Zatrpani svakodnevnim obavezama čišćenja snijega, dječjih radosti kojih smo i sami nezaobilazni dio, obavezama supružnika, dobre djece ka brižnim roditeljima i obrnuto, dobrih roditelja ka brižnoj djeci, zaboravljamo na činjenicu da je svijet oko nas svijet prepun želja i neostvarenih snova kroz svu njegovu izopačenost u kojoj zna da bude surovo nepredvidljiv.

16265191 10208187779676551 7196990083473629644 n

Piše: BEHZAD ČIRKIN

Dragi moji i još draže moje,
 
ovih dana se dosta toga dešava u svim našim avlijama, mahalama, selima, gradovima, cijeloj nam i nedjeljivoj nam Bosni i Hercegovini, u regiji, a, Boga mi miloga, i u čitavom svijetu.
 
Zatrpani svakodnevnim obavezama čišćenja snijega, dječjih radosti kojih smo i sami nezaobilazni dio, obavezama supružnika, dobre djece ka brižnim roditeljima i obrnuto, dobrih roditelja ka brižnoj djeci, zaboravljamo na činjenicu da je svijet oko nas svijet prepun želja i neostvarenih snova kroz svu njegovu izopačenost u kojoj zna da bude surovo nepredvidljiv.
 
Godina iza nas je godina koju je pečatirala jedna riječ, Sirija, sa svim značenjima koja ta riječ ima u aktuelnom svijetu i u svim našim mahalama. Ratne strahote, kolone izbjeglica, zimska studen i spavanje na otvorenom, igra velikih sa malim narodima i u Siriji pokazuje svu potencijalnu strahotu savremenog svijeta čija je nemuštost ostavila dovoljno prostora opštoj radikalizaciji u svijetu, sa rapidnim rastom terorizma čiji suvremeni vrh jeste i prostor Islamske države Iraka i Levanta, nastale kao proizvod ukupnosti savremenih svjetskih odnosa, a čiji je nastanak po tvrdnjama mnogih pomognut od strane velikih svjetskih sila i njihovih prikrivenih interesa. Licemjerno ogledalo tih ukupnih svjetskih odnosa trpi prvenstveni suvremeni Bliski Istok na čijem je krvavom plafonu tragedija naroda Sirije.
 
Fizičkim zakonima akciju intervencionizma svjetskih moćnika prati reakcionizam ISIL-ove paradržavne tvorevine, koja je svojevrsni patrljak talibanizma u Afganistanu, a prateći svemu tome zajedno jesu i teroristički napadi po Evropi i svijetu. Prošla godina je godina zla u Parizu, Nici, Briselu, Berlinu,... Imperijalistička igra svjetskih moćnika doživljava odjeke svoje isturene moći i na sopstvenom pragu, po cijenu mnogobrojnih nevinih žrtava. Paradigma savremenog svjetskog krupnokapitalističkog i imperijalističkog zla jesu slike sirijskog grada Alepa, sa nezamislivim razaranjima i ljudskim žrtvama, pod bombama krojenim na skoro svim stranama svijeta. Sirija je skoro preko noći postala poligon odmjeravanja snaga Istoka i Zapada.
 
Jedna od posljedica sirijskog rata jesu rijeke izbjeglica ka obećavajućoj Evropskoj uniji, prije svega Njemačkoj čemu je doprinijela i otvorena politika Angele Merkel koja je, kako neki tvrde, u sirijskim izbjeglicama vidjela modus rješavanja problema nedostatka radne snage, podstakla rijeke sirijskih nesretnika na pokretanje ka ovoj obećanoj zemlji, da bi se i sama našla u čudu svih posljedica koje su proizvele takve političko-demografske konstrukcije. Evropa je nedovoljno spremna, nedovoljno jedinstvena i nedovoljno jaka da primi taj ukupan demografski udar. Izravna posljedica tih pozitivnih demografskih projekcija jeste ubrzani rast evropske desne političke scene koja je nova prijetnja evropskom jedinstvu i proklamovanim načelima koje objedinjuju zemlje Evropske unije. Ogledalo tog izazova ne predstavlja samo Brexit, već i ograde od bodljikave žice ne samo od strane mađarske vlasti Viktora Orbana, već i drugih članica Evropske unije čime se ova zajednica “u bratstvu jednakih” vraća u okrilje klasičnog evropskog konzervatizma kojem je temelj razarajući nacionalizam sa svim svojim pratećim oblicima, do pojave fašizma koji je udario tragičan pečat savremenoj evropskoj povijesti.
 
Krunu takvog razvoja savremene Evrope prošle godine je ponijela Austrija, čiji su se građani oduprijeli sopstvenom sunovratu u kojeg ga je povela nemušta austrijska politika u kojoj se isuviše dugo ne raspoznaju ideološke granice između lijevog, desnog i centralnog ideološko-političkog koncepta države. Doktor Alexander Van der Bellen, sin ruskog oca holandskog porijekla, univerzitetski profesor, političar alternativno-avangardne političke scene “Zelenih”, onih koji u prvi red svoje političke borbe stavljaju prirodnu okoliš i ljudska prava, postaje novim predsjednikom Republike Austrije i to tek u četvrtom krugu glasanja. Prvi krug je sasvim jasno ukazao na fenomen sopstvene političke impotencije jako dugo vladajućih koalicionih partnera osovine austrijskih socijaldemokrata i narodnjaka. Uspavanost kroz dužinu trajanja sopstvene moći, potpomognuta nezahvalnim kadrovskim rješenjima koja ne zadovoljavaju interese austrijskog glasačkog tijela, dala je šturi rezultat koji je pojedinačno prijetio pobjedom desnice kroz izbornu utrku za predsjednika Republike Austrije. Kažu mnogi Austrijanci da je dugo vladajući osovinski lijevo-centar dvojac, “SPÖ-ÖVP“, kroz tu dugu dvojnu političku praksu napravio sopstveni otklon od svega onoga što su realni problemi i interesi prosječnih građana što je rezultiralo ovakvim ishodom. Suhoparna politička praksa dugotrajne pozicije vlasti je ostavila dovoljno praznoga prostora desnoj političkoj sceni koja umalo nije dobila mandat novoga predsjednika Republike Austrije.
 
Predstojeće proljeće je sudbonosno za Evropsku uniju. Nakon pobjede Donalda Trumpa u Sjedinjenim Američkim Državama politički mislioci zabrinuto posmatraju dešavanja u ovoj moćnoj evropskoj zemlji. U Njemačkoj se održava sastanak lidera evropske desnice kojom dominira čudnovata harizma lidera francuskih ultranacionalista, gospođe Marine Le Pen. Suočena sa valom terorizma koji je zahvatio Francusku uvedene su redovne vojne patrole ulicama francuskih gradova, prvi stepen militarizacije nakon objave rata terorizmu od strane aktuelnog francuskog predsjednika, socijaliste Francoisa Hollandea, nezadovoljstva građana mnogim rješenjima aktuelne vlasti, otvaraju moguća vrata osvajanju vlasti francuskoj desnoj političkoj sceni čiji populizam ne bira sredstva u ostvarenju toga cilja.
 
Pesimisti sa ogromnom zabrinutošću, kroz navalu desnice, posmatraju i sam opstanak Evropske unije, jer takav trend prekompozicije vlasti zemalja članica Evropske unije udara direktno na osnovne vrijednosti na kojima je Evropska unija i nastala. Taj scenario predstavlja povratak Evrope problemima dvadesetog vijeka kojeg je svijet upamtio i po dva svjetska rata.
 
Evropska razapetost na liniji eventualnog poigravanja mišića Donalda Trumpa i Vladimira Putina je jako izražena uska traka kvadriranja političkih krugova balkanskih državica nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Nekima je do juče istočno bio Istok, a zapadno Zapad, pa im se odjednom sve izmiješalo dolaskom nove američke administracije u kojoj se očekuju prirodni saveznici “izvornom dejtonskom kontinuitetu” zaboravljajući pri tom na strukturu administracije samih krojača Dejtonskog mirovnog sporazuma. Iz Ruske Federacije stižu proklamacija pomoći pružnom saobraćaju vozu koji govori preko dvadeset jezika, a sukladno “mirotvornim nastojanjima” tamošnjih aktuelnih vlasti, nastavljaju se diplomatski napori zbližavanja pokidanih odnosa između Beograda i Prištine.
 
Posljedica svih tih političkih egzibicija, dnevnopolitičkih poigravanja vještinama politikanske kama sutre, uvijek snosi narod, po glavi stanovnika. Raspamećenost vlasti regionalnog Istoka i regionalnog Zapada, onih čiji su centri Beograd i Zagreb, već uveliko igraju na kartu legitimiteta fašističkih vlasti iz Drugoga svjetskoga rata, nekadašnji zločinci se rehabilituju u svece preporođenog nacionalizma, oni koji su u zadnjem ratu zagovarali nacionalsocijalističku krilaticu “stotinu njihovih života za jedan naš” tobože europejski osviješteni šalju poruke mira sa agresivnom ikonografijom koju skoro niko da razumije izuzev njih samih. Taj tupi politikanski autizam se preslikava i u Bosnu i Hercegovinu u kojoj je u pola države, onom manjem joj dijelu, jasno definisano antiustavno djelovanje postaje pravilo, a sve ostalo predstavlja znakovlje nemogućnosti zajedničkoga života.
 
Zlohudno nazvana humana preseljenja devedesetih su vrhunac svoje fašističke izopačenosti doživjela na teritoriju današnjeg bosanskohercegovačkog entiteta znanog kao Republika Srpska.
 
Ideologijom izopačenih beogradskih akademika taj je prostor očišćen organizovanim ratnim zločinom i do zločina genocida. Demografska pomjeranja do velikosrpske čistote dobila su pečat svoga legitimiteta kroz Dejtonski mirovni sporazum. Ukinuta je Republika Bosna i Hercegovina, pravna nasljednica Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a uvedena je savremena državna nakaradnost zvana Bosna i Hercegovina, sa svoja dva entiteta od kojih jedan ima skoro državni epitet “Republika”, onaj nastao na genocidu devedesetih, a drugi entitet jeste nakaradna federacija sačinjena od deset kantona sa tendencijom odvajanja jednog dijela koji za sebe traži legitimitet državnoga prava pošto mu u sadašnjim državnim okvirima vitalni interes, onaj hrvatski, nije garantovan u toj impotentnoj državnoj tvorevini. Čobanizacija prostora Bosne i Hercegovine, one koja je u savremenom smislu nastala na temelju “niti jednih niti drugih niti trećih, nego na temelju i jednih i drugih i trećih i svih ostalih”, je uveliko podržavana kako iz Beograda, tako i iz Zagreba.
 
Na sve to sarajevski nacionalni čobani mudro prećutkuju suštinu problema kako bi za sebe prigrabili još koji tihi šićar po glavi vune svake svoje u tor ugurnute ovce, a svi oni drugi neka se snalaze kako znaju i umiju.
 
U narodu se već uveliko govori o mogućem ratu, a isti potpiruju raznorazni politički dušebrižnici iz redova svih naroda. Narod je raspamećen svježim iskustvima i bolnim ranama devedesetih, opomenama kako je za rat potrebno dvoje, prijetnji miru kojeg u devedesetim nije mogla spasiti nijedna masovna mirotvorna inicijativa niti ikakvi masovni mirovni protesti.
 
Pamti narod koliko je bio u krivu svojim vjerovanjem da je rat u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini nemoguća misija, svoja ubjeđenja da su na takvu ludost spremni i sposobni samo oni nacionalistički luđaci iz Beograda i Zagreba, a onda je krenulo ravnanje i po širini i po dubini, prebrojavanje boje vuna i striganje ovaca do tragično-krvavih posljedica kako kroz sve zločine, tako i kroz genocid devedesetih.
 
Istorija nam pokazuje kako je u nesređenom svijetu dovoljan samo jedan Gavrilo da “principijelno” opali prvi metak i da čitav svijet gurne u ludilo svjetskoga rata. Prvi metak ispaljen u Bosni i Hercegovini je samo pokrenuo domino-efekt koji je brižno spreman ludilom čobana sa početka devedesetih. Lisabonska kartografija razdvajanja po “vitalnim nacionalnim interesima” je, kako kažu, prekinuta na nagovor jakih sa Zapada, što je odbijeno, a kada je krenuo rat licemjerni Zapad je uveo embargo legitimnoj vojnoj sili države čija se zastava vijorila pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku.
 
Iscrpljujući krvavi demografski igrokaz devedesetih je sa sobom pokrenuo milione sa svojih viševjekovnih ognjišta, a za sobom je ostavio tragove zločina po cijeloj Bosni i Hercegovini čega je kruna nakon Drugog svjetskog rata ponovljeni zločin genocida.
 
Unatoč embargu legitimna vojna sila najmlađe članice Ujedinjenih naroda oduprijela se planovima dijeljenja Bosne i Hercegovine između Beograda i Zagreba. Bosna i Hercegovina je kroz tu borbu ostala suverena država, a voljom njenih političara je podijeljena na dva entiteta, deset kantona i jednim distriktom i to na prostoru koji nema niti četiri miliona stanovnika, od čega je pola miliona aktuelno nezaposlenih.
 
U toj državi najjače jasle jesu one državne o koje se svi otimaju, a vremensku prepreku toj egzistencijalnoj projekciji predstavlja činjenica da je para sve manje, a da su nepodnošljivo teretna zaduženja iz godine u godinu sve veća i veća. Proizvodni sektor je područje kojeg svaka vlast, na svim nivoima državnoga organizovanja, posmatra samo kao kravu muzaru, a ne kao realni razvojni potencijal usmjeren ka budućnosti.
 
Privredno naslijeđe iz socijalističkih vremena je krimogeno očerupano, svedeno do gole kosti, privatizovano kroz vrijednost svakoga radnog mjesta iz vremena prije rata, pretvarajući stvarnu vrijednost u krimogenu virtualnu kategoriju savremenih vlastodržaca korumpiranog pravno-luđačkog ustavnog naslijeđa iz Daytona.
 
Pitanje među građanima hoće li biti rata nalazi odgovora u istini te i takve stvarnosti koja upućuje na istinu kako rat u principu nikada i nije prestajao, kako se on i sada vodi, ali drugačijim sredstvima, oružjima i oruđima u odnosu na ratna iz devedesetih.
 
Cijenu tog ratnog stradanja i odvlačenja cjelokupnog prostora u nihilističko ludilo plaća obezglavljeni narod koji razmišlja glavama svojih čobana umjesto sopstvenom glavom.
 
Dragi moji, oružja u današnjoj Bosni i Hercegovini ima u izobilju, ako nedostaju uniforme i do njih je lako doći, za rat nikada i niti u jednom društvu nije bilo neophodno dvoje, skoro nikada u istoriji, već je dovoljan samo prvi metak ispaljen iz oružja nekoga luđaka, a sve to zajedno kod nas pod svojom kontrolom drže luđaci na vlasti koji svoje lično dobro mogu zahvaliti isključivo Dejtonskoj “mirotvornoj” luđačkoj košulji.
 
Mirna Ti noć, dejtonska Bosno i Hercegovino!!!
 
S ljubavlju,
Tvoj Behzad
 
P.S. Vlast svake države kroje njeni građani.
 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU