Njegos

Spajajući svešteničko-vladarski čin i svoje narodno ime, Njegoš ili vladika Rade kako su ga voljeli zvati, vezuje narodnu poeziju sa umjetničkom, starinu sa modernošću, davnašnje uticaje koji su vijekovima vodili samo skriven život u narodnoj podsvijesti sa novim idealima.

piše: Ilijana Božić

Vezuje starinski, herojski Balkan, boračko Srpstvo Crne Gore sa evropskim Zapadom. Međutim, jedna noć pod zvijezdama Perasta 1844. godine za Njegoša je bila skuplja od čitavog vijeka. Stihovima jedine Njegoševe ljubavne pjesme izrečeno je nešto dosta dublje od slike ljubavnog doživljaja. Strasna ljubav se podigla iznad svega, sve drugo zemaljsko i kosmičko je nestalo. To je pjesma o Njegoševoj najskupljoj noći, noći koja je vladici bila zabranjena.

Noć skuplja vijeka

Jutro u Perastu, prvi sunčevi zraci padaju na površinu mora mijenjajući boju vode od svijetloružičaste do zlatnožute. Pogled vladike Rade upućen je ka djevojci koja prolazi kroz vrt susjedne kuće. Zagledala se djevojka u mladog vladiku. Dolazi noć čarobna, mjesečina osvjetljava i zemlju i more, a vladika piše pjesmu. Tu pjesmu čitao je samo svojim najintimnijim prijateljima, među koje je spadao i Medaković. Njegoš je govorio stihove:

Malena joj usta slatka...

snežana joj prsa krugla, a stecaju svetim plamom,

dve slonove jabučice na njih bude slatkim mamom;

crna kosa na valove niz rajske se igra grudi...

Daj mi gospodaru da pečatimo!- molio je Medaković Njegoša. A kako da ti dam?- čudio se Njegoš. Zar da pečatiš u novinama?.. A kako bi to izgledalo: vladika, pa piše pjesmu o ljubavi? Ne dam!

Živjela je u blizini kuće u kojoj je Njegoš odsjeo jedna žena mlada, ali soko sivi. Privuklo ga je to što nije bila plašljiva jarebica kao tadašnje crnogorske djevojke. Ne zna se kako se ta djevojka zvala, ali se njen lik može sastaviti iz zapisa koje je vladika ostavio u svojim djelima. Bila je vitka i imala čerte fine. Čelo joj je bilo ljepše od mjeseca, a lice jutro rumeno. Hod vilin, mnogo dični no Avronin kada šeće, a naročito ga je oduševljavao njen blagi osmijeh i divne oči streljale su kada su ga gledale. Pola vijeka poslije vladičine smrti drugi rukopis istih stihova pronašao je, u Petrogradu, istoričar književnosti Pavle Popović. Pjesma je objavljena u Bosanskoj vili 1913. godine pod pjesnikovim nazivom Noć skuplja vijeka.

O ljubavima

Gorostasnog rasta i apolonske ljepote, obilićkog srca i sokratovskog uma privlačio je poglede mnogih žena. Pjesnik Ljuba Nenadović boravio je u Italiji u isto vrijeme kad i Njegoš, pa je kasnije kazivao da su se oko crnogorskog vladike otimale najviđenije i najotmenije gospođice, ali i gosođe. I u Rusiji je vladika dosta vremena provodio u šetnji sa gubernatorskim kćerima. Za Milicu Stojadinović Srpkinju, prvu ženu u srpskoj književnosti, Njegoš je govorio: Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori! Kada je saznala da je umro zapisala je Nema te više. Ko da ne zaplače... O njima se dosta pisalo, ali uvijek suzdržano. Ne postoje svjedočanstva da su, osim simpatija, ostvarili neku snažniju emociju.

Milica Stojadinovic Srpkinja

Milica Stojadinović Srpkinja

Ljubavnih izliva ima i u pjesmi Tri dana u Trijestu, ali nije sigurno o kome. Dok neki smatraju da je vladika opjevao lijepu Floru, čuvenu primadonu tršćanskog pozorišta, Slovenku Cvetku Bretin, drugi vjeruju da je riječ o glumici Fic-Džems engleskog porijekla, koju su nazivali francuskom Sulfidom. Novinar tog vremena Frančesko del Ongaro zapisao je kako je crnogorskog kneza upoznao u pozorištu baš kad je ta glumica igrala Žizelu, te da je Njegoš bio toliko oduševljen njome da je napisao jedan ljupki ditiramb.

Život vladike, vladara i pjesnika

Cijela Njegoševa poezija satkana je od dva glavna motiva: herojskog i mističnog. Njegoša je najviše zanimala duhovna kategorija čovjeka na zemlji i u kosmosu. Rano ga je počelo zanimati pitanje o porijeklu čovjeka, rano su ga počela mučiti gledišta smrti. Ima li išta prije rođenja čovjekova? Kuda će čovjek poslije smrti? Gdje je prijeklo iskre, luče koja je u čovjeku?

U to vrijeme Njegoš je razmišljao o stvaranju zbirke pjesama u kojoj bi opjevao borbu Crnogoraca i sve značajne događaje vezane za borbu. Ta ideja rodila se u pjesniku još 1833. godine Glasom kamenštaka i Svobodijadom, a u Ogledalu srpskom opjevano je gotovo sve što se dogodilo od 1702. godine, od istrage poturica do njegovih vremena. To su bile pjesme na kojima je valjalo vaspitavati nove naraštaje patriota. Neke pjesme su bile narodne a neke je Njegoš spjevao. Zbirku je Njegoš posvetio sjeni Aleksandra Puškina.

Njegoš je pomno radio i danju i noću, dotjerivao pjesme, te iznova pisao. Plamen dvaju voštanih svijeća osvjetljavao je Njegoša, koji je sjedio zamišljen za stolom. Sjećao se svog učitelja Sime Milutinovića Sarajlije. Sjećao se kako je pred njegovim očima stvarao Diku crnogorsku. Dok se divio pjesniku, svom učitelju, u Njegošu se javljala želja da ga dostigne. Sjećao se svojih prvih pjesama koje je uz gusle pjevao u Cetinjskom manastiru zabavljajući glavare i manastirsku čeljad. Sa tugom se sjećao svoga strica Petra, koji se, iako preozbiljan i strog, smijao slušajući njegovu šaljivu pjesmu o nekim ćeklićkim svatovima.

Njegoš je živio životom vladara Crne Gore, životom vladike, ali i životom pjesnika. Pero se kretalo po hartiji, nizao se red za redom. U plamenu svijeće rađalo se nešto novo i odvodilo ga u neki veći svijet. Tako je nastao spjev Luča mikrokozma.

Kukuruzi i žito biješe razdijeljeni narodu u Crnoj Gori, jer te godine njive nisu ni sjeme donijele. Da zlo bude veće, Crnoj Gori prijetila je opasnost od Osman-paše Skopljaka. Koristeći crnogorske nevolje paša je davao žito svakome ko bi se od Njegoša i Crne Gore odvojio i prišao Turcima. Kad je čovjeku na duši najteže on traži olakšanje. Pjesnik ga nalazi u poeziji. Tada Njegoš počinje da piše djelo u kome je izražavao vjeru u pobjedu čojstva i junaštva. Pisao ga je u najteže vrijeme i na mjestu gdje se najviše osjećala težina, na Cetinju. Pisao je lako jer je poznavao ljude o kojima je pisao, narod sa kojim je živio. Za iskazivanje svega toga bez muke je nalazio riječi. Događaj od prije sto pedeset godina, istraga poturica, pretakao se u Gorski vijenac. Posvetio ga je prahu oca Srbije Karađorđu, koga je, kao i Miloša Obilića, volio, cijenio i isticao kao primjer heroizma i ljubavi prema slobodi i domovini.

U Beču

Početkom septembra 1846. godine Njegoš polazi za Beč sa željom da ode u Petrograd da bi preko ruske i austrijske vlade povratio izgubljena ostrva u Skadarskom jezeru, zatražio novčanu pomoć od ruskog cara, preselio dio Crnogoraca u Rusiju i zamolio ruskog ministra spoljnih poslova za intervenciju kod carigradske Porte koja je odvajala veće sume novca za izazivanje pobuna u Crnoj Gori. Njegoš potom odlazi u Trst, gdje prodaje brilijantski krst koji mu je poklonio austrijski car i za taj novac kupuje žito. Krst nije prodao zato što nije imao novca, već kako bi dokazao da bi mu draže bilo da se austrijski car založi kod Porte za Crnogorce nego da njemu poklanja skupocijene darove. Iz Trsta Njegoš odlazi u Beč noseći rukopis Gorskog vijenca. Vrijeme provodi sa Vukom Karadžićem, Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem. U bečkoj četvrti Leopoldštat, kuća broj 584 postala je mjesto okupljanja mnogih znamenitih Srba, Hrvata i Slovenaca koji su tu živjeli i radili. Njegoš im je često čitao dijelove svog najnovijeg djela. Prilikom boravka u Beču, kod Vuka Karadžića je svratio mladi novinar Ibro Tkalac. Tu je vidio rukopis Gorskog vijenca, spjev mu se veoma dopao te je zamolio Vuka Karadžića da ga upozna sa Njegošem. Pri prvom susretu Tkalac je Njegošu pričao o svom školovanju. Njegoš mu je govorio:

Kako si srećan da u svojim mladim godinama možeš učiti sve tako dobre i lijepe stvari u tako izvrsnih učitelja. Šta bih ja dao da mi je takva sreća mogla u dio pasti! Jer šta sam ja mogao naučiti u jednoj Crnoj Gori? Tkalac je odgovarao:

Ja bih svetlosti promenio sve naučeno za tako veliki pesnički dar kao što je vaš. Učiti se može koliko god nam u glavu ide, ali veličina i izvornost duha stoje mnogo više od onog što nam učenje može dati. Na ove riječi Njegoš je s osmjehom kazao:

Tebi se jamačno čini kao i našem Vuku, koji tvrdi da je glava starija od pera. Dođi, međutim, na jednu godinu u Crnu Goru, pa ako po njenom isteku opet budeš tako mislio, povjerovaću u to i ja.

U to vrijeme u Beču je bio fotograf Anastas Jovanović. On je tada izradio prvu Njegoševu fotografiju. Njegoš je tih dana zajedno sa Vukom Karadžićem razgledao Beč. Išli su i na slovenski bal.

Vuk Karadžić i Njegoš

Njegoš 8. aprila dolazi na Cetinje i odmah počinje da miri zavađena crnogorska plemena i da ih okuplja oko sebe. Kad je sredio stanje unutar Crne Gore, izazvano pobunom, Njegoš se vratio poslu koji je najviše volio. Po povratku iz Beča svratio je u Veneciju, gdje je prikupio mnogo arhivskog materijala o vremenu kada je u Crnoj Gori vladao samozvanac Šćepan Mali. Za protekle četiri godine Njegoš je napisao svoja najbolja i najznačajnija djela. Prvi prikaz koji je u junu 1847. godine izašao na italijanskom jeziku u listu La Dalmazia kazuje o tome: Pod naslovom“Gorski vijenac: Istoričesko sobitije pri svršetku XVII vijeka“ ugledala je svetlost tu skoro u Beču istorijska drama presvetloga monsinjora crnogorskoga Petra Petrovića, vrlo ugledne ličnosti i jednog od najsposobnijih obnovitelja slovenske književnosti. Ovde vidiš verno naslikane običaje, navike, vrline, poroke, praznoverja, religiju, fanatizam; nijedan karakter nije neverno prikazan; nijedna okolnost nije postavljena van svog mesta; ovde su strašila, proricanja, veštice; štaviše, ovde ima i ironije, sarkazma, šale. Pesnik je znao da se izrazi jasnoćom koja bi se mogla samo poželeti, bilo zbog toga što je on umeo da poveže sve raznorodne niti, sve te brojne događaje i da ih skupi i objedini u jednu celinu koja se ni najmanje ne narušava ni u radnji i što je još čudnije ni u mestu ni u vremenu, zato što se čitav događaj te zavere izvršava baš na Lovćenu u kratkom vremenskom razmaku od četiri dana.

Pjesnikova poletna mašta i njegovi idealistički pogledi na svijet dali su prvo djelo pod nazivom Luča mikrokozma. Razmišljanje o borbi i životu ljudi koji su ga okruživali, o njegovim Crnogorcima kojima je on bio duhovni i državni vođa donijeli su na svijet Gorski vijenac. Sagledavanje stvarnosti i njeno konkretno slikanje dali su djelo Lažni car Šćepan Mali. Od idealističke Luče preko romantičarskog Gorskog vijenca do realističkog Šćepana malog kretao se razvoj Njegoša kao poete.

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU