67130 vladislav petkovic dis ls

Svoju mudrost rastočismo na izbore, Svoju hrabrost na podvale i obede, Budućnosti zatrovasmo sve izvore, A poraze proglasismo za pobede.

piše: Ilijana Božić

Tako je pisao Vladislav Petković Dis u jednoj od svojih najznačajnijih pjesama „Naši dani“. Stihovima ove pjesme Dis je oslikao Srbiju pred Prvi svjetski rat. Međutim, u stihovima možemo prepoznati društvenu situaciju našeg vremena. Kao da je pjesma pisana za sva vremena. Disa su kroz život pratili neuspjesi i porazi, pa je tematika njegovih pjesama proizašla iz takvog života. On je stvarao za sebe, nije mario za kritike. Vjerovao je da će ga pjesme nadživjeti i to se obistinilo.

Ja se svemu smejem pa me sve i boli

Vladislav Petković Dis, mornar života i smrti, rođen je u selu Zablaću kod Čačka. Poslije završene gimnazije, bez mature koju nikako nije mogao da položi, Dis je izvjesno vrijeme radio kao privremeni učitelj u jednom selu kraj Zaječara. Vrijeme je najviše provodio u kafanama, pa je ostao u sjećanju kao jedna od najneobičnijih figura slavne beogradske boemije s početka prošlog vijeka. U vojsku nije išao, oslobođen je zbog uskih grudi. Po preporuci prijatelja, postaje privremeni učitelj. Nadao se da će u selu kraj Zaječara imati više vremena za pjesme, ali bilo je to teško u čamotinji i tišini, pa on mnoge noći provodi sa seljacima uz tabliće i čašice rakije. U grad odlazi jednom mjesečno po platu. Nakon kafanske sjedeljke, ujutru se vraća u selo bez prebijene pare. U pjesmi „Pijanstvo“ stihovima kaže: Ne marim da pijem, al sam pijan često. Nakon dvije godine takvog života, napušta učiteljsko mjesto, kreće za Beograd sa tek primljenom platom. U društvo beogradskih velikana, ušao je sasvim tiho. To je bilo vrijeme kada se živjelo po kafanama koje su bile jedina sastajališta. Kad izađe novi broj nekog časopisa, on se čitao u kafani od korica do korica. Kada se pojavi novo književno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali u kafanama, ljudi su se bratimili. Dis uz Nušićevu pomoć uspijeva da se zaposli. Radio je kao kantardžija. Sa snebivanjem se žalio prijatejima kako povazdan mora da mjeri šljive. Sima Pandurević, Disov najbolji prijatelj, zabilježio je da je Dis od prve plate štampao podsjetnicu na kojoj je pisalo samo Dis. To je bila skraćenica, odnosno srednji slog njegovog imena Vladislav. Neki su opet tvrdili da je to ime grada iz Danteovog „Pakla“, a drugi pak da je to bio srpski, srednjovjekovni naziv za evropski zapad.

U Beogradu se družio sa Matošem koji ga je ovako opisao:

Kao mjesečar lutaše Dis beogradskim ulicama sa šeširom vječno u ruci. Sa crnom, kovrdžavom glavom i bradom, mršava lica i grozničava oka, zabavljajući nas svojim nervoznim ekscentričnostima, smijući se kao dobar, vrlo dobar dečko svim našim dosjetkama na njegov račun. Dobivši nekakvo učiteljsko mjesto negdje blizu Rumunjske, reče nam, došavši u Beograd, sasvim ozbiljno, da u onoj pustoši nije mogao naći mjeseca...

Ljubav koja je Disu promijenila život

U aprilu 1911. godine na Kalemegdanu sreo je mladu i lijepu Hristinu. Devetnaestogodišnjakinja, poštanska službenica, prepoznala je pjesnika Disa i nekoliko dana kasnije šetali su zajedno Knez Mihailovom ulicom. Njihov prvi susret Hristina je opisivala riječima :

Nije mi se dopao, ali nisam mogla ni da pobegnem. Uđem kod drugarice, a kad izađem, on čeka preko puta kod „Čivutske kafane“. Iz kancelarije idem kući zaobilaznim putem, a on se nađe ispred mene. Sad vi presudite je li to sudbina ili nešto drugo?

Disovi stihovi govore o njegovoj opčinjenosti, a ljubav je velika tema ovog pjesnika. On piše:

I sinoć sam bio pored tvoga stana.

Ko bolnik kad diše, kiša jedva teče...

Međutim, mlada Tinka se zaljubila u Disa, a šest mjeseci kasnije stali su pred oltar. Dis je bio neobičan čovjek, pa tako ni njegovo vjenčanje nije moglo proteći kao sva ostala. Vjenčanje je trebalo da se održi u crkvi Svetog Marka u šest sati ujutru. Dis je zaboravio prstenje, pa je kum predložio da se prsten zamijeni gumicom sa kišobrana. Međutim, prota nije prihvatio da se čin vjenčanja održi na takav način, pa su morali čekati ispred crkve. Tinka je kasnije ovako opisala taj događaj:

Venčanje? Bilo je za anegdotu, mada se preteruje, naročito ono sa prstenom. Ja sam prsten bila zaboravila, a bez njega se nije moglo, pa je Disova sestra otrčala da ga donese. Doduše kum je nudio alku od kišobrana, ali je pop objasnio da prstena mora biti...

Dis i Tinka

Dis je tada imao 31. godinu, a Tinka 19. Disov život je bio srećan i ispunjen, ljubav je ispunila njegovo srce toplinom. Tinku je obožavao, a kada su im se rodila djeca, njegovoj sreći nije bilo kraja. Imali su dvoje djece, Gordanu i Mutimira. Poslije pronalaska voljene žene, sredio je svoj život, ali su ubrzo došli ratovi koji su sve nade u ljepše dane odnijeli sa sobom. Balkanski ratovi ostavili su na Disa dubok trag. Tinka je 1913. godine čekala drugo dijete, a novca nije bilo. Dis zbog zapaljenja pluća završava u bolnici. Krajem te godine, o svom trošku objavljuje zbirku rodoljubive poezije, pod nazivom „Mi čekamo cara“. Zbirka je posvećena prestolonasljedniku Aleksandru Karađorđeviću. O tome je kasnije u Parizu govorio ovako:

Ja imam dva deteta i ženu i zato sam posvetio tu knjigu toj ličnosti. Ja sam tamo u knjizi Utopljene duše. Ali sam morao da pišem- trebalo je živeti kad se stvorila porodica.

Mornar smrti

U Prvom svjetskom ratu, tragične 1915. godine, nalazi se u masi izbjeglica koje su se zajedno s vojskom povlačile preko Albanije na Krf. Odatle je, kao mnogi srpski intelektualci, prešao u Francusku. Boraveći u Parizu, kretao se u društvu Srba i Beograđana. I zima i bolest obuzimaju pjesnika i on počinje da sumnja kako nikada neće stići svojoj ženi i djeci.Teško je podnosio izgnanstvo i odvojenost od porodice. Siromašan, povučen, skroman svoj smisao pronašao je u porodici. U svojoj ženi i djeci pronašao je onu oazu koja objašnjava rast socijalnog motiva u njegovoj poeziji. Kao da se u Disovom životu stvarnom prikazala simbolika putovanja preko mora kao prelaska u onaj drugi svijet, svijet smrti. More je za njega postalo smrt, a zemlja ostala tamnica. Mladi poeta Nikola Trajković, koji je uz Disa bio u vrijeme oporavka, zapisao je:

Svima je bio simpatičan, svi su ga voleli naročito žene. Osećalo se, čini se, da on mnogo pati i čezne za svojom porodicom. Verovatno da je tih dana napisao i ona divna pisma u stihovima, koja nikad nisu upućena onome kome su namenjena :

Ne javlja mi se. A ima kad.

Sem ako spava, ako ne diše,

Deset meseci ravno je sad

Od rastanka nam, otkako ne piše.

Ja ću čekati, iako sam dugo čeko,

Deset meseci od mene moji su daleko.

Razbolio se od tuberkuloze tako da su svi imali utisak da neće preživjeti rat. Dok je boravio u Francuskoj, do njega su stigle vijesti da njegova Tinka sa djecom gladuje, jer osam mjeseci ne prima novčanu pomoć. Dis je na Krfu zadužio jednog prijatelja da podiže njegovu platu i šalje je u Srbiju Tinki. Međutim, ovaj je Disovu platu trošio po kafanama, a njegovoj porodici ništa nije slao. Povrijeđen takvim ponašanjem bliskog prijatelja Dis odlučuje da pođe za Grčku i raščisti tu nepriliku. Prije nego što se ukrcao na brod, sa kojeg nikad nije izašao, javio se Tinki riječima:

Putujem danas. Da se oprostimo...Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama povjerovao drugima.

Nekoliko dana pred polazak na put brodom, Dis obilazi muzeje i groblja. Njegov saputnik i prijatelj Milan Vukasović u svojim bilješkama navodi posljednji dan, proljećnji pariski dan Disovog života.

Istog dana, pre nego što je otputovao, obilazimo groblje Per Lašez. Dan beše topao, sunčan, izmaglice vrlo malo, i sa mesta na kome je kapela, vrlo lepo se vidi veliki deo Pariza. I Dis, koji se u Parizu toliko namučio bez novca i svega onog što mu je novac mogao dati, žali trenutno što odlazi. Prolazeći kraj mnogih grobova, Dis nekim umnim, ozbiljnim tonom govori, kako on ne veruje ni u šta. „Dalje od groba nema ništa; mi smo deca Zemlje“, behu njegove reči izlazeći iz groblja.

Književnik dr Miloš Đorić ostavio je bilješku:

Nikad neću zaboraviti trenutak rastanka sa Disom, mojim Disom pretplaćenim na muke i patnje. Pre ulaska u lađu i puta na Krf, svratili smo u malu obalsku kafanicu „Gabinus“, seli smo za sto i popili po čašu malage. Jako vino prijalo je kao mleko pa popismo još po jednu čašu. Za njegov srećan put i moj ostanak. Izljubismo se i Dis ode...Vukao ga je đavo da ode, umesto da ostane.

Disova ličnost, tragična i bolna, sva u siromaštvu i nemaštini postala je 1917. godine žrtva rata i mora. Smrt koja je neprestano kucala na vrata svake njegove pjesme, pratila ga je u izgnanstvu kao tamna sjenka, sve dok se na sred mora nije završio njegov život. Međutim, njegova smrt nije bila obična, nije umro od tuberkuloze, već se utopio u Jonskom moru, kada je brod na kome se nalazio torpedovala njemačka podmornica. Voda je bila milosrdna samo toliko što je njegov leš izbacila na obalu i očevicima ostavila sliku usamljenog pjesnika sa nekoliko stihova u džepu, stihova koji su govorili o porodici u razrušenom, okupiranom Beogradu. Takav kraj kao da je naslutio nazivom svoje prve zbirke pjesama „Utopljene duše“ i osnovnim raspoloženjem koje veje iz te knjige, a koje će Skerlića izazvati da napiše najubitačniju i najoštriju kritiku ikada. Poznati kritičar Jovan Skerlić ogriješio se o Disa.

Tragična sudbina Disove djece

Disova djeca tragično su završila svoje živote. Kći Gordana stradala je, kao dijete, u slučajnom požaru koji je sama izazvala pokušavajući da potpali vatru u peći. Sin Mutimir Petković, završio je Pravni fakultet godinu dana pred početak Drugog svjetskog rata. Rat ga je odveo na Ravnu goru, gdje je bio rezervni artiljerijski potporučnik. Preživio je rat i vratio se u Beograd, gdje mu se poslije rata i jedne sahrane prijatelju gubi svaki trag. Žena čije je srce prepuklo tri puta, Hristina Tinka Petković, živjela je do 1968. godine. Udala se za Rusa, Ivana Morozova. Nikad se nije odrekla prezimena Petković, koje se nalazi na njenom nadgrobnom spomeniku, zajedno sa stihovima Disove pjesme „Možda spava“.

Dis je bio pjesnik vizionar, u transcedentalnom odnosu sa događajima koji će se zbiti u njegovom životu. Zato je kasnije njegov bol u izgnanstvu tako težak, do vidovitosti, kao da je predosjećao smrt svoje kćerke koja je umrla :

Ja opet sanjam, došla mi kći,

I dan veliki: sunce je greje.

Ali i s njom mati. Srećni smo svi.

Nju igra odne. Al se slatko smeje!

Više moje glave klikće čudno jato:

Beše tako srećna, umrla je zato!

„Utopljene duše“ i pjesme sa Krfa ličan su doživljaj čovjeka koji je osjećao sjenku smrti od svoje rane mladosti do trenutka kada ga ona potapa u Jonskom moru. Pjesme „Tamnica“, „Možda spava“ i „Nirvana“ čine Disov pjesnički kosmos. U njima, u prostoru metafizičkog Dis je riješio tri tajne: tajnu rođenja, ljubavi i smrti.

Možda spava, sa očima izvan svakog zla...

FB IMG 1539258706255

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU