gustav

Mi pisci koji stalno visimo na našoj umjetnosti u dodiru s prirodom, skoro bi se reklo, samo putem imaginacije i zbilje bi nam bilo potrebno, ponekad pogledati mjesec ili sunce.

Dugim, nevinim gledanjem u naše se srce uvuče životni sok stabla. Kao ovce, koje po livadi pasu stolisnik pa im je meso zbog toga ukusnije, naš će duh prožeti okus prirode, ako ga dobro okupamo u njoj. Jedva da je tjedan dana kako mirno živim i na naivan način uživam u svemu što vidim. Na početku odmora osjećao sam samo zbunjenost, onda sam se rastužio i dosađivao se: i sad, kad mi je dobro, morat ću otputovati. Mnogo pješačim, sa slašću se naprežem, i ja koji nisam podnosio kišu malo prije sam se smočio do kože i čak se nisam ni uzbuđivao, i ako odem opet ću biti tužan: to je moja strana priče. Da, moje ja i moje uspomene ipak se postepeno odljube od mene. Trska koja povremeno udara po mojim cipelama, kad se vraćam kući preko dina, mnogo me više zanima nego sva moja stara sanjarenja. (Gospođa Bovary je od mene tako daleko, kao da nikad nisam o njoj ni retka pisao!)

Ovdje su veliki unutrašnji obračuni zarobili moj um i evo rezultata ova četiri dokona tjedna: oprostio sam se od svega što je osobno, intimno i relativno. Odustao sam i od starog plana da jednom napišem svoja sjećanja. Ne zanima me ništa više što je u vezi s mojom osobnošću. Već ne vidim lijepima ni mladenačka oduševljenja, mada ih uljepšava perspektiva sjećanja, i u bengalskoj vatri stila otprva izgledaju divnima. Čemu sve to? Sahranit ću sve i neka ništa ne uskrsne. Čovjek nije više od jedne buhe, naše radosti i boli se trebaju pročistiti u našim djelima – u oblacima ne prepoznajemo rosne kapi koje je zraka sunca bacila gore. Isparite zemaljske kišne kapi, suze prošlih dana i dižite do neba goleme svodove po kojima hoda sunce.

Sad me zaokupljaju metamorfoze. Htio bih napisati sve što vidim, ali ne tako kako vidim, nego u potpunosti. Ne bih bio sposoban točno ispričati ni najsjajniji stvarni događaj i njega bih trebao uresiti.

Ništa ne pisati i sanjariti o lijepim stvarima (kao što ja sad činim) zbilja je drago zanimanje. Ali kako skupo plaćamo kasnije ove slasne zabave! A zapravo sam mogao već naučiti (ali mene ništa ne opameti). Gospođa Bovary, koja je krenula kao izvrsna vježba, kasnije kao reakcija, imat će na mene možda tužni učinak jer mi je konačno ogadila svakodnevne teme (iako je to slaba i glupa stvar). Upravo zbog toga tako teško pripremam ovu knjigu, svoje likove mogu zamisliti samo s velikim, velikim naporom i toliko sam ih se zasitio da sam jedva u stanju učiniti da govore. Ali, ako nešto pišem krvlju onda to ide jako brzo. Međutim, opasnost je upravo u tome. Kad čovjek piše o sebi, rečenica može zvučati i ritam imati zamaha; lirske prirode već i onda proizvedu utisak, ako prate svoju prirodnu sklonost; međutim, nedostaje jedinstvo, na svakom su koraku ponavljanja, fraze i banalne uzrečice. Ako pak pišemo o zamišljenom predmetu, onda svaki detalj mora proisteći iz plana djela, onda i najsitniji zarez ovisi o nacrtu cjeline. I piščeva se pažnja stalno udvostručuje: ne smijemo izgubiti iz vida horizont, s druge strane moramo gledati i pod noge…

 

Preuzeto iz: Antologija humana, Bela Hamvas, Zagreb, Sipar, 2005.

S mađarskog prevela: Jadranka Damjanov

Strane

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU