Što čitati, a ne koliko čitati, osnovna je potka koja se provlači kroz ovo djelo ... Dakako, objašnjava Miller, to nipošto ne znači da su oni koji ne čitaju, i oni nepismeni, manje inteligentni među nama. I ne znači da treba čitati pod svaku cijenu, naprotiv.

henry miller

 Piše: Tomica Bajsić

Napisana krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća i objavljena 1952. u izdanju New Directionsa, Knjige mog života meni je najzanimljivija od knjiga Henryja Millera (1891. – 1980.) koje sam pročitao. U predgovoru je pisac na nekoliko mjesta naveo da sprema i drugi, pa i treći svezak, no, nažalost, do toga nije nikada došlo. Kako bilo, imamo ovaj prvi inicijalni svezak, koji je preveo Zlatko Crnković, ima tome već više od trideset godina. Mislim da bi se i oni koji su knjigu pročitali u svojoj ranoj mladosti mogli tom značajnom djelu iznova vratiti, čitati je, kako se na primjer čita i zbirka dobre poezije – uvijek joj se iznova vratimo, potražimo je nakon nekog vremena na policama i ništa ne gubimo, bez obzira na kojoj je stranici otvorili. Navodi nas osjećaj da je pred nama nešto novo i otkrivajuće.
A što je, onda, unutra?


Millerov „heroizam mašte“ u liku pjesnika kao heroja koji u sebi obuhvaća izumitelja, pionira, preteču, tragača za istinom, stoji nasuprot predrasuda, praznovjerja i nametnutog autoriteta. Pjesnik je taj koji „ubija zmaja i otvara vrata raja.“

Zagonetna i pomalo drevna poput neke piratske škrinje, ova knjiga o knjigama sadrži reminiscencije na pisce i djela koji su obilježili život i djelo tog znamenitog autora. Za razliku od piratske škrinje ne sadrži zlatnike i bakrenjake duhovno nijemog svijeta površnosti, niti pokušava ići niz struju općeprihvaćenih kanona – tu se nalaze unikatne mape koje nas vode u mnoga nedovoljno istražena područja, čak i onda kada se radi o klasicima. Mašta je glas hrabrih, polazna je točka Millerovog puta kroz knjige koje je u životu pročitao i koje su ga oplemenile ili mu razbistrile glas. Dostojevski se tu isprepliće sa Rimbaudom, koji je bio „mistik u divljem obliku,“ on nije „pripadao,“ a nije nikada ni mogao, kao uostalom i sam Miller, pripasti nečemu omeđenom. Potvrđuje se da je jedini čovjekov neprijatelj strah, a Millerov „heroizam mašte“ u liku pjesnika kao heroja koji u sebi obuhvaća izumitelja, pionira, preteču, tragača za istinom, stoji nasuprot predrasuda, praznovjerja i nametnutog autoriteta. Pjesnik je taj koji „ubija zmaja i otvara vrata raja.“


Za švicarsko-francuskog pjesnika i pripovjedača Blaise Cendrarsa, jedinstvenu mješavinu pustolova i knjiškog moljca, rekao je da je čitati Blaise Cendrarsa iskustvo kao da ste zakoračili u novi svemir.

Raspravlja se o Tukididovoj Povijesti peloponeskog rata, kao remek-djelu koje treba čitati jer nam pokazuje pravo lice rata, što nam čini i, ako se ljudi ne nauče pameti, što će nam ubuduće činiti, zatim o Prescottovoj Povijesti osvajanja Perua i Meksika, o Saladinu, Krišnamurtiju, Abrahamu, Knjizi o Jobu, o Ispovijestima svetog Augustina. U svoju listu od sto knjiga koje su na njega najviše utjecale kod nekih je autora zabilježio po jednu ili dvije knjige, a kod nekih je stavio i napomenu „sve napisano,“ takva je bila njegova vjera u vjerodostojnost i opstojnost njihova pisma. Za švicarsko-francuskog pjesnika i pripovjedača Blaise Cendrarsa, jedinstvenu mješavinu pustolova i knjiškog moljca, rekao je da je čitati Blaise Cendrarsa iskustvo kao da ste zakoračili u novi svemir. Ne libi se, dakle, iskazati otvoreno divljenje svojim književnim i životnim uzorima. Cendrarsov je moto da „jezik nije nešto mrtvo, zamrznuto, nego je u pokretu, u trku, primajući se uvijek za život i stvarnost,“ Henry Miller i sam želio slijediti. Još vrijedniji od popisa knjiga životvorni su portreti zastupljenih autora, ili učitelja i prijatelja samog pisca.


„Više nego ikada vjerujem da je u određenim godinama potrebno ponovo pročitati knjige iz djetinjstva i mladosti, inače možemo otići u grob a da ne saznamo tko smo i zašto smo živjeli."

U ovoj knjizi približava nas finoj melodiji Orkanskih visova Emily Bronte, iznosi izvrsna zapažanja o živućem kazalištu, uvodi Kinu, Indiju, Afriku, Tibet, Goethea, Dantea, Sokrata, Heraklita, Emersona, D.H. Lawrencea, Balzaca, Prousta, Joycea, Manna, Celinea, Hamsuna, Van Gogha, Emmu Goldman, Lao Cea, Homera, Arturove vitezove okruglog stola, Tisuću i jednu noć, Lewisa Carolla, Alexandera Dumasa, Sienkiewicza, Twainove Pustolovine Huckleberryja Finna, a pun je hvale za bajkovitog Ridera Haggarda, autora djela Ona, Ajša, Rudnici kralja Solomuna, inače smatranog za pisca beletristike i često izguranog u infantilnu književnost, jer: „više nego ikada vjerujem da je u određenim godinama potrebno ponovo pročitati knjige iz djetinjstva i mladosti, inače možemo otići u grob a da ne saznamo tko smo i zašto smo živjeli.“


Dobra se književnost generacijski ne izgrađuje iznova na ruševinama stare, ta se baština, taj dragocjeni vrt, nastavlja i njeguje.

Iz prašine tako izvlači zapise Cabeze de Vace, odmetnutog španjolskog konkvistadora koji doživljava mistično prosvjetljenje na svom odisejevskom putu prostorima današnjeg Teksasa i čudesno ozdravlja Indijance, iskupljujući grijehe Corteza i Pizzaroa, zatim Miller poziva Ameriku da se prihvati demokracije kakvu je ustoličio američki bard Walt Whitman u Vlatima trave, prije više od sto godina, navodeći da je prava demokracija velika riječ čija povijest još nije zapisana i koja se tek treba zbiti u svojoj punini. Jasno je da se pomoću književnosti svijet ne može stubokom izmijeniti, ali važan je sam kreativni trud na tom putu. Dobra se književnost generacijski ne izgrađuje iznova na ruševinama stare, ta se baština, taj dragocjeni vrt, nastavlja i njeguje. Što čitati, a ne koliko čitati, osnovna je potka koja se provlači kroz ovo djelo. Koliko puta čujemo: da li čitaš knjige; ili, ja čitam puno knjiga; onaj tamo je čudan jer on puno čita, ili ja nemam vremena za čitanje knjiga, imam puno važnijeg posla itd. Trebamo se prije svega pitati što čitamo, i što je to, od tisuću knjiga koje se godišnje objavljuju, prava literatura, što od pročitanog istinski obogaćuje vidike i gradi nam prolaze u neke svjetove za koje smo možda samo podsvjesno slutili da postoje. Dakako, objašnjava Miller, to nipošto ne znači da su oni koji ne čitaju, i oni nepismeni, manje inteligentni među nama. I ne znači da treba čitati pod svaku cijenu, naprotiv.

 "Traga li čovjek za znanjem i mudrošću, najbolje mu je da pođe pravo do izvora,“ tvrdi Miller, „a izvor nije ni znanstvenik, ni filozof, ni učitelj ... nego sam život – neposredno životno iskustvo. To isto vrijedi i za umjetnost.“

Citirajući Napoleonovu izreku „Neće daleko stići onaj koji unaprijed zna kamo želi stići,“ u svijetu gdje je sve organizirano prečicama, Henry Miller nam ne nudi priručnik za samouke niti zapečaćuje ili konzervira listu hvale vrijednih i za čovječanstvo značajnih knjiga, ne, on je svjestan da pravocrtan pristup književnosti zna loše završiti jer ne može svaka knjiga jednako doprijeti do karaktera i senzibiliteta čitatelja ili učenika, i nije manje vrijedan onaj kojemu je nešto iz službenog književnog kanona blisko ili daleko. „Traga li čovjek za znanjem i mudrošću, najbolje mu je da pođe pravo do izvora,“ tvrdi Miller, „a izvor nije ni znanstvenik, ni filozof, ni učitelj ... nego sam život – neposredno životno iskustvo. To isto vrijedi i za umjetnost.“ Toliko je ovdje čitateljskog zanosa i vjere u maštu umjetnika koja najbistrije prikazuje stvarnost jer joj prilazi u više dimenzija, da ova knjiga pažljivom čitatelju lako može postati i „knjiga mog života.“


Valja zabilježiti i ove Millerove riječi: Ljubav je ono čega nikada ne možemo imati dovoljno. A jedino što nikada dovoljno ne dajemo je ljubav.

Izvor: tomicabajsic.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU