina, da li se bojim vanzemaljaca, na šta sam mu odgovorio da smo mi za sve životinje ustvari vanzemaljci i da je to razlog zašto nas se toliko boje. Sad kada sam se ponovo zapitao razumjeh sam sebe. Otkud mi tu je veliko pitanje? Šta hoćemo? Kuda dalje? Nedavno me je i moja žena pitala sličnu stvar. Pitala me je kolika je to svjetlosna godina? Odgovorio sam joj da je to godina provedena u putovanju brzinom svjetlosti, a ona me je zapitala pa zašto ne putujemo onda? Pitanje, odgovor i sve ostalo bilo je skoro pa nemoguće. Da se razumijemo, ja sam samo slikar u jednoj od najtužnijih zemalja u istoriji čovječanstva, šta ja znam o tome. No pošto navedoh da sam slikar i jedina stvar kojom se ustvari bavim je svjetlost, odnosno odbijanje svjetlosti od predmeta, radi čega mi ustvari i vidimo svijet. Odgovorih joj nagonski da moramo da se pretvorimo u svjetlost da bi putovali.

No kako putovanje u i po glavi nikada nije lako, tako i mene put nanese na pitanjce, kamo ili kako dalje? Misao po glavi - piramide. Šta piramide? Šta ne? Kada sam se zaputio tamo, tu i okolo, svatih da jedini momenat koji nam daje tu vanzemaljsku crtu jesu baš one, što svojom izradom (u bespućima savršene), što svojom nesvrsishodnošću (kome uopšte treba jedna piramida). Čemu služe, i tako to? Konkretno svatih da su piramide upravo ti portali i pretvarači u svjetlost (kako god se zvali). Kako ste i sami shvatili moja glava baš i nije neko lijepo mjesto, meni da ali to je stvar navike, ali za ostale tako - tako. Uglavnom, pogledah u prošlost tih predjela sa piramidama na svakom tlu (Egipat, Meksiko, Gvatemala, Izrael, Bosna, Srbija...) i svatih da su to žarišta najvećih ratova i to konstantno (ima još tih žarišta, samo pretpostavljam da tamo te piramide još nisu pronađene), zašto??? Sve religije govore o tom prosvjetljenju (ponovo svjetlo), odlasku negdje (raj ili kako god nazvan), od Vikinga preko Slavena do islama i to je put borbe, put do svjetla.

Okvirno smo, što se tiče života na planeti, nesposobni. Mi smo pogan, te mnogo bolje funkionišemo od ostatka planete sa pomoćnim sredstvima tipa alatima, no što se tiče stvarnog razloga mi smo ovdje po kazni. Religije imaju mnogo bolji opis ovoga, zove se limbo, čistilište ili kako god, no ovo je jedan konkretan zatvor iz koga niko nije pobjegao nikada. Nailazim do jedinog realnog razloga našeg boravka ovdje. Ako sva uputstva govore da bi trebalo da budemo dobri, da se volimo, pomažemo jedni druge, a mi to sve nismo radili, naprotiv mi smo bili šupci i tako smo zaradili ovu kaznu. Dakle, ne slučajno već namjerno i znači nema nam spasa, osim da se pretvorimo u svjetlost i odemo tamo. Mi smo sve ovo mnogo pogrešno skontali, nismo shvatili da bi trebali biti dobri. Ono što smo skontali je da je bitno biti oko portala kada počne da radi, što je klasično funkcionisanje mase na planeti. Mislim da je u našoj perspektivi obrazac ponašanja stoke, a portali bi nas trebali popravljene, dobre, broj je nebitan.

E sad dolazim do toga što sam od početka htio da kažem BUUUUUUUU... Konkretno znam da niko nikada nije uspio otići sa planete Zemlje. Konkretno znam da je od početka normalnog djelovanja ljudi postojala inkvizicija ili kako god nazivana cenzura, tako da je do sada pretvaranje u svjetlost u zvaničnim analima pošlo za rukom zvanično nikome. Svi portali su zatvoreni, a sve religije pišu o tome, čak su i naveli kakvi mogu da prođu. E sad ili za sad, ako će vam biti lakše budite super dobri, i ne samo prema sebi nego prema i ostatku planete pa ćete proći. A možete se i pridržavati uputstava bilo koje od religija. No to sve nije razlog mog pisanija. Moj razlog je svrha našeg dolaska ovamo.

Stvarno mislim da smo u zatvoru i konkretno smo tu radi popravljanja poslani, no da li možemo dobaciti veliko je pitanje. Sve ljude koji su nam govorili da budemo bolji smo ubili na mnogo načina, a smišljali smo najgore načine. Kažem vam ja, jutra znaju biti teška, vratih se tako pod teški jorgan da pogledam neki film kad već imam slobodnog vremena. Kuki se čuo napolju , na nekog je lajao.

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU