bbeafaa1ae2ad33e2c6eac1cc220068e4a4f4e63

Ja ću te čekati, nije važno koliko, ali ću te čekati, a ti mi dođi kad se jednom istrošiš, rekao joj je nakon poljupca, a ona se smijala, dugo se smijala odlazeći niz Titovu ulicu u noć

Pričam ti o Lotaru. Ne moraš to upamtiti, nema tu nikakve životne pouke, neće ti koristiti, takvoga čovjeka nikada nećeš naći pa da znaš kako bi s njim, pričam ti o Lotaru zbog žene koja ga je voljela, ona je stvarna, nju ćeš možda sresti, nju ili istu takvu, možda ćeš se zaljubiti, možda ti ostane za cijeli život, ili ćeš samo proći pored nje, vidjeti je u samoposluzi, reći dobro jutro, Gita, kako ste, Gita, a ona ti neće odgovoriti jer Gita ne odgovara, Gita šuti na pozdrave.
 
Lotar je tih godina bio najjači čovjek u gradu. Tako se barem pričalo, iako nikad nikome nije palo na pamet da provjerava. Živio je sam s majkom, gospođom Editom, koja je držala radnju za plisiranje suknji. Za oca mu se nije znalo. Tek pričalo se da je to bio neki njemački oficir, navodno se zvao Otto, i da je bila u pitanju velika ljubav. Noću bi kradomice dolazio kod gospođe Edite i ostajao do pred jutro. Nitko ga nikada nije vidio jer je ljubav trajala samo u vrijeme policijskoga sata. Otto se, priče govore, nije htio povući u travnju 1945. s ostacima svoje vojske, nego je dezertirao i skrivao se po šumama oko Sarajeva još dvije godine. Gospođa Edita odlazila je svake subote i nedjelje brati gljive, jagode, maline i uvijek se vraćala praznih košarica, ama, ja idem gore samo zbog čistoga zraka i ljepote, govorila je komšinicama, a one su znale da odlazi zbog Otta. Lotar se rodio u jesen 1946.: dijete sam htjela, a ne muža, rekla je gospođa Edita i nitko je ništa nije pitao. Komšiluk je mimo ružnih običaja čuvao njezinu tajnu i nikada nitko Lotara nije zvao kopiletom. Valjda i zato što je vazda bio mirno i tiho dijete, uvijek veći i jači od svojih vršnjaka, ali se nikada ne bi potukao, kao da je sve ratničko u njegovoj lozi bilo potrošeno i iscrpljeno prije nego što se rodio.
 
Bio je početak ljeta 1947. godine kad je gospođa Edita jedne nedjelje odijela dijete u brda. Neka se od ranih nogu uči, rekla je staroj Džemidžićki; nena je poljubila i nju i dijete: samo ti idi sine, i ne daj što imaš dok imaš. Vratili su se predvečer. Bilo je to posljednji put da je gospođa Edita išla u brda i pričalo se da je Otto nakon toga pješke otišao u Austriju, pa u Njemačku. Čekao je da vidi sina, pa da zauvijek ode kući.
 
Lotar je završio Prvu gimnaziju, pa je kao odlikaš upisao medicinu, i baš kad se mislilo da će u njegovu životu sve ići kao u pričama o dobroj i sretnoj djeci, na trećoj je godini fakulteta sreo Gitu Danon, apotekarovu kćer, od Lotara stariju dvije godine, koja je malo studirala, a više se zabavljala kršeći muška srca po Sarajevu, pijano i ludo kao da krši pivske boce dok ne dođe jutro i ne razbistri joj se glava. Ali Giti nikada nije dolazilo jutro, niti bi se ikad umorila od svoje čudne zabave. Čovjeka bi privukla k sebi, igrala se s njim sve do prvoga poljupca, a onda bi ga gurnula niz ulicu da se kotrlja do dna na svoju sramotu i na užas drugih koji nisu još osjetili Gitine čari, ali su znali da će i na njih doći red i da im se neće moći oduprijeti. Nakon nekog vremena svaki bi prebolio Gitu, neko vrijeme ne bi je spominjao, a nakon toga Gita bi za usta koja su osjetila jedan njezin poljubac postajala kurva. Jedini koji je nije prebolio, niti je o njoj ikada rekao ružnu riječ, bio je Lotar, ali i jedno i drugo promijenit će i njega i njegov život.
 
Ja ću te čekati, nije važno koliko, ali ću te čekati, a ti mi dođi kad se jednom istrošiš, rekao joj je nakon poljupca, a ona se smijala, dugo se smijala odlazeći niz Titovu ulicu u noć; tako se smijala da su se izlozi tresli na radnjama i da su žene izlazile na prozore da vide što se to tako smije u ovo doba noći i na ovom svijetu gdje ništa tako smiješno nije, niti itko tako zvoni smijehom, osim Gite koja i tako nije bila s ovoga svijeta i koju nijedna žena nije doživljavala kao konkurenciju jer je ona živjela poklonjeni život s tisuću ljubavnika i jednim poljupcem i već sutra je opet mogla biti mrtva.
 
Lotar je vjerovao da će mu se Gita vratiti i da do tog povratka mora braniti njezinu čast. Kad bi u društvu netko zaustio da kaže nešto o njoj, Lotar bi ponavljao: šuti, ja sam tu. Za divno čudo, svatko bi ušutio, iako nikome nije bilo na umu da bi Lotar mogao upotrijebiti svoju strašnu snagu. Išlo je to tako sve dok Gita nije potrošila Dinu Krezu, prijekog momka i bivšeg robijaša koji je već godinama harao po Italiji, a u grad bi dolazio samo da se pokaže i da potroši novac. E, taj Krezo je bio izvan sebe od bijesa, a još mu je netko kao za nevolju rekao za Lotara, u šali ga valjda upozorivši da se pred njim ne smije govoriti protiv Gite, na što je Krezo iz istih stopa pošao pred Medicinski fakultet, rekao pokazat ćete mi tog momka, čekao je, kažu, i dva-tri sata, što mu je samo pojačalo huju jer kad je naišao Lotar, Dino Krezo više nije bio kadar primijetiti kolikom se i kakvom čovjeku obraća, nego mu je prišao, uhvatio ga za kragnu kaputa, odozdo mu se unio u lice i glasom čovjeka koji za pasom ima pištolj tiho izgovorio: Jeb‘a ti ona čifutska kurva mater.
 
Ono što se dalje događalo gotovo i nije za priču, ali kažu da je Lotar uhvatio Krezu za oba uha i otkinuo ih, nesretnik se srušio, a on ga je onako ležećega udarao šakom u glavu. Kad je došla milicija, od Krezina lica nije ostalo ništa. Lotara su zaskočila četvorica milicionera, on ih je razbacao oko sebe, krenuo prema ulici i onda stao, sjeo na zidić, zapalio cigaretu, milicioneri su na tri-četiri metra od njega ukočeno stiskali repetirane pištolje i nisu se usuđivali prići. Sad je gotovo, rekao je on, ubio sam čovjeka. Tad su navalili na njega i počeli ga dušmanski tući šakama, nogama i drškama pištolja. Oni su nekako znali da se Lotar nikada ne brani. Valjda su imali iskustva, iako ne vjerujem da su čovjeka kakav je Lotar ikada sreli.
 
Osudilo ga je na petnaest godina robije zbog “naročito okrutnoga ubojstva”. U zeničkome zatvoru Lotar je ostao punih dvanaest godina, taman koliko je trebalo da grad na njega zaboravi i da se na ulicama pojave nove generacije koje ni o njemu, ni o sudbini Dine Kreze neće ništa znati. Ali Gita, nju niti je tko mogao zaboraviti, niti su njezina ljepota i smijeh u tim godinama ma zeru potamnjeli i urušili se, niti je prestala sluđivati svijet svojim jedinim poljupcem. Ljubavnici su već bili mlađi i po petnaest godina od nje, ali se ništa promijenilo nije, niti se pojavio muškarac koji bi odolio kad Gita na njega sijevne okom, niti je u čitavom gradu bilo tako pametnoga koji bi znao da se stotinu puta ponovljena priča uvijek mora završiti na jednak način.
 
Istoga dana, onoga ljeta kad je Lotar izišao iz zatvora, umrli su gospođa Edita Burić, vlasnica radnje za plisiranje suknji, i gospodin Moni Danon, najstariji apotekar u gradu. Prekosutra su u isto vrijeme sahranjivani na groblju Bare. Jedna je povorka krenula iz katoličke, a druga iz jevrejske kapele. Iza jednoga sanduka išao je Lotar, a iza drugoga Gita. Povorke su išle jedna do druge sve do raskršća na kojemu se razdvajaju putovi za katoličke i jevrejske grobljanske parcele. Gita Lotara nije ni pogledala, ali je Lotar umjesto za majčinim sandukom pošao za njom. Bio je to strašan skandal. Babe u crnini počele su se krstiti, svećenik je izgovarao neke dodatne molitve, katolička povorka bila je zgrožena, a jevrejska uplašena. Ljudi nisu znali što će Lotar učiniti Giti.
 
Nije joj, međutim, učinio ništa, osim što je rekao zdravo, Gita, a ona nije odgovorila na pozdrav, rekao je Gita, ja te čekam, a ona ga je pogledala kao da će se nasmijati, rekao je Gita, ovo je zauvijek, a ona ga je uhvatila za ruku i rekla dragi moj, ovo ispred mene je zauvijek i pokazala prstom na mrtvački sanduk.
 
Nakon povratka iz zatvora Lotar je počeo piti. Pio je uredno i po datumima, vidi se da mu je Švabo bio otac, govorilo se u komšiluku ne bez poštovanja, pio je svakog sedmog u mjesecu. Ovako bi to bilo: uđe Lotar u birtiju i naruči litru loze, gosti pođu da će izlaziti, zaustavi ih muklo Lotarovo ne i nitko se i ne pomakne. Svi čekaju što će se dalje događati i šute, ama čuje se muha kad, proleti i čuje se, svake tri minute, kako grlić boce dodirne čašu. Lotaru bi trebalo točno pedeset pet minuta da popije litru loze, ni minuta više, ni minuta manje. Nakon toga naručivao bi još litru, uredno platio konobaru i zagrmio svi marš van i izišli bi, uključujući i gazdu i konobare, a da Lotaru ni riječ ne bi rekli. Nakon petnaestak minuta u birtiju je dolazila milicija, Lotar se dizao na noge, govorio bi udarite, jebem vam i Titu i partiju, onda su ga tukli, on se nije branio, pa bi ga odveli u miliciju, prespavao bi u zatvoru i čekao sedmi u mjesecu. Pet je godina je jednom mjesečno Lotar dobvao batine i već se pričalo koliko mu je još ostalo i koliko će još sedmih u mjesecu trebati da milicija ubije Lotara.
 
A onda je počeo rat i Lotar je jednog rujanskog jutraprve opsade pod vratima našao ceduljicu na kojoj je pisalo: Želiš znati. Ja sam Madridu. Gita. Valjda se prepala rata i otišla, a Lotaru je ostavila poruku jer je strepila da će i u Madridu netko poželjeti njezin jedan poljubac. Gita je već imala pedeset godina, što sarajevske oči nisu primjećivale, ali španjolske možda hoće, a Gita bez poljupca više neće biti Gita, niti će moći živjeti sama u svijetu bez povrijeđenih muškaraca.
 
E, sad, je li se Lotar ponadao da je njegovu čekanju došao kraj, da se Gita umorila i istrošila i da ga u Madridu čeka sa svojom ljubavlju, ili on jednostavno nije mogao zamisliti da ostane u gradu u kojem nema Gite, to je teško reći, ali od tog dana Lotar je počeo praviti planove kako da izađe iz grada i kako da dođe do Španjolske. Nije imao novca, niti je imao pasoš, niti je znao za način da dođe do jednog ili drugog. Bio je velik i sam u svome gradu, počeo je propuštati sedme u mjesecu, boljeli su ga bubrezi i rebra i sa svakim danom koji je prolazio od Gitine poruke Lotar je sve više postajao starac. Pobijelila mu je kosa, mišići više nisu bili glatki i napeti i sve je više bilo ljudi koji su znali proći pokraj Lotara a da se ne začude njegovoj snazi. Jedna jedina stvar bila je i dalje velika kao Trebević. On će otići u Madrid po svoju Gitu i po njezin drugi poljubac.
 
Nakon dvije i pol godine rata Lotar je nestao iz grada. Prethodno je još jednom pokušao posuditi novac za put, ali mu ga nitko nije htio dati jer su ljudi vjerovali da s takvih putovanja nema povratka, još jednom je pokušao dobiti pasoš, ali mu ga nisu htjeli dati jer je bio dovoljno jak za ratovanje i njegova ljubav nije imala administrativne snage. Nitko se nije iznenadio što je Lotar usprkos svemu tome otišao. Znali su ljudi da ono što između njega i Gite stoji nema nijedne druge prepreke do Gitine lude glave, a ona je bila čak u Madridu.
 
Nitko nikada neće saznati kako je Lotar prešao Bosnu, ni kako je prošao kroz sve one zemlje koje su mu stajale na putu, ni kako nije naišao niti na jednog carinika ili policajca, ni čime je i kako putovao; prvo sljedeće što se zna jest da se u policijskoj stanici u nekom madridskom predgrađu ukazao poput duha, mršav, bos i sav u krastama. Prvog policajca uhvatio je za ruku i rekao Gita Danon per favor, čovjek se prestravio, Lotar je ponovio Gita Danon per favor, okupila se sva policija, stiglo je i pojačanje, došla su kola Hitne pomoći, a Lotar je uporno govorio Gita Danon per favor; pola dana Španjolcima je trebalo da shvate kako Lotar ne zna ni riječi španjolskoga, onda su pokušavali na raznim jezicima, na njemačkom, talijanskom, engleskom, francuskom, a jedan se Lotaru pokušao obratiti i na mađarskom; Lotar je odmahivao glavom, sklapao ruke u molitvu ili grabio ljudima dlanove i ponavljao Gita Danon per favor.
 
Čovjek u bijelom bolničkom ogrtaču uzeo ga je pod ruku i izveo iz policijske stanice, Gita Danon per favor, Lotar je gledao kroz prozor, ambulantnih kola, čovjek ga je držao za ruku, promicao je Madrid kao na filmu i u nečijem tuđem životu, Lotar je lovio lica prolaznika, nadao se da će ugledati Gitu; umjesto nje vidio je plakat za dobrotvornu priredbu, a na njemu fotografiju spaljene Vijećnice. Sarajevo, rekao je Lotar, Sarajevo?, trgnuo se čovjek u bijelom mantilu, Sarajevo, potvrdio je Lotar, Gita Danon per favor, sklopio je ruke.
 
Lotar je ležao u bolničkome krevetu. Stopala su mu izvirivala kroz rešetke. Onako mršav i zarastao u bradu izgledao je kao grana nekog veličanstvenog davno izumrlog drveta. Postelji je prišao neki fini stariji gospodin, iza njega su bili policajac i liječnik, gospodin je sjeo pokraj Lotarovih nogu, Lotar je otvorio oči, Gita Danon per, favor, gospodin je spustio ruku na Lotarovo rame: Jesi li iz Sarajeva?… Jesam… Kad si došao ovamo?… Jučer… Odakle?… Pa iz Sarajeva. Gospodinu su se zacaklile oči, kako to već biva s Bosancima koji žive dvadeset godina negdje daleko, pa im neki samrtnik kaže da je upravo stigao iz Sarajeva. Tražim Gitu Danon, pokušavao se pridići Lotar, ona je iz Sarajeva, a sada je Madridu, moram naći Gitu Danon, čeka me, a ja sam je čekao dvadeset i kusur godina. Gospodin je klimao glavom, prevrnut ću Madrid ako treba, Lotar mu nije vjerovao, ali se nije mogao pomaknuti, tako je bio umoran.
 
Te noći umirao je u Madridu najjači čovjek našega grada. To moraš znati jer takvoga čovjeka više nikada i nigdje ne možeš sresti. Nema ga na cijelom svijetu, ni tamo gdje ti živiš, a nećeš ga naći ni ako u Sarajevo dođeš tražeći ga. Ej, umirao je Lotar, posljednji i jedini, Lotar koji je Dini Krezi oba uha otkinuo i zatukao ga na kaldrmi ispred Medicinskog fakulteta i neka ga je zatukao kad je bilo zbog Gite.
 
Jutro nije dočekao pri svijesti. Nije se probudio ni kad je u sobu ušao gospodin od jučer, ni kad je za njim ušla Gita Danon, čučnula pokraj kreveta, spustila oba dlana na golemu Lotarovu nadlakticu, nije se probudio ni kada je rekla ja sam ti se istrošila, Lotare moj, nećeš me više čekati, došla sam ti, nije se probudio ni kad ga je poljubila, ljubila ga dugo u sive usne. Ali pazi, sine, što ti kažem, samo Gita Danon zna jesu li se Lotareve usne tada pomaknule, samo ona zna je li za ljubav bilo prekasno ili je ona ostala zauvijek. Ako je sretneš, nemoj je ništa pitati jer ti neće reći, neće te ni pozdraviti, Gita ne odgovara na pozdrave jer je hiljadu srca kršila samo za jednog Lotara.
 
Mama Leone
 
 
Naslovna fotografija, stara razglednica Sarajeva

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU