yr eustahija arsic 620x0

Eustahija Arsić, foto: Novosti

Vijekovima iza nas bilo je veoma teško da jedna žena zauzme svoje mjesto na literarnom, društvenom i kulturnom nebu. Djevojčice nisu na lak način sticale obrazovanje, a za takav korak valjalo se boriti i trebalo je mnogo hrabrosti. Kao i u svjetskim kulturama, tako i u našoj našle su se žene koje su svojim talentom, inteligencijom i hrabrošću obogatile društveni i književni život našeg podneblja. Do dan danas ostale su u sjenci.

piše: Ilijana Božić

Otkada je monahinja Jefimija spjevala „Pohvalu knezu Lazaru“ poslije boja na Kosovu, u naredna četiri vijeka među srpkinjama nije se pojavila nijedna pjesnikinja. Prva srpkinja sa perom u ruci, rođena je u fruškogorskoj prestonici Irigu 1776.godine. Može se reći da je svijet obasjala pojava Eustahije Arsić. Njena pojava označila je najavu plodonosnih spisateljica koje je iznjedrila Vojvodina. Vaspitana u duhu kosmopolitizma i prosvetiteljstva, kod savremenika nije nailazila na razumijevanje. Bila je prva žena saradnik Letopisa Matice Srpske u vrijeme kada se strogo znalo šta je žesnki a šta muški posao. Ova prva srpska spisateljica i književnica u očima svog savremenika Joakima Vujića bila je „u supružestvu veoma neščasna“. Udavala se tri puta, što je u to doba bilo nezamislivo za ženu pa je Joakim Vujić vjerovatno iz tih razloga tako komentarisao svoju koleginicu. Smatralo se da je svojim udajama otvarala vrata koja su muškarcima bila otvorena redovnim školovanjem i karijerom. Tek kada se udala za senatora Savu Arsića, ušla je u visoko društvo. Tada je proširila svoje obrazovanje a postepeno stiče slavu književnice i umne žene. Baš kao i njena francuska savremenica Žorž Sand anonimno je objavila svoje prvo književno djelo pod nazivom „Sovjet matrnij obojega pola junosti serbskoj i valanijskoj“. Djelo je objavljeno u Budimu 1814.godine. Ova knjiga bila je namjenjena vaspitanju srpske omladine kod koje je stekla veliko uvažavanje. Sarađivala je sa Vukom Karadžićem, te je na njegovu molbu uspjela da skupi sto pretplatnika za njegovu zbirku pjesama, te da mu pošalje novac. Kasnije se ispostavilo da je od knjiga koje joj je Vuk Karadžić poslao, prodala samo šest, a ostale otkupila sama i podijelila ih najboljim srpskim đacima u Aradu i u Srbiji. Na taj način ova žena je širila knjige među Srbima i potpomagala književnike.

Kontraverzna žena 19.vjeka „Žena koja sme“

„ Pitaš me zašto ćutim,
moj cvete ubavi,
a ne znaš kako gorim
od silne ljubavi.“

Zene zvane hrabrost 2

Draga Dejanović, foto: Plezir

Tako je poeziju pisala Draga Dejanović. Iz njenih stihova izvire ljubav, čežnja i čulnost. U njima prepoznajemo otvorenost neobičnu za žene tog doba (period 19.vijeka) kojem je pripadala Draga Dejanović. Njen životni put bio je kratak, preminula je u 31.godini tokom drugog porođaja (1871). Uprkos tome, uspjela je da ostavi neizbrisiv trag u srpskoj istoriji. Rođena je u Starom Bečeju, ali mala sredina nije ugušila njen borbeni i talentovani duh. Protiv volje oca udaje se u 21.godini za učitelja iz Bečeja sa kojim se zbog neslaganja karaktera često rastajala i vraćala roditeljima. Roditelji su joj omogućili obazovanje, do trinaeste godine se školovala u Temišvaru, a kasnije u Pešti što je karakteristično za srpsku inteligenciju 19.vijeka. Tamo se priključuje krugu srpske omladine i počinje aktivno da se zalaže za ženska prava i ravnopravnost polova. U Pešti stupa u kontakt sa Lazom Kostićem i drugim učenim ljudima. Svi oni su bili dio „Ujedinjene omladine srpske“ čiji je cilj bio prosvećivanje srpskog naroda kroz kulturu i obrazovanje. Izdavali su list „Mlada Srbadija“ u kom je po prvi put pokrenuto pitanje emancipacije žena. Prvenstveno su se zalagali za obrazovanje djevojaka pod jednakim uslovima kao i momaka. Draga Dejanović se smatra prvom srspkom feministkinjom jer je mnogo pisala o potrebi žena da rade i obrazuju se kako u pjesmam tako i u tekstovima.

„Ja sam žena ali smem“ stih je Drage Dejanović koji je ostao upamćen kao slogan koji oslikava njene stavove o neophodnosti borbe za prava žena. Pri tom za Dragu Dejanović najvažnije je bilo ostvarivanje prava žena na obrazovanje i ekonomske nezavisnosti od muškaraca. U svojim tekstovima apeluje na majke da svoje kćeri vaspitavaju tako da budu sposobne da se samozastupaju, nezavisno odlučuju o sopstvenom životu i važnim pitanjima. U časopisu „Zastava“ kritikuje obrazovni sistem države u kom su djevojčice zapostavljene. Prvi članak u kom zahtijeva pravo žena na rad nosi naziv „Zla sreća devojačka“, a objavljen je 1862.godine u časopisu „Danica“.

Jedno vrijeme bila je glumica Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Za ženu tog vremena nije bilo poželjno da se eksponira igrajući na daskama koje život znače. Draga Dejanović je željela da Srbi shvate da je pozorište neophodno kao vaspitna institucija, koja je osnovana u korist društva, te da je žensko zalaganje na polju pozorišne umjetnosti izuzetno značajno. Pored ljubavnih i rodoljubivih pjesama, pisala je i drame za potrebe pozorišta koje ostaju neobjavljene do dana današnjeg. Neke njene pjesme pretvorene su u starogradske romasne. Najpoznatija je „Jedno momče crna oka“. Svoje pjesme objavljuje u zbirci pod nazivom „Spisi Drage Dejanović“, 1869.godine.

milica stojadinovi srpkinja fd77d8fb 99c5 46af a990 41395f2d1cb resize 750

Milica Stojadinović, foto: alchetron.com

Vila iz Fruške

Prva žena koja je pisala o ratnim događajima u Srbiji, te o tome izvještavala bila je Milica Stojadinović Srpkinja. U vrijeme bombardovanja Beograda 1862.godine odlazila je preko Save kako bi bila očevidac. Često je bila na barikadama odakle je pisala Đorđu Rajkoviću, da bi on iz njenih pisama napravio izvode za novine. U „Peštanskom dnevniku“ objavljeni su dijelovi Miličinih tekstova, prve žene ratnog dopisnika. Beograd je za nju bio simbol slobode, u tom gradu su živjeli svi njoj dragi ljudi, a ona je prekasno do njega došla. Bila je veoma borbena i hrabra o čemu svjedoči i to da je 1848.godine dok su u Vojvodini vladali sukobi htjela da pođe i svira gitarom, te pjeva junačke pjesme junacima, kao što je u Francuskoj činila Jovanka Orleanka. Otac ju je odvratio od te ideje, ali pretpostavlja se da je u drugim prilikama niko nije uspio spriječiti. Objavila je tri zbirke pjesama. Prvu knjigu štampala je 1850.godine. Ponesena revolucijom iz 1848.godine pjevala je o rodoljublju, te o caru Dušanu i njegovom carstvu. Kosovo je njena omiljena tema, Karađorđe, Hajduk Veljko, Miloš Obilić junaci su koje veliča. Svoje savremenike oduševila je svojom poezijom ali i ljepotom. Zvali su je „vrdnička vila“ jer je poticala iz Vrdnika, u Sremu. Bila je miljenica Vuka Karadžića, čak se pisalo o platonskoj ljubavi srpskog reformatora prema lijepoj Milici Stojadinović. Ukoliko su se izuzimale riječi iz pisama koje su razmjenjivali možda se stvarao takav utisak, ali Vuk Karadžić bio je stariji 40 godina od Milice Stojadinović. Brinuo se o njoj, pomagao joj da pronađe posao, putovao je s njom, čak se brinuo i oko njene udaje, te je savjetovao da se uda za jednog Nijemca. Milica Stojadinović Srpkinja nije bila nezahvala, te je svog zaštitnika snabdijevala starim knjigama, kritikama, vijestima. Nikada se nije udala, a o tom prijatejstvu i ljubavi može se sada samo nagađati.

Ove žene osvijetlile su put budućim naraštajima, bile su svjesne potrebe za promjenom, vjerovale su da budućnost leži u osnovama tradicionalnih vrijednosti. Kao one tada tako i mi sada trebamo vjerovati u budućnost i nadati da će ona prepoznati njihovu vrijednost i vratiti ih iz zaborava. Budućnosti bi se moglo priteći u pomoć tako da uskoro imena ovih revolucionarki pročitamo u udžbenicima.

Autor: Impuls

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU