Koliko zapravo malo a opet puno je potrebno da dvoje budu jedno.
To je bio prvi put i da sam joj rekao da je moja.. jedina ljubav..onu sekundu duže...

amitiel

Piše: Amitiel

Kad sad sve ovako posložim u glavi..zapravo i nije nam smetalo to što je krov garsonjere prokišnjavao. Često, uz kafu poslije, ležeći i gledajući gdje će koja kap pasti na posteljinu ispod, smijali smo se uhu izgovorenih riječi kako se više znojimo ako napolju pada kiša..kapi nismo brojali, nismo se obazirali na ništa što bi nam to naše vrijeme moglo odbrojavati. Imali smo vječnost pred nama koja je uvijek sekund kraća bila.
Početkom dana dobijao bih jedno „dobro jutro“ kratko i jasno. Sve ostale riječi ispisale bi se na tragovima stidljivog osmijeha koji je uvijek trajao duže za onu sekundu kraće...tog jutra dobio sam fotografiju.
Mladež koji je sjedio na njenom ramenu..uvijek je bio sakriven kragnom košulje dovoljno blizu njenog toplog vrata, sakriven i intiman..zapravo, on je bio prvi koji bi dobio poljubac dok bih joj otkopčavao dugme košulje..i uvijek polako jer imali smo vječnost.
Stidljiv osmijeh toga jutra spustio me na stolicu..pisao bih joj, ostavio sve tog trena i bio njen. Riječi nenapisane lomile su se kroz pare vrele kafe ispred mene..volio bih da je tu..
Mir duše...tu je bilo naše spokojstvo dok smo kroz dan hodali.
Napisala bi da me „vidjela“, tu, pored sebe sa svim poslanim fotografijama „zaključanog“ dijela joj vremena..most, ulica, sjena.
Srcu se vraćao onaj ritam toliko da ga osjetim u vratu..sekund duže ostajao bi mi pogled na dobijenoj fotografiji.
I onda jedno „čekam te“...


***

Nema te dovoljno duge sekunde..od svake bih bio brži dok sam dolazio. Ovaj put i brže jer me zvao onaj skriveni mladež kojeg sam jutros vidio..svakim korakom ono „čekam te“ pretvaralo se u „želim te“.
Izlog lokala u „našoj“ oronuloj zgradi i garsonjere iznad možda je čak i bio skriveniji od same zgrade i svih slučajnih prolaznika..ili je bilo svejedno.
Kao i svaki put, i ovaj sam jednu ruku spustio na stol a drugom ispod tražio njenu šaku. Za nagradu dobio bih pregršt ljubavi i samo jedne želje...dobio bih i drugu šaku. Prsti bi se igrali sa dlanovima, golicali, vrištali..štipali..i onda jedan stisak. Igra bi se zaustavila pogledima punim želje..
Volim kad stoji ispred mene dok otključava vrata garsonjere. I već sa prvim korakom ulaska stavio bih joj ruku na trbuh, prislonio cijelo joj tijelo uz mene..jedan poljubac i njegov uzdah u vrat. Ovaj put prvim korakom okrenuo sam je prema meni. Umjesto na trbuh dlanove sam joj stavio na obraze tražeći vrhovima prstiju ivice usana...zarobio sam joj pogled..privukao sebi. Prvo dugme na košulji i bujica riječi u glavi, slažem ih dok tražim mladež..tu je i dalje sjedi na ramenu čekajući me..umjesto poljupca jedno tiho „volim te“ samo za njega...drugo dugme...noge ispod koljena više i ne osjećam.


***


Mislio sam da će vremenom proći, da ćemo se udaljiti i izgubiti u toj strasti slučajnog susreta...ali uvijek sekund duže strast traje...možda samo i traje hraneći se memom iz uglova garsonjere..svaki put pretvarajući nas u duhove iznad naših tijela.

Imala je tijelo oblikovano zrelošću jeseni. Svaki sam joj dio znao, svaku poru kože kroz koju je disala a opet kao da je prvi put...i miris..da, on me je često vodio njenim tijelom.
Skinuo joj otkopčanu košulju, polegao ispod mene. I sad sam je poljubio u ugao usne, više lagano nego nježno..tražio tu resicu uha..na svojim osjetio njene grudi.
Nikad joj nisam rekao koliko mi je stalo, nisam rekao ali uvijek htio pokazati, bar onim dijelom svoje duše koja je uveliko već bila njena..nisam ni sad...i tihi uzdah dok sam joj usnama tražio grudi.
To tijelo žene bila je jedna nepročitana knjiga..svaki put nanovo, svaki put opet čitati one pasuse koji su mi možda promakli prošli put...kao bajka..sve je bilo kao bajka.
..spustio sam se niže. Tamo gdje bih je uhvatio dok smo ulazili u garsonjeru sad sam je ljubio, igrao se sa njenim nestrpljenjem, hm, možda bio i surov toliko da joj nisam dao da se izvuče ispod mene..ali uvijek je ona bila na prvom mjestu. Zapravo i sva moja satisfakcija ležala je, upravo, u njenom zadovoljstvu..tako sam volio da joj ukradem osmijeh i sad, ovde, i na ulici dok je hodala pored mene.
Volio sam i njene sokove, ispijao ih do kraja pokretima, tražio još..zaustavio bih se dok nisam osjetio njene dlanove na mojoj glavi...pa i tad, tražio bih još..
Dio po dio mene, polako utapao se u nju..privukla me sebi uzimajući svoj ritam..a ja sam tražio njen pogled zabačene glave na jastuku..stao sam na kratko..toliko da joj uhvatim pogled.


***


Koliko zapravo malo a opet puno je potrebno da dvoje budu jedno.
To je bio prvi put i da sam joj rekao da je moja.. jedina ljubav..onu sekundu duže...

 

Impulsportal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU