Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci? Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je djed Petar, Bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... – tako je Pero govorio mlađem bratu

aleksa santic

I te davne 1924., kao i danas, ljudi u Mostaru su umirali i odlazili u neki bolji, mirniji svijet. Jedna mostarska smrt, datirana na drugi februar 1924., nije bila samo odlazak jednog čovjeka iz života njegovih sugrađana. Bio je to prvorazredni društveni događaj kakav Mostar nije vidio, ni prije ni poslije. Nema mnogo ljudi u historiji ovih krajeva koje bi na posljednji put ispratio cijeli grad, kao što je bio ispraćen pjesnik Aleksa Šantić.

Danas Šantić počiva na pravoslavnom groblju na Bjelušinama, na mjestu odakle se pruža najljepši pogled na Mostar. I danas je ovaj grad okupan suncem i danas kroz njega struje topli mediteranski zrak i zelena Neretva, ali ovaj današnji Mostar, neuređen, razrušen i podijeljeljen nevidljivim linijama nepovjerenja malo toga ima zajedničkog s onim živahnim, naprednim kosmopolitskim gradom u kojem je odrastao veliki pjesnik.

Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 1868. u jednoj od najuglednijih trgovačkih, pravoslavnih porodica, koja je potjecala s planine Čabulje, u okolici Drežnice. Šantići su bili poštovani kao uspješni i sposobni ljudi, s trgovačkim vezama isprepleteni širom Regije, sve do Trsta. U Trstu, a kasnije i Ljubljani, školovat će se i mladi Aleksa. Ipak, na zaprepaštenje svoje porodice, Aleksu neće privući trgovina nego pero.

– Aleksa Šantić nije želio ići tim putem, životnim putem trgovca. Imao je zbog toga problema. Pitali su ga zbog čega ne nastavlja taj posao, zašto ne nastavlja proširivati taj profit. On je odabrao teži put, to je put pjesnika. Njegova porodica je to trpjela, jer je sve trebalo finansirati, ali je on uspio sačuvati ime svoje porodice u decenijama koje su dolazile. Kada je pjesnik uspješan, ostaje i porodično ime zapisano – kaže Zlatko Zvonić, historičar umjetnosti i kustos Muzeja Hercegovine.

Vrijeme zanosa

Vrijeme u kojeme je odrastao i stasavao Šantić, vrijeme neposredno nakon dolaska Austro-Ugarske monarhije, naš sagovornik ocjenjuje pozitivno, posebno kada je Mostar u pitanju. Grad se intenzivno širio i obogaćivao, kako materijalno, tako i kulturno.

– Ambijent pjesnika određuje i njegovu pjesničku djelatnost. Šantić je živio u ono doba kada je ovdje vlast imala Austro-Ugarska i u tom periodu napravio svoja najbolja izdanja. Može se reći da je živio u dobrom, zdravom periodu u gradu, kada je grad imao zanos na mnogim poljima, od privrede, od ondašnjeg zdravstva, školstva, pjesništva, razvoja kulturnih društava...

Aleksa Šantić pripadao je krugu tadašnjih pjesnika poput Svetozara Ćorovića i bio je veoma aktivan. Pjesnička aktivnost bila je vrlo živa, djelovale su brojne izdavačko-štamparske kuće. Jedna od njih bila je i kuća Bekira Kalajdžića, sa stotinama svojih izdanja, pa izdavačka kuća Trifka Dudića, i još pet ili šest štamparija koje su mogle svoje pjesnike pratiti, priuštiti da izlaze njihova izdanja. Bošnjaci su izdavali časopis “Biser”, Srbi su bili veoma aktivni u društvu “Gusle”, a Hrvati u časopisu “Osvit”. U svemu tome lik i djelo Alekše Šantića tada su se izdvajali zbog njegove produktivnosti, ozbiljnog rada na izdanjima iz oblasti književnosti, zbog njegovog za ono vrijeme romantičarskog života.

Nakon toga vidjelo se da Šantićeve pjesme nastavljaju živjeti među građanstvom. Ono živi i danas, kroz države koje su nastajale u decenijama nakon Šantića – kaže Zvonić.

Emina i Aleksa

U blizini Muzeja Hercegovine, kod Lučkog mosta stoji statua Emine Sefić-Koluder, žene čija ljepota i danas živi u jednoj od najljepših ljubavnih pjesama napisanih na ovim prostorima. Emina je zaista postojala i živjela u Mostaru, a stariji Mostarci su je viđali sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I pored velikog značaja Šantićeve poeme, upitno je da li su njih dvoje ikada razmijenili ijednu riječ.

– Prema nekima, izgleda da se nikad nisu sreli i da je to Šantićeva utopija. Ipak, ako čitate pjesmu, ostavlja se prostora za nagađanje. Starosne dobi nisu bile iste. Ona je bila djevojče, od desetak ili možda koju godinu više. Također, nisu pripadali istoj religiji – kaže Ibrica Dizdar, viši kustos Muzeja Hercegovine.

U knjizi “Mostarenje” Miše Marića nalazi se i dio navodnog razgovora između Alekse i njegovog brata Pere.

Pa si zabrlj'o, moj Aleksa, da ne može gore. Stariji sam ti brat, ne ljuti se na me, niko ti više dobra od mene ne želi, ali ti moram po duši reći šta i kako je, a bogami i čaršija sve to vidi. Imade li ti išta lijepo iz muslimanskog života za opjevat’, nego kako imama Sefića šćer vrcka kroz bašču s ibrikom u ruci?

Lijepo žensko nije grijeh pogledati, ali preko tuđih taraba ćuriti i telaliti to po novinama – ne ide. I to ti malo, okren'o si pjevanije po priredbama. Gdje će ti duša, to je tvoja briga. Moja je briga obraz Šantića. OBRAZ, razumiješ li? Od kada je djed Petar, bog da mu duši prosti, sišao u ovu čaršiju, mi smo se, Šantići, s muslimanima lijepo pazili i još pazimo. Pošteni su ljudi, dobre komšije. I stalne mušterije... A ti baš zapeo da nas istjeraš iz ove ljepote! Gdje ćemo mi, Šantići? Na konja, pa nazad u Bogodol, il’ u Trst, na brod, pa u Ameriku? Ne valja nijedno. Jedva smo se kutarisali one vukojebine pod Čabuljom, gdje vuk i međed jedu ovcu, a sušica i sifilis čovjeka. A u Ameriku kako je ko otiš'o, nije se vratio. Ako nije šta stek'o k'o da ga na ovoj zemlji nikad nije bilo, a ako je i stek'o, opet se vrati u tegli od kiselih krastavaca; ni u prahu mu se tamo ne ostaje. A sad ćeš nam ti bruku i šuhu na kuću navući. Nikad odrasti, moj braco, nikad se pameti dozvati, vikao je brat Pero, glava kuće.

Ne znam, Pero, šta je tu bruka. I ne znam šta to ima ljepše u životu od čiste ljepote. A čista ljepota je vizija, san... Ne gledaš očima, ne dodiruješ rukom. Samo je dušom možeš osjetiti, a pjesmom reći, odgovorio je Aleksa.

Od djevojčice, Emina Sefić-Koluder je vrlo brzo postala prelijepa djevojka, koja se vrlo rano udala, sa samo 16 godina, rodivši svom mužu čak trinaestero djece. S jednim od njenih nasljednika prije dvadesetak godina je razgovarao mostarski novinar Mišo Marić. Njen sin Besim prenio je sjećanja svoje majke o Aleksi Šantiću.

– Sretala sam ga često, kad bih išla u mekteb, u školu, ja l’ na česmu. Riječi razmijenili nikad nismo. Viđala bih ga izdaleka, skockan kao da je sad iz Beča došao. Najviše se cipela sjećam. Uvijek uglancane, sjaje, a po njima pale pantole, porezati bi se mogao kako su opeglane... Jednom sam čula kako neko pjeva u Ćorovića avliji. Pjevao je “Kara majka sina Ahmeta” uz violinu, tamburicu i šargiju. Pjevao je jedan glas, žalovito. Kasnije sam čula da mu je to bila najdraža pjesma, pa sad mislim kako je on pjevao. Zagledala ga u prolazu, sine, velim ti, nisam. Ali se pričalo da je bio lijep čovjek – sjećala se Emina Sefić- Koluder.

Bilo kao bilo, pjesma napisana 1903. i izvedena u Beogradu je preko noći postala slavna i to traje i danas.

Boem i veliki gospodin

Stručnjaci iz Muzeja Hercegovine učinili su veoma zanimljivu i kreativnu stvar, stvarajući knjigu “140 godina Alekse”, kratku monografija lika i djela velikog pjesnika. Korice ovog izdanja sastavljene su od dijelova lične karte Alekse Šantića. Karta je zavedena pod rednim brojem 33146 / +17, izdata od Gradskog kotarskog ureda Mostar i s tadašnjim bosanskim grbom na prednjoj strani. Ispod imena njenog nosioca stoje i dva njegova zanimanja, trgovac i pisac. Na drugoj strani je i lični opis samog Šantića, u stilu tadašnjih ličnih dokumenata: snažna tjelesna građa, dugo lice, pravilan oblik usta, kestenjaste oči, te tada već sijeda kosa i brkovi. Tu je fotografija tada 49-godišnjeg Šantića, koja pokazuje blagog ali odlučnog i inteligentnog čovjeka, elegantno obučenog po posljednjoj evropskoj modi.

Iako je veoma volio svoj rodni kraj, njegove ljude i kulturnu tradiciju koja je tu obitavala, on je pažljivo pratio zbivanja u okruženju i Evropi. Mnogo je putovao, družio se i dopisivao s ljudima iz cijele Evrope, o čemu svjedoče brojna pisma. Naročito je imao živu korespondenciju s piscima iz Češke i Slovačke.

Dragi pesniče, prema svom obećanju šaljem Vam kao skroman znak moje velike i iskrene simpatije za uspomenu na naše poznanstvo “Sokolovića” Jos. Holočeka delo, koje će vas sigurno zainteresovati... Napisao sam u našem listu članak o “Mostaru i njegovu Pesniku” posvećeni Vama... Izvolite ga primiti kao izraz moje ljubavi i moje zahvalnosti za nekoliko lepih časova koje sam proveo u Vašem Mostaru i vašoj kući, stoji u pismu češkog novinara Franta Sedlačeka iz 1922.

Naročito je značajno Šantićevo prijateljstvo sa Svetozarom Ćorovićem, mostarskim pjesnikom, trgovcem i njegovim zetom. Šantićeva sestra Persa, s kojom je Šantić imao veoma prisan odnos, bila je Ćorovićeva supruga. Svoje posljednje dane Šantić je proveo upravo u njihovoj porodičnoj kući, gdje su danas smješteni Muzej Hercegovine i spomen-soba Alekse Šantića, s brojnim pisanim i materijalnim svjedočanstvima iz života ovog velikog čovjeka.

Šantić je, inače, svoju prvu knjigu poezije izdao kao dvadesetogodišnjak, oko 1888., dok je svoje najkreativnije dane doživio u period oko 1905. godine. Kasnije mnogo pati zbog ratnih stradanja i bijede u koju upada njegov narod, te se povlači u sebe, ipak ne prestajući pisati. Poslije Prvog svjetskog rata obolijeva od tuberkuloze, strašne bolesti koja je harala tih godina, odnoseći hiljade života. Poput brojnih imućnih porodica tog doba, i Šantići su imali svoj ljetnikovac, koji se nalazio kod Konjica, pored Boračkog jezera. Njegove ruševine stoje tamo i danas. Šantić je tamo često odlazio na čist, planinski zrak, ali nije pomagalo. Bolest je bila jača i nadjačala ga je tog drugog februara 1924. godine.

Čim se saznalo za pjesnikovu smrt, iako je bilo rano jutro, velika masa svijeta opkolila je kuću, želeći da “vidi mrtvog pesnika i izrazi saučešće rodbini”. Silan narod koji je počeo pristizati sa svih strana u kuću Ćorovića (nakon bjekstva iz sarajevske Državne bolnice, Aleksa se ponovo doselio kod sestre Perse) primorao je rodbinu da pjesnikovo tijelo prenesu u Srpski dom, gdje je ostalo izloženo sve do pogreba.

Mostar je bio sav u crnini:

Na kućama vise crni barjaci, fasada Opštinskog doma pretvorena je u jednu crnu masu, pa su čak i ulični fenjeri obavijeni crnim krepom. U crno utonula varoš pruža dirljiv prizor ucveljene majke za izgubljenim sinom.

I dok su iz čitave Hercegovine stizale brojne delegacije, naročito iz Nevesinja (bilo ih je koji su pješke prevalili po 40-50 kilometara, samo da bi još jedanput vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni), “veoma težak utisak je izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda poslednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva Prosvete”.

– U jedan sat po podne – izvještava dopisnik “Vremena” – došla je u Srpski dom pesnikova rodbina, a u dva časa su članovi srpskog pevačkog društva “Gusle” i hrvatskog “Hrvoja” izneli kovčeg iz Doma i uneli ga u kola. I telo mrtvog Šantića po divnom vedrom danu pošlo je na svoju poslednju šetnju kroz Mostar (...) Povorka je obišla oko celog Mostara i u njoj je uzelo učešće sve građanstvo. Ovakvu žalost i ovakav pogreb Mostar nije nikada do sada video.

Od Srpskog doma do groba bilo je petnaest govornika, koji su o pjesniku govorili u ime raznih organizacija, pjevačkih društava, književnih časopisa – tako je o Šantiću kao pjesniku, u ime “Srpskog književnog glasnika”, govorio Svetislav Petrović, a Jeremija Živanović, urednik “Venca”, iznio je “sve Šantićeve zasluge za Srpsku književnu zadrugu”.

Za sve vreme dok je povorka lagano obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali Šantića, kao što su to duž ulica činile mase sveta, koje su se tiskale pred kućama i zatvorenim dućanima. Jer, sve su radnje bile zatvorene. A narod, bio on musliman, pravoslavni ili katolik, zvao se on Hrvat ili Srbin, podjednako je tužio i oplakivao svog velikana i pesnika. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, sa minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpevao poslednju molitvu praštanja.

Pratnja je trajala punih pet časova, od 2 do 7 po podne. Mrak je već bio uveliko pao kada je, kroz brojne počasti i guste redove tronutog naroda, izmučeno telo neumrlog Šantića, našeg najvećeg pesnika po duši i srcu, spušteno u hercegovačku zemlju pri romantičnoj svetlosti buktinja, (kraj italica) stoji u knjizi Josipa Lešića “Aleksa Šantić: Roman o pjesniku”, prema kojoj su snimljeni uspješni tv-film i tv-serija, s Branislavom Lečićem u glavnoj ulozi.

Nije daleko od istine kada se kaže da nečija sahrana najbolje pokazuje kakav je ugled neki pojedinac stekao tokom svog života. Šantić nije bio izuzetak.

Branislav Lečić: Moja je duša kao Šantićeva

Jedan od posljednjih velikih serija snimljenih u bivšoj državi bila je “Moj brat Aleksa”, u kojoj je glavnu ulogu igrao glumac Branislav Lečić. Ovaj veliki glumac i danas se sjeća atmosfere sa snimanja. Snimano je devet mjeseci, i to u Mostaru, Stocu, Trstu i Ljubljani. Pripremajući se za veliku ulogu, Lečić je na sve načine pokušavao razumjeti navike i rituale čovjeka čiji je lik tumačio. Tako je Aleksa Šantić je bio strastveni pušač.

– Taj hercegovački duvan sam zamotavao u cigare i pušio, svih devet mjeseci, naprosto jer je to bila jedna od strasti koje je on imao, bilo mi je glupo da počnem da kašljem kada zapalim, a da nisam shvatio prirodu te ljubavi.
Nisam se prepao, ja sam hrabar i ambiociozan glumac koji se ne može prepasti uloge. Bio sam presretan zato što sam najzad imao gabarit koji mi je sličan. Jedno je imati uloge negativaca ili manjih ljudi nego što si sam, sa nekim slabostima koje moraš da pronađeš da bi bio autentičan, da bi ti ljudi vjerovali. Ovdje je bilo važno da dodirnem dušu koja je bila ista kao i Šantićeva. Jednostavno sam s njim komunicirao i noću i danju, spavajući i otvorenih očiju.
Atmosfera je bila izuzetna i neponovljiva. Mislim da je teško da se ovoj mlađoj generaciji glumaca desi nešto što se desilo nama, ne samo kada smo snimali Šantića. Uživali smo dok smo radili, ali smo zaista ozbiljno radili, istraživali i napravili i film i seriju koji traju – kaže Branislav Lečić za “Azru”.

Piše: Kenan BEŠLIJA, Doznajemo.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU