Dostojevski

Svi ideali ovoga svijeta, ne vrijede suze jednog djeteta...

piše: Ilijana Božić

Dostojevski strasno ponire u bezdan čovjekove duše i traži sve što je besmrtno i vječno u čovjeku. Muči ga problem stradanja. On se ne zadovoljava površnim, ljudskim rješenjem, već čezne za vječnim, božanskim rješenjem problema stradanja. Nema muke ljudskog duha kojom se on nije mučio. Beskrajnu tajnu svoje ličnosti Dostojevski prikazuje u svojim herojima. Vatrom „vječnih problema“ Dostojevski pali njihove savjesti, sagorijeva njihovu krv, pustoši njihove duše. Kroz njih zadaje i rješava vječna pitanja.

Dostojevski je nenadmašan u rješavanju čovjekovih problema. U svim svojim djelima on neumorno traga za čovjekom u čovjeku, za njegovom suštinom i svrhom. Podvrgava čovjeka neslućenoj psihološkoj analizi, stavlja ga na strašne probe, da bi psihološkim i eksperimentalnim putem riješio vječne probleme čovjekove. Ne može da se smiri dok ne pronađe neprolazne temelje na kojima počiva svijet i ljudi. U samim počecima svoje mislilačke djelatnosti Dostojevski predosjeća da temelj čovjekovog bića nije u stvarima oko čovjeka, već u samom čovjeku. Dostojevski tuguje sa tužnima, on je taj koji razumije i tješi. Pati sa ateistima, muči se njihovom mukom, brani ateizam genijalno a s druge strane ga osporava buntom i očajanjem. Milostivo prima prestupnike u okrilje svoje duše. Bili optimist ili pesimist, Dostojevski vas ubjedljivo vodi najsavršenijem optimizmu, pokazujući koliko je čudesna ličnost Hristova.

Rođen je novi Gogolj

Rođen je 11. novembra 1821. godine u Moskvi. Njegovi roditelji Mihailo i Marija Dostojevski bili su potomci bjeloruskih imigranata. Godine 1837. od tuberkuloze umire majka Marija, a on i brat Mihail odlaze u Vojnu akademiju u Sankt Peterburgu. Njegov otac, penzionisani vojni hirurg i nasilni alkoholičar , umire 1839. godine. Smatralo se da su ga ubili njegovi kmetovi, jer su bili ogorčeni njegovim ponašanjem u pijanom stanju. Možda je baš lik oca poslužio Dostojevskom za građenje lika starog Karamazova. Fjodor Mihailovič Dostojevski nije volio matematiku, te mu nije najbolje išlo u Vojnoj akademiji. On se okretao književnosti. Tada je cijenio Onore de Balzaka, da bi „Evgeniju Grande“ preveo na ruski jezik 1843. godine. Njegovo prvo djelo, roman „Bedni ljudi“, za koji je dobio odlične kritike, izlazi 1846. godine. Jedan kritičar je tada zapisao: „Rođen je novi Gogolj“. Realizam Dostojevskog predstavlja prelaz ka modernizmu. Utemeljitelj je psihološkog romana, a po mnogima i preteča egzistencijalizma. Nije bio pustinjak, volio je večernje priredbe, restorane, kafane, oficirske pijanke i naročito kockanje.

Progon u Sibir

Fjodor Mihailovič Dostojevski uhapšen je i zatvoren 23. aprila 1849. godine pod optužbom da je učestvovao u revolucionarnim aktivnostima protiv cara Nikolaja I. Iste godine osuđen je na smrt strijeljanjem, zbog rada protiv vlasti u sklopu intelektualnog kruga, „Kruga Petraševskog“. Poslije lažnog strijeljanja, gdje su mu vezane oči, ostavljen na hladnom vremenu da čeka smrtonosni hitac, Dostojevski je pomilovan i upućen na prislini rad u Sibir. Tada je imao 28 godina. Osuđen je na osam godina robije. Za to vrijeme povećao se broj epileptičnih napada za koje je imao genetsku predispoziciju. Godine 1854. pušten je iz zatvora da bi služio u Sibirskom regimentu. Narednih pet godina proveo je kao poručnik u sedmom bataljonu, na teritoriji današnjeg Kazahstana. Robija mu je pružila veliki broj karaktera i tipova za literarnu građu, o čemu je sam kazao:

Koliko li sam izneo s robije narodnih tipova, karaktera! Saživeo se s njima i zato čini mi se da ih dobro poznajem. Koliko li istorija skitnica i razbojnika i uopšte sveg crnog, tužnog života. Biće dovoljno za cele tomove.

Pakao zatvoreništva oslikao je u „Zapisima iz mrtvog doma“.

Dostojevski i žene

Žene koje su obilježile život velikog pisca

Dostojevski je relativno kasno upoznao ljubav. U čitavoj njegovoj mladosti nije bilo nijedne ozbiljne, vatrene ljubavi prema nekoj ženi. Veoma rano je počeo da živi intelektualnim životom i sva mladost prošla mu je u književnom radu. O ljubavi je kazao:

Velika je radost ljubavi, ali su patnje tako užasne da je bolje nikad ne voleti.

Po izlasku sa robije u njegov život ulazi Marija Dimitrijevna Isajeva. Ova veza je bila jako teška. Mark Slonim tu ljubav opisuje ovim riječima:

Dostojevski ju je volio zbog svih onih osjećanja koja je Marija probudila u njemu, zbog svega što je u nju uložio i što je bilo vezano za nju, zbog svih patnji koje mu je nanijela.

Marija Isajeva

Kada su se upoznali ona je bila žena bolešljivog činovnika i imala je sina. Nakon nekog vremena njen muž se ubio, a Dostojevski ju je zaprosio. Tada nije imao nikakvih prihoda. Međutim, njegova voljena ga je kušala i mučila pismima tražeći da je posavjetuje za kojeg starijeg i imućnog čovjeka da se uda. Ipak su se vjenčali, iako ga je Marija doživljavala više kao brata nego kao muža. Marija je umrla, a vezivale su ih samo patnje koje su nanosili jedno drugome. Kasnije je Dostojevski stvorio lik Nataše u romanu „Poniženi i uvređeni“ koji je prototip Marije Isajevne. Nataša je žena koja je istovremeno bezgranično voljela i nepodnošljivo mučila voljenu osobu.

Nemoguća ljubav, Apolinarija Suslova

Sa mladom i komunikativnom Apolinarijom Suslovom Dostojevski se upoznao na književnoj večeri koju je organizovao. On je tada imao 42 godine a ona 22. O tome je zapisano:

On bi uzdrhtao kad god bi neko u njegovom prisustvu izgovorio njeno ime. Dopisivao se s njom krijući to od mlade žene, i uvijek se vraćao opisu njenog lika u svojim djelima. Kroz sav preostali život je pronio sjećanje na njenu nježnost i surovost, i uvijek je u dubini tijela i duše ostao vijeran ovoj zanosnoj, brutalnoj, nevjernoj i tragičnoj ženi.

unnamed

Apolinarija Suslova

Ona nije bila krotka i nježna. Bila je vrlo privlačna, ali je imala nezgodnu narav. Dostojevski nije mogao da joj pruži ono što je njoj bilo potrebno, a i bio je još u braku sa Marijom Isajevnom. Apolinarija ga je često ostavljala i vezivala se za druge muškarce. Kada mu je umrla žena, Apolinarija ga je hladno obavijestila da se neće udati za njega. Ona mu je nanijela najveću duševnu bol. Apolinarijin složeni karakter može se prepoznati u požrtvovanoj Dunji („Zločin i kazna“), strastvenoj i neuravnoteženoj Nastasji Filipovnoj („Idiot“), ali i u ponosnoj i nervoznoj Lizi („Zli dusi“). Najkompletniji Apolinarijin odraz je Polina, glavni lik romana „Kockar“. Dostojevski je imao dosta problema sa kockom. Tako je djelo „Zločin i kazna“ napisano u rekordnom roku da bi uspio vratiti kocarske dugove. Izdavač ga je ucjenjivao, te Dostojevski piše knjigu „Kockar“ da bi zadovoljio ugovor. U toj knjizi je dosljedno opisao kockarsku strast, ali i karakter žene koju je volio.

Ana Grigorjevna

Istinska ljubav, Ana Grigorjevna Snitkina

Ana Grigorjevna pomagala je Dostojevskom kao stenografkinja dok je pisao roman „Kockar“. Bio je 25 godina stariji od svoje buduće supruge. Na početku joj nije mogao zapamtiti ime, ali ih je rad na romanu toliko zbližio da su po završetku rukopisa stupili u brak i do kraja života ostali vijerni jedno drugome. U tom braku Dostojevski je osjetio sigurnost koja mu je nedostajala. Ana je bila najsrećnija kada joj je omiljeni pisac i muž diktirao svoje besmrtne romane. Dvoje djece im je umrlo, a Dostojevskog je i dalje mučila kockarska strast dok konačno nije obećao Ani da će prestati. Održao je riječ. Dok je Ana bila trudna, on je potpuo „slučajno“ izgubio Tolstojev „Rati i mir“ koji je ona obožavala. Nakon rođenja kćeri priznao joj je da je roman sakrio jer je u njemu previše umjetnički dočarana smrt supruge Andreja Bolkonskog pri porođaju, pa je želio sačuvati. Zbog epilepsije počeo je zaboravljati stvari ali i radnju svojih romana. Ana mu je prepiričavala radnju „Poniženih i uvređenih“ a on je spontano priznao da nema pojma o čemu ona govori, ali da će svakako pročitati taj roman. Ana je znala da Dostojevski lako plane i da u takvom stanju kaže i ono što ne misli. Zato je izbjegavala slati pisma u stanju ljutnje i razdražljivosti. Velika je bila ljubav Ane Grigorjevne i Fjodora Mihailoviča Dostojevskog.

Rješavanje „vječnih problema“

Postojanje Boga je glavno pitanje kojim sam se ja celog života mučio, svesno i nesvesno.     Tako je Dostojevski pisao Majakovu.

Dostojevski sve probleme svodi na dva: „vječna problema“. Na problem postojanja Boga i problem besmrtnosti. Od rješenja „vječnih problema“ zavisi rješenje svih ostalih. Dostojevski to lako objašnjava: ako ima Boga duša je besmrtna, ako nema Boga duša je smrtna. Rješenje tih problema je glavna muka, kojom se muče svi pozitivni i negativni likovi u romanima. Bez njih oni se ne mogu zamisliti, kao ni njihov tvorac Dostojevski. Tako se Kirilov lik romana „Zli dusi“ ispovijeda: Ja ne mogu o drugom, ja sam celog života mislio o jednome. Mene je Bog mučio celog života.

U romanu „Braća Karamazovi“ dobri i burni Mića plače i strasno se ispovijeda Aljoši riječima: Mene Bog muči. Jedino to i muči. Poput ovih i ostali heroji Dostojevskoga muče se Bogom. Sve njih izjeda ta strašna, vječna muka. Sav njihov život sagorijeva u mučeničkom rješavanju vječnih problema Boga i duše. Po mišljenju Dostojevskog „Traženje Boga“ je cilj svih ličnih i narodnih pokreta, ali i cilj istorije čovječanstva.

Njegovi likovi se dijele na negativne, one koji smatraju da nema Boga i pozitivne, one koji smatraju da Boga ima. Negativni se bore s Bogom, a pozitivni likovi su bogoljupci. I jedni i drugi stvaraju svoju filosofiju i religiju. Svoja ubjeđenja oni pravdaju, brane iskreno, mučenički i strasno. Prvi stvaraju neviđene i nečuvene buntove, za kakve ne zna istorija religioznih buntova. Likovi Dostojevskog šibani su životnim užasima, poraženi su jezovitom tragikom svijeta, tako da negativni likovi zahvaljući tome stvaraju buntove koje bi mogao stvarati samo vrhovni duh zla i uništenja.

Srž negativnih junaka je to što se oni ne mire sa stradanjem. Stradanje je za njih najveća negacija Boga. Oni se pitaju da li je moguće opravdati Boga kada postoje besmislena stradanja. Ne mogu povjerovati da iza tako užasnog svijeta postoji Bog. Za njih je ovaj svijet najgori. Stradanja je mnogo u svijetu, ono je besciljno i besmisleno, ali je i pored toga svuda prisutno. Između čovječanstva i Boga stoji čudovište kojem je ime stradanje. Oni mogu da prihvate ovaj svijet samo kao dokaz egzistencije đavola, a ne Boga. Rijetko ko se borio sa Hristom kao Dostojevski. Zato on svojim negativnim likovima kao odgovor daje čudesni lik Hristov, koji se prikazuje kroz djela hristolikih ličnosti u romanima, a to su starac Zosima, Aljoša, Miškin i Makar. Svojom čarobnom pojavom oni smiruju pobunjene duhove, stišavaju njihove burne duše i ukroćuju njihove prohtjeve. Cijelim svojim životom oni svjedoče da ima Boga i besmrtnosti. Pozitivni likovi ne dokazuju Boga logički, nego psihofizički. Ljubeći Boga i ljude čovjek realno i eksperimentalno saznaje da je njegova duša hristolika i besmrtna. Svojim hristolikim dušama ovi junaci privlače sve što je božansko u ljudskim dušama i pronalaze besmrtno dobro i u najvećem grešniku. Oni primaju svijet, ali ne primaju grijehove svijeta. Oni ljube grešnike, ali ne ljube njihove grijehove.

Ivan Karamazov predstavlja najpotpunije ovaploćenje Dostojevskovih mučenja oko rješavanja „vječnih problema“. Ivan široko i duboko osjeća svijet. Kao da mu se srce stopilo sa svim tajnama. Po njegovom shvatanju svijet onakakv kakav je može primiti samo glupava naivčina. U svijetu postoji bol, zlo, smrt. Ivan se pita kako čovjek može prhvatiti takav svijet. On ga ne prihvata iz mnogih razloga. Glavni je stradanje čovječanstva uopšte i stradanje djece. Ivana muče činjenice ljudskog sladostrasnog uživanja u zločinu. To sladostrasno uživanje svoj vrhunac dobija u mučenju nevine djece. Ta ceo svet poznanja ne vredi one suzice detenceta.

Tako smatra Ivan Karamazov. I pored svega toga Ivan ne huli na Boga. Svijet je neshvatljiva tajna, jer čovjek ne posjeduje umne sposobnosti kojima bi mogao spoznati tu tajnu i pronaći njen pravi smisao. Tu je glavni uzrok tragike za ljudsko saznanje. Iz toga je nikao Ivanov bunt.

Ideja o neprimanju svijeta počinje od Raskoljnikova, Svidrigajlova, Ipolita, Stavrogina, Kirilova, Verhovenskog i najzad potpuno sazrijeva u Ivanu Karamazovu. Sve njih poražava gorka tragičnost i beskonačni užas ovoga svijeta. Ivan Karamazov postavlja problem Hrista šire i opasnije nego ma ko od ljudi. Hrista i njegov plan spasenja svijeta on podvrgava kritici za kakvu ljudi nisu znali.

Ove likove uvijek prate hristoliki, pozitivni likovi. Raskoljnikova prati Dunja, Nastasju Filipovnu knez Miškin, Ivana i Dimitrija brat Aljoša Karamazov. Ljubeći njihove grijehe oni dokazuju pozitivni stav Dostojevskog: Boga ima i besmrtnost duše postoji.

Hrstova ličnost je jedino što Dostojevski obožava bez rezerve. Bjelinski piše:

Kad god samo pomenem ime Hristovo, u Dostojevskog se lice potpuno izmeni kao da hoće da zaplače.

U Hristovoj ličnosti Dostojevski vidi rješenje svih ličnih i socijalnih problema ne samo njegovog vremena, nego svih vremena.

Spomenik Dostojevskog u Moskvi

Autor: Impuls

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU