Da su Krleža i Andrić i dalje intrigantni pisci dokazala je dupkom puna dvorana Akademijine knjižnice u kojoj je Akademik Krešimir Nemec održao iznimno uspješno predavanje pod nazivom »Krleža i Andrić – poredbena analiza«.

Ivo Andrić i Miroslav Krleža

Ivo Andrić i Miroslav Krleža

Odnos dvojice, po mnogima najvećih, hrvatskih pisaca 20. stoljeća Miroslava Krleže i Ive Andrića bio je oduvijek predmetom mnogih rasprava, polemika, nagađanja, pa i ogovaranja. I dan-danas, mnogo godina nakon njihove smrti, odnos tih književnih mitova izaziva veliko zanimanje, i same struke i šire javnosti.

Kakav je on doista bio, pokušao je u svome predavanju, naslovljenom »Krleža i Andrić – poredbena analiza« odgovoriti književni znanstvenik i sveučilišni profesor, akademik Krešimir Nemec, a da su Krleža i Andrić i dalje intrigantni pisci dokazala je dupkom puna dvorana Akademijine knjižnice, kada je održano to iznimno zanimljivo predavanje koje je na kraju nagrađeno burnim pljeskom.

Večer posvećena Krleži i Andriću bila je i svojevrstan hommage 30. obljetnici smrti Miroslava Krleže i 50. obljetnici dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću.

Odnos dvojice pisaca, kako je istaknuo Nemec, bio je složen i delikatan. Krleža i Andrić, koji su praktički bili vršnjaci (Andrić je godinu dana stariji), upoznali su se 1917. godine u Zagrebu, nakon Andrićeva povratka iz zeničkoga zatvora, i otada su se počeli družiti. Najčešće bi se sastajali u atelijeru Ljube Babića. Odnos dvojice pisaca mogao se okarakterizirati čak i kao prijateljski. Zanimljivo je da je jedina pozitivna kritika koju je Krleža ikada napisao o nekom hrvatskom književniku bila ona o Ivi Andriću.

Jednom je pak Krleža, nezadovoljan onime što se u tome trenutku prikazivalo na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, napravio skandal, a Andrić se solidarizirao s njime kada je ovaj demonstrativno napustio kazalište. No, i Andrić i Krleža su otpočetka bili svjesni različitosti njihova književnoga i svjetonazorskoga senzibiliteta. Do osobnog razilaženja između njih dvojice dolazi pak 1919. godine, kada Andrić odlazi u Beograd. Ambicioznomu Andriću, kojemu se otvarala mogućnost političke karijere, Zagreb je postao preuzak, a tadašnja metropola nudila je nove ideje i mogućnosti. Do udaljavanja između dvojice književnika došlo je zbog njihovih ideoloških razlika – Krleža ne može prihvatiti Andrićev jugoslavenski unitarizam, a Andrić Krležin marksizam i ljevičarstvo. No, zanimljivo je da su i Krleža i Andrić, premda se to ovome drugome češće spočitava, pisali i ijekavicom i ekavicom, te da je, dapače, Krleža ekavicom počeo pisati prije nego Andrić.

Kada su Krleža i Andrić kanonizirani kao najveći pisci u tadašnjoj Jugoslaviji, njihovo književno rivalstvo bilo je otvoreno, a Krleža nije skrivao svoju ljubomoru kada je Andrić dobio Nobela. S druge strane, Andrić je javno o Krleži uvijek govorio afirmativno, isticao je njegovu spisateljsku snagu, a u njegovim riječima nije bilo ni tragova zlobe, što se baš za Krležu i ne bi moglo reći. Prema jednoj teoriji čak je jedan od razloga što je Andrić otišao iz Zagreba bio upravo Krleža.

Ocrtavajući psihoportret dvojice pisaca, Nemec je Krležu opisao kao kolerika, čovjeka koji voli biti u središtu književnih zbivanja i koji rado sudjeluje u polemikama, i koji, dakako, uvijek mora biti u pravu, on utjelovljuje princip života vita activa. Za razliku od Krleže, Andrić je melankolik, osjetljiv, ambiciozan, mudrac i filozof, odmjeren, povučen u svoj unutarnji svijet – čovjek-školjka, on je vita contemplativa. Govoreći pak o njihovoj poetici, i tu su razlike goleme – dok su Krležine rečenice bujice različitih pridjeva i metafora, odnosno pisac upotrebljava »pirotehniku« stilskih sredstava, Andrić teži prema stilskoj čistoći i sažetosti.

U političko-ideološkome smislu i Andrić i Krleža bili su konformisti, obojica su na neki način bili uz režime. Ivo Andrić je surađivao s Milanom Stojadinovićem i Trojnim paktom, a kada je Njemačka napala Jugoslaviju, sklonio se na sigurno mjesto gdje je u miru mogao pisati svoja velika djela. Kada je pak došlo oslobođenje, uključuje se u Komunističku partiju. Međutim, i Krležina ideološka i politička opredjeljenja imaju svojih kontroverzi. Krleža je, zbog financijske neovisnosti (njegova teta Pepa ostavila mu je u naslijeđe lijep građanski stan i jedan kovčežić pun zlatnika), mogao je »pucati i po lijevima i po desnima i po kleru«, no za vrijeme NDH nosio je glavu u torbi i, primjerice, premda je telefonski broj Krležinih bio uredno naveden u telefonskom imeniku, u to ga vrijeme nitko nikada nije nazvao.

U socijalističkoj Jugoslaviji Miroslav Krleža, koji je bio oštar kritičar svih društvenih devijacija, postaje konformist koji šuti o svim problemima, postaje čovjek-institucija i uživa sinekure koje mu omogućuju ugodan život, poput mjesta direktora Leksikografskoga zavoda te posjedovanja vile u najelitnijem dijelu Zagreba, s Titom igra šah na njegovu brodu Galeb...

Jedino istupanje iz partijskoga kursa dogodilo se kada je Krleža 1967. potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Čak je i njegov sprovod, 1981. godine bio politički, na njemu se pucalo, a Krleža je mrzio oružje.

Andrić pak prema Nemecovim riječima ima hibridni identitet, a upravo je takve likove kreirao u svojim knjigama. Andrić teži za kulturnom simbiozom, i ako ikomu, njemu se trebala prišiti etiketa jugoslavenski pisac, a i on se sam tako izjašnjavao. Iako je potekao iz hrvatske književne tradicije (u Hrvatskoj je počeo i tu je objavio svoja prva djela), Andrić je u ovoj sredini slabo prisutan. Samo Hrvatska do sada nije dostojno obilježila 50. obljetnicu njegova primitka Nobelove nagrade za književnost.

Krležina pak uloga u nacionalnoj književnosti i danas izaziva brojne kontroverze, pa je tako, primjerice, spomenuo je akademik Nemec, Radovan Ivšić na jednim Krležinim danima rekao da je Krleža najveća katastrofa hrvatske književnosti.

I što reći na kraju, osim možda citirati samoga Andrića koji bi se obično ljutio kada su se vodile rasprave o tome tko je bolji i veći pisac – Krleža ili on. Mudri Andrić je, dakle. rekao: »Ne Krleža ili Andrić, nego Krleža i Andrić«.

Sandra Viktorija Katunarić

Vjesnik, 2011. godine

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU